U SLASHERU nema pravog "kraja". Podsjetila nas je na to i nedavna kinopremijera filma I Know What You Did Last Summer. Svaki nastavak, ma koliko slab bio, samo potvrđuje da u njemu živi nešto arhetipsko - nešto što publika traži iznova i iznova. U biti, to je uvijek isti film, ispričan na tisuću načina, baš kao što su se nekada oko logorske vatre slušale iste priče o duhovima i čudovištima.

Gledatelj ne dolazi po iznenađenje, nego po ritual - po trenutak bljeska oštrice iz tame, u još jednom sladostrasnom razvezivanju mladog mesa, utrobe i kostiju, te svezivanju seksa i smrti, u alkemiji najdrevnijeg tabua. Slasher je folklor moderne kinematografije, s kinoplatnima i TV ekranima na mjestu ognjišta.

I baš zbog toga - on je neuništiv, kao i svi njegovi maskirani ubilački antagonisti. U nastavku - deset po mnogo čemu ključnih filmova za nastanak, razvoj i dug život jednog od najvitalnijih kinopojavnosti u povijesti.

Peeping Tom (1960)

Michael Powell prvi je odlučio gurnuti publiku ravno u glavu ubojice, dajući joj pogled kroz hladno, voajersko oko kamere. Ova protoslasher inovacija bila je previše bolesna za tadašnju puritansku javnost, toliko da je film praktički uništio Powellovu karijeru.

No, upravo je ta radikalna odluka, da se zločin promatra kroz oči počinitelja, otvorila vrata čitavoj fascinaciji žanra izopačenom perspektivom. Zajedno s duhovnim sabratom Psychoom Alfreda Hitchcocka, Peeping Tom razbio je pečat na zdencu iz kojeg će slasher desetljećima crpiti svoju opsesiju svetim trojstvom - voajerizma, fetišizma i egzibicionizma.

The Texas Chain Saw Massacre (1974)

Ono što su Led Zeppelin i Black Sabbath za moderni rock, to je Texas Chain Saw Massacre za horor. Naslov filma varljiv je i prenaglašen, ali već od prvih kadrova čovjeku s minimumom estetskog kriterija i dovoljno jakim želucem jasno je da gleda umjetnost.

Tobe Hooper pretvara teksašku zabit u prizor iz najdublje Danteove jaruge, a Leatherface i njegova obitelj postaju ikone. Iz ove prljave, sirove noćne more nije niknuo samo slasher, nego i cijeli niz podžanrova - od "hillbilly horora" do pseudodokumentarnih šokera koji su se trudili izgledati "previše stvarno" za kino. No, i pola stoljeća kasnije, nitko nije uspio dosegnuti taj intenzitet, niti ponoviti tu bizarnu ljepotu.

Black Christmas (1974)

Sve je tada već bilo na broju - nevidljivi ubojica, pozivi iz kuće i rana verzija "final girl" trope. Atmosfera filma počivala je na osjećaju stalne prijetnje koja dolazi izvan kadra, a svjetlucave lampice i dekoracije samo su pojačale kontrast između blagdanske topline i jezovitog nagovještaja bliske smrti.

Black Christmas, osim što uspostavlja mnoga važeća pravila žanra, zauvijek otvara vrata ideji da se horor može dogoditi usred najveselijeg doba u godini i, što je još važnije - u krajnje prozaičnom i naizgled bezbijednom okruženju.

Deep Red (1975)

Dario Argento stvara još jednu vizualnu simfoniju, gdje svaka scena izgleda kao umjetnička instalacija, a stil prevazilazi površnu trilerističku temu, postajući glavni junak filma. Kompleksne misterije, nesigurna perspektiva protagonista, barokna estetika i krv koja se razlijeva poput slikarskog pigmenta učvrstili su giallo kao europski pandan američkom slasheru.

Međutim, iznad svega, zvučni zid stvoren repetitivnim hipnotičkim scorom Goblina otključao je posebna vrata u podsvjesti publike. Tko je na kraju bio iza maske, nije bilo ni važno, toliko koliko je, uz fantazmagorijske krvopljuske, od sad s njima prosto morala ići neka savršeno ukomponirana glazbena podloga.

Halloween (1978)

O njemu, naravno, ne može se više smisleno ni pisati a da se to ne pretvori u doktorsku disertaciju, ali prosto, s obzirom na temu liste, izostavljen ne može biti. Jer on je ušće u koje se sve prethodne rijeke ulijevaju, i on je izvor s kojeg sve dalje otiču u neke zasebne tokove i račvanja.

Halloween naprosto stoji u središtu svega, a ako već ovoga puta nešto moramo izdvojiti onda je činjenica da je naše naslovno pravilo "tko se seksa taj i umre" ustanovljeno u njemu. Laurie je ostala čedna i preživjela, dok su svi ostali završili - zna se kako.

The Prowler (1981)

Joseph Zito uzeo je već poznatu VHS formulu i ispolirao je brutalnim realizmom. Ubojica u ratnoj uniformi, kao da je upravo iskoračio iz crnobijele fotografije iz '45., ali umjesto da slavi pobjedu, on, naoružan bajonetom, kreće u privatni križarski pohod protiv maturanata.

Tom Savini, u svom primeu, praktičnim efektima udara u želudac stvarajući kult koji živi do danas, pokazjući da "zlatno doba" nije pripadalo samo izvikanima, nego i biserima iz drugog plana, onima koji vas iznenade kad mislite da ste sve već vidjeli.

Sleepaway Camp (1983)

Na prvi pogled djeluje kao još jedan klon Friday the 13th: kamp, tinejdžeri, hormoni, nož u mraku. Ali ispod te poznate površine skriva se jedan od najluđih završetaka u povijesti žanra - onaj koji se prepričavao po školskim hodnicima, parkovima ili šaptom među ormarima s kazetama u videoteci.

Upravo su ovakvi, manje poznati fenomeni osamdesetih, poput Sleepaway Campa ili spomenutog Prowlera, držali duh slashera u životu, sačinjavajući mu titansko tijelo od kilometara i kilometara videotraka, zgužvanih i izlizanih od besomučnih gledanja i premotavanja.

Wes Craven's New Nightmare (1994)

Kao što je osamdesetih uveo nadnaravno u žanr i stvorio Freddyja, tako je ovdje, još prije Screama, Craven odlučio prošetati direktno kroz četvrti zid i napraviti prvi slasher svijestan sebe i svog naslijeđa.

Freddy doslovce izlazi iz filma i ulazi u stvarni svijet svojih glumaca, gdje Heather Langenkamp više ne glumi Nancy, nego sebe samu, u metaforičnoj priči o moći fikcije nad publikom - odnosno o tome što se događa kad izmišljeni monstrum odbije ostati na svom mjestu i odluči da uđe u naš svijet. Koliki je vizionar bio - dovoljno danas nam potvrđuje svaka konferencija za medije iz Bijele kuće.

Haute Tension (2003)

I nakon svih tih godina i dominacije Amera i Talijana, desilo se da je baš jedan Francuz shvatio očigledno: last girl i the killer zapravo su jedna te ista osoba. Nakon revivala žanra krajem devedesetih, Alexandre Aja donosi prvi pravi inovativni pomak, okrećući priču naglavce u obrtu koji su nepažljivi i površni opisali kao "plot hole" kroz koji bi kamion teretnjak mogao proći.

Ovaj nepravedno zaboravljeni, povijesno važni gigant zaslužuje revalorizaciju, rehabilitaciju i mnoštvo ponovnih gledanja. Ako ne zbog obrta, a ono zbog nekih od najbrutalnijih momenata ikad viđenih na filmu... ali i ubistvenog soundtracka koji ga prati.

Terrifier (2016)

I na koncu - Art the Clown, utjelovljenje čistog, nefiltriranog zla. Bez motiva, bez ironije, samo sirova sadistička energija koja se uvlači pod kožu, a svaki kadar miriše na VHS-eru u kojoj bi ovakav naslov kružio među tinejdžerima kao zabranjena voćka. Minimalan budžet, ali maksimalna posvećenost i ljubav njegovih tvoraca.

Ako su Peeping Tom i Psycho shvaćani kao početak, Terrifier nas uvjerava da kraja zapravo nikada neće ni biti - dok je čovjeka, bit će i njegovih primarnih strahova. I možda nas podsjeća da ni tog "početka" zapravo nije bilo, jer se ista priča proteže unazad, preko svih crnobijelih vjesnika mračne revolucije, u doba prije filma, prije kazališta, a možda i prije onih logorskih vatri uz koje su naši preci drhtali pitajući se kakve se sjene šunjaju među drvećem.