LUKA Tokić, zagrebački redatelj, snimio je dokumentarnu seriju Grafiti - o, pogađate, grafitima. Prvi natpis koji je ostavio trag na njega bio je "ZABRANJENO PARKIRANJE" na garaži, nakon snimanja je ostao nezaposlen, a u seriji nije uspio dobiti otvoreni intervju s policijom. Pitali smo ga zašto je odlučio snimiti seriju o toj temi, odakle se pojavio na malim ekranima i što je napravio.

Naravno, Luka nije prvi koji se bavi ovom tematikom. Tijekom istraživanja iskopao je puno zanimljivih snimki, među kojima je bilo i domaćih. "Ima jedno vrlo zanimljivo obraćanje iz ranih 1990-ih u kojem izvjesni Vinko Vučić, iz ZGO - Poduzeća za zaštitu okoliša, u svojem "gangsterskom" odijelu i zatamnjenim naočalama govori o grafitima u Gradu Zagrebu na jedan vrlo progresivan način pun razumijevanja", prisjeća se.

"Čovjek je bio vizionar"

"On predviđa velike probleme za centar Zagreba u slučaju da se grafiti ne počnu čistiti i ako se grafiterima ne daju površine na kojima mogu slobodno crtati. Čovjek je bio vizionar", dodaje. Ipak, napominje da je takvo razmišljanje bilo rijetkost, i da su se emisije uglavnom svodile na kontrast i suprotstavljanje "nas" i "njih". Upravo zbog toga je pokušao napraviti drugačiji pristup.

"Grafiti su ipak za većinu ljudi zanimljivi samo u pojednostavljenom kontekstu pitanja 'umjetnost ili zločin?'. To pitanje sam ja sam sebi kroz istraživanje pojasnio još jednostavnijim primjerom. Zamislite da se u javnosti stalno pitamo je li sam čin vožnje auta protuzakonit. Ako se vozi po propisima - zakonit je, a ako se ne vozi po propisima - protuzakonit je", slikovito objašnjava.

"Vrijednosti su se okamenile"

Što su ljudi govorili o grafitima tada, a što sada? Redatelj kaže da se stvari zapravo uopće nisu promijenile zadnjih desetljeća - odnosno, što se grafita tiče, možda su nam se pogledi na svijet čak i unazadili:

"Mijenja se samo jezik kojim se komuniciraju jedne te iste stvari. Čak je, po mojem mišljenju, prije tridesetak godina generalni pristup problemima u društvu bio otvoreniji. Kao da je mlado demokratsko društvo tada imalo više elana za raspravu o tome prema kojim bi vrijednostima trebalo težiti."

"Danas mi se čini kao da su se vrijednosti okamenile i oko njih su se stvorile interesne grupe koje se sad natječu za političku i medijsku moć. Budući da je izgled grada javna stvar, to je nužno i politička stvar, a i kulisa svakom medijskom događanju u javnosti", nastavlja.

"Crta se više nego ikada"

Grafiti su nekada bili nova pojava i time atraktivniji za medije, ali Luka objašnjava da nigdje nisu nestali, naprotiv: "Danas se crta više nego ikada, i legalno i ilegalno. Crtanje u javnosti postala je industrija, a sprejevi i markeri dostupniji su nego ikada".

Ljudima koji su slabije upućeni u tematiku još uvijek nije najjasnije zašto je tolika fora napisati svoje ime na zid, što je jedan od najčešćih oblika izražavanja po fasadama. "To je temelj čitave supkulture", smije se Luka. Ime, odnosno pseudonim je oznaka ('tag') da si bio na nekoj lokaciji. To je, po meni, najjednostavnije objašnjenje", kaže.

"Najčešće smo vidjeli grafit penisa"

Ipak, potpisi nisu ni blizu jedini oblik grafita - svatko tko uključi maštu zna da na zid može nafarbati što god mu padne na pamet (i što god zna napisati, iako i tu ima iznimaka). Nađe se tako i duhovitih slika i izjava, a neke su i samo dovoljno blesave da budu smiješne. Luka napominje da su neke kulturološke vrijednosti univerzalne:

"Iskreno, meni nijedan natpis baš koji sam vidio nije baš bio jako duhovit, ali mogu reći da je najčešći grafit koji smo vidjeli bio grafit penisa. I u Hrvatskoj i Berlinu i Tokiju, posvuda hrpe penisa. To je malo smiješno samo po sebi", prepričava.

Osim penisa na zidu, u cijelom svijetu ista su i pravila što se tiče crtanja i pisanja - Tokić smatra da supkultura zapravo jedino tako može i postojati. Ipak, dodaje da je bogatstvo upravo u tome što pojedinci razvijaju svoje pojedinačne stilove.

"Navijači koriste zidove za propagandu"

Od svih načina obilježavanja zidova, postoji i vrsta grafita koja je prilično raširena, ali Luka se njome ne želi baviti - to su navijački murali. Objašnjava da oni ne spadaju u domenu supkulture, nego sociologije, pa zbog toga nisu interesantni u kontekstu onoga što se grafitima inače smatra.

"Navijači koriste medij grafita i murala za prenošenje propagandnih poruka. Grafiti, street i murali u smislu supkulture definirani su time da se nalaze na zidovima ulica, dok se propagandne poruke generalno mogu naći na papiru, na fotografiji, na internetu, na bilo kojem mediju. Time što se nalaze na zidu ulice te poruke samo postižu efekt pojave u javnosti", govori.

Uvijek, a pogotovo u vrijeme lokalnih izbora, teško je zaobići politiku. Od "političnijih" djela, Luka je s Darijem Juričanom montirao film Kumek o pokojnom Milanu Bandiću, a radio je i na Juričanovom showu Gradonačelnik svemira. Politički angažiran bio je i njegov YouTube hit, Srbin na Jadranu:

"Pjesma Srbin na Jadranu nije o Srbinu"

"Srbin na Jadranu je bila pjesma o stranim radnicima na Jadranu generalno, nije bila o Srbinu. Kasnije sam odlučio da će biti o Srbima jer ih je tada dolazilo puno raditi na Jadran. Znam da je nužno da je etnopolitička jer se zove Srbin na Jadranu, a ja sam Hrvat, ali nije bila pisana s tim na umu."

"Naravno, znao sam što radim i kako će to izgledati, ali stvarno je bila napisana kao satirični osvrt na strane radnike. Danas bi vjerojatno bila pisana na pola-hrvatskom, pola-Tagalogu - filipinskom jeziku, i bavila se filipinskim problemima", šali se.

Što je s direktnim političkim porukama na zidovima? "Mislim da bi Hrvatskoj generalno dobro došlo malo više javnog likovnog i performativnog političkog djelovanja u javnosti. Naravno, samim time što i ja sad kažem da bi netko trebao, pristajem biti pasivni akter, ali eto, pasivno bih volio da ima više političkog umjetničkog djelovanja u javnosti", smatra redatelj.

"Javne poruke političarima su dobrodošle"

"Javno napisane poruke političarima i glasačima su svakako dobrodošle, ali zbog svoje anonimnosti onda uvijek postoji opasnost da su manipulirane. Uglavnom, možda bih i sam trebao osmisliti neku likovnu ili performativnu intervenciju, da postanem aktivni čimbenik u vlastitom gradu.... Ali vjerojatno neću", dodaje.

Osim po svojim uradcima za televiziju, Tokić je prije nekoliko godina bio poznat i po svom YouTube kanalu, na kojem je prestao objavljivati zbog paralelnog studija i rada u struci. "Također, pokušavao sam voditi i nekakav privatni život, što se nikad ne odražava dobro na vremensku slobodu", objašnjava.

"Volio bih pisati, režirati, glumiti..."

Ipak, nakon što je završio rad na seriji, od Tokića bismo mogli ponovno očekivati nove projekte i u tom medijskom formatu. Luka ne želi ništa obećavati, ali čini se da ćemo još čuti za njega iz više različitih smjerova. "Sada kada napokon nemam posao jer je serijal Grafiti izbačen, mogu se posvetiti nalaženju izlika za daljnje neobjavljivanje", zeza se.

"S prijateljem Lukom Goretom, koji je jedan od prvih pravih YouTubera na Balkanu, imam napisano jako puno skečeva, scenarija, svega i svačega, pa bismo se mogli pokrenuti i početi napokon zajedno objavljivati. Vidjet ćemo kako će to sve ići, ali definitivno bih volio i profesionalno i hobistički pisati, režirati, glumiti, sve što treba", zaključuje.