MOJ ODNOS s remek-djelom Hidea Kojime od samog je početka bio vrlo jasan. Death Stranding nakon prvih 15 sati igre bio mi je igra godine, a nakon što sam je završio, bio mi je i jedna od najboljih igara svih vremena. Vizualno impresivan, meditativan, kompleksan, jedinstven, emotivan i prečesto gotovo komično apsurdan.

Apsurdniji od prethodnika

Death Stranding 2: On the Beach je sve to, pa i više, ali sada više nema tog osjećaja čudnosti. Naravno, to ne znači da igra nije čudna. Štoviše, potpuno je suluda i na momente apsurdnija od prethodnika, ali u ovom trenutku ne radi se o čudnosti koja će nas ostaviti zatečenima kao što je to bio slučaj u jedinici već čudnosti koju očekujete i koja vam je u ovih šest godina nedostajala. 

Što se priče tiče, nastavljamo 11 mjeseci nakon događaja iz prvog dijela, a Sam Porter Bridges ovog puta putuje od Južne Amerike do Australije u nastojanjima da proširi mrežu i poveže kontinente. Ne želim previše kvariti priču iako, da si ne lažemo, DS je od samog starta bilo bolje doživjeti nego prepričavati jer dosta genijalno-bizarnih trenutaka izgubi se u prijevodu. Stoga, ne želim kvariti doživljaj već samo dodati da dvojka donosi niz novih likova koji su daleko šareniji i zanimljiviji od onoga što smo do sada imali prilike vidjeti. 

I da previše ne filozofiram, DS2 je temeljno bolja igra u svakom pogledu. Svaki dio nadograđen je, a u obzir su više nego očito uzete želje ili barem očekivanja povratnika dok je istovremeno sve daleko otvorenije za ljude koji će u igru ući tek sada. Naime, jedan od prvotnih strahova je bilo to da ću se, unatoč tome što obožavam jedinicu, teško u istoj mjeri nabrijati na ovu simulaciju šerpe, ponovno natovariti sva ta sranja na sebe i tumarati vukojebinom dok u pozadini drnda Radiohead za siromašne. 

Isto, a tako drugačije

Međutim, DS2 je iznenađujuće drugačije iskustvo. 

Da se razumijemo, sve je i dalje tu i na površini je riječ o gotovo identičnoj igri, ali jednom kad vas igra uvuče, shvatit ćete da radite jako malo toga što ste radili u prvom dijelu. 

BT-jevi su i dalje tu, ali susreti s njima puno su rjeđi i imate osjećaj da ne čine bitan dio igre. Sukoba s ljudima također ima, ali vodite ih na drugačiji i kompleksniji način jer vatreni okršaji su neusporedivo bolji nego u jedinici. 

Štoviše, ovo me neodoljivo podsjećalo na Metal Gear Solid V jer planiranje akcije i sama borba ovog puta imaju toliko različitih parametara, a kako igra odmiče i prikupljate novo naoružanje, tako i akcija postaje kompleksnija i daje vam više novih načina da se obračunate s neprijateljima i očistite njihove baze. I da, stealth je ovog puta daleko naglašeniji. 

A lutanja prostranstvima katastrofom razorenog svijeta više nisu većinski pješačka iskustva već sam u znatan dio igre koristio kamione, sajle ili monorail (koji bi u hrvatskom prijevodu bio "jednotračna željeznica" ili "jednotračnica", ali nema ni najmanje šanse da ću to napisati više od jednom). 

Novi način putovanja je i DHV Magellan, napredna letjelica sposobna "ploviti" kroz katran i posjećivati Plaže. Doduše, taj sam način koristio najmanje jer kao što sam se i pribojavao, ogroman dio igre manijakalno sam bio posvećen građenju cesta kako bi sebi i šačici nas koji smo dijelili sudbinu u ovom periodu prije samog izlaska igre. Naravno, to ujedno znači i da u ovom trenutku ne mogu previše govoriti o tom multiplayer momentu jer u to sam dobio vrlo ograničen uvid, a baš kao što je to bio slučaj i s jedinicom, mnogo toga se promijenilo jednom kada su se vrata otvorila za sve igrače. 

Jedna od najljepših igara generacije

I ne mogu si pomoći, cestovno povezivanje gradova i bunkera daje mi neopisivu satisfakciju do te mjere da sam zanemario i glavnu misiju koja nudi niz vrlo kvalitetno osmišljenih i dizajniranih misija koje gotovo u potpunosti ubijaju monotoniju svakodnevice u postapokalipsi. 

Ovo je ujedno i prilika da pohvalim to kako igra izgleda jer ovo je razoren i suštinski depresivan svijet, ali malo je igara koje su izgledale bolje od ove. Death Stranding 2 je igra koja mi je nakon dugo vremena izazvala osjećaj u kojem nisam siguran gledam li cut scenu ili je igra već počela. Samo u prvih nekoliko minuta jasno vam je da se radi o jednoj od tehnički najsavršenijih igara ove generacije, a kad se priča zakotrlja, situacija postaje sve bolja i bolja. Posebno u dijelovima kada se susrećete s likom pod imenom Neil. 

No, posebni trenuci na stranu, ova igra generalno izgleda impresivno. 

Mnogo sam se puta zatekao kako u suton promatram svjetla obližnjeg grada dok se vozim kišom okupanom cestom (ovo su pjesnički momenti i fascinacije čovjeka koji očito voli graditi ceste), stojim na vrhu planine dok gledam kako potres mijenja mapu, promatram noćno nebo oslikano šarenim prirodnim pojavama ili jednostavno uživam u dugoj vožnji monorailom koja je tako iznenađujuće smirujuće iskustvo da sam se iskreno veselio svakom trenutku u kojem ću ponovno natovariti vagone i krenuti na put.

Evolucija koncepta

I da se vratim na konstataciju da je riječ o igri "otvorenijoj za nove igrače". Da, to je tehnički točno, ali iskreno, ne vjerujem da će ovo ikad postati "novi GTA" jer snaga Death Strandinga ne leži u stvarima koje tradicionalno privlače brojne ljubitelje AAA igara već upravo taj indie pristup netipičan za projekte velikog budžeta. 

Hideo Kojima je jedan od tih poslovično "bitnih" i vrlo specifičnih autora, filmofil koji je "zapeo" u video igrama (tu mu društvo pravi ekipa kao što su Neil Druckmann ili Sam Lake) i čovjek s vrlo jasnom vizijom i snažnom željom da svakim novim projektom ponudi nešto novo. Death Stranding 2 nije revolucija već savršena i kompletna evolucija briljantnog koncepta i naslov uz koji prvi DS izgleda kao skica. 

No, koliko god velik klišej bilo ponavljati tu frazetinu, igre poput Death Strandinga bitne su za industriju video igara jer dok AAA tržište igra na sigurno i sve više zapada u krize, ljudi poput Kojime su tu da nas podsjete na to koliko je bitno ostati vjeran viziji stvaranja nečeg unikatnog, bez obzira na uspjeh. "AAA naslov s indie senzibilitetom" djeluje reducirajuće jer ovo nije neki gimmick ili isforsirana želja da stvorite nešto artsy fartsy s ciljem da samo sebi bude svrha. Ne, ovo je u svojoj srži vrlo klasična igra koja je uzela dozlaboga isfurani open world koncept i zahvaljujući jasnoj viziji, donijela nešto jedinstveno. 

I dalje najbolji. I dalje nije za svakoga

Death Stranding 2 je remek-djelo u svakom pogledu i još jedan u nizu dokaza da Sony i dalje ima gotovo besprijekornu kontrolu kvalitete kada se radi o njihovim ekskluzivama. 

Rekao bih da joj svatko mora dati šansu, ali teško mi je povjerovati da će biti tako. I to ne govorim s namjerom da proserem nešto pasivno-agresivno u stilu da današnji igrači ne znaju što je dobro jer su "zatrovani bla bla bla". Ne, ovo je vrlo specifična igra i baš kao što mene nikada neće privući Final Fantasy franšiza, bez obzira koliko igra kvalitetna bila, tako ni neki igrači nikada neće prigrliti DS. 

I to je u redu. Čak je i sam Kojima išao na to da stvori igru koja će "podijeliti kritiku". Ne znam koliko će podijeljeni biti, ali to nije ni bitno. 

Bitno je samo da fanovi DS-a - i oni koji će to tek postati - znaju da je jedna od najboljih igara 2019. dobila nastavak koji je jedna od najboljih igara 2025.   

Ocjena: 10/10