GMAZOVI, ptice i ribe često se ističu živopisnim bojama, od neonski ružičaste do tamnoljubičaste, no većina sisavaca prilično je jednolična. Razlog zašto sisavci ne mogu parirati upečatljivim nijansama drugih životinja leži u nizu čimbenika koji su njihovo krzno ograničili na smeđe, crne i bijele tonove.

Životinje općenito izražavaju boju na dva glavna načina: pigmentima i strukturama. Dok se pigmenti nalaze unutar kože i krzna te apsorbiraju i reflektiraju svjetlost, strukturno obojenje nastaje zbog oblika i uzoraka na nanoskali koji lome svjetlost i tako stvaraju jarke boje koje se prelijevaju.

Sisavci su, međutim, zakinuti na oba područja. Od brojnih pigmenata koji proizvode boje, poput karotenoida i pterina, sisavci posjeduju samo jednu vrstu: melanin. Prema Matthewu Shawkeyju, evolucijskom biologu sa Sveučilišta u Gentu, prisutnost tog jednog pigmenta stvara sve boje koje vidimo kod sisavaca, dok njegova odsutnost rezultira bijelim područjima, kao kod zebri i pandi, piše LiveScience.

Uz to, sastav dlake koja čini krzno sisavaca ograničava strukturne boje. Za razliku od perja ili ljuski, dlaka nije dovoljno složena da bi proizvela uzorke na nanoskali potrebne za takav efekt.

Čak i rijetke iznimke potvrđuju pravilo. Primati mandrili, poznati po jarkim crvenim i plavim bojama, te boje imaju isključivo na dijelovima tijela bez krzna. Ljenjivci, koji ponekad imaju zelene mrlje, tu boju ne duguju pigmentu, već algama koje im rastu na krznu.

Evolucija boje

Postavlja se pitanje zašto većina sisavaca nikada nije razvila alate za stvaranje živopisnih nijansi. Jedna hipoteza kaže da su sisavci u doba dinosaura, kada su se prvi put razvili, bili plijen, a ne grabežljivci. Kako ih predatori ne bi pojeli, proveli su više od 100 milijuna godina kao pretežno noćne životinje, što je i danas slučaj za većinu vrsta.

Ti su milijuni godina imali golem utjecaj na izgled sisavaca. U studiji objavljenoj 2025. godine u časopisu Science, čiji je Shawkey suautor, istraživači su usporedili strukture za pohranu pigmenta današnjih sisavaca s onima u fosilima iz razdoblja jure i krede.

Otkrili su da su svi drevni sisavci bili neke nijanse smeđe ili sive boje. Budući da su živjeli uglavnom u mraku, tamnije boje pomagale su im u izbjegavanju predatora. "Prirodna selekcija bi djelovala protiv svake jarke boje", istaknuo je Shawkey.

U 66 milijuna godina otkako su dinosauri izumrli, sisavci su se razvili u više od 6000 vrsta, no uglavnom su ostali smeđi, sivi i crni. To bi se moglo pripisati slabijem vidu boja kod većine sisavaca, smatra Ted Stankowich, evolucijski ekolog sa Sveučilišta California State.

Pretpostavlja se da su sisavci žrtvovali dio vida u boji kako bi stekli bolji noćni vid. Većina ih i danas ima dikromatski vid, što znači da imaju samo dvije od tri vrste stanica čunjića koje oku pomažu u percepciji boja. Zbog toga ne mogu vidjeti crvenu, narančastu, tirkiznu i ljubičastu boju, a općenito boje ne vide tako zasićeno kao trikromati.

Obrasci i kontrasti umjesto jarkih boja

Svrhe za koje životinje koriste boju - privlačenje partnera, kamuflaža i upozoravanje predatora - gube smisao ako partner ili predator ne mogu vidjeti te boje. Neki su sisavci taj nedostatak okrenuli u svoju korist. Primjerice, iako tigrovi našim trikromatskim očima izgledaju narančasto, njihovom plijenu s dikromatskim vidom djeluju zeleno, što ih čini savršeno kamufliranima u travi.

Stankowich objašnjava da mnogi sisavci umjesto živih boja koriste uzorke i kontrastne boje, poput crne i bijele, za međusobnu komunikaciju. Tvorovi koriste crno-bijele pruge kako bi upozorili predatore na svoj obrambeni mehanizam.

Afrički divlji pas ima izrazito bijeli rep za koji se vjeruje da služi kao signal u lovu, dok indijska divovska vjeverica koristi svoj izraženi uzorak za kamuflažu. Rijetki sisavci koji imaju jarke boje, poput pavijana i mandrila, ujedno su i oni s najboljim vidom boja.

Fluorescencija i prelijevanje boja

Novije studije otkrile su i neke druge iznimke. Primjerice, mnogi sisavci fluoresciraju pod ultraljubičastim svjetlom, koje ljudsko oko ne može vidjeti, ali neki drugi sisavci mogu. Uz to, Jessica Dobson, evolucijska biologinja sa Sveučilišta u Gentu, otkrila je prelijevanje boja kod nekoliko vrsta sisavaca za koje se to prije nije znalo.

"Bio je to trenutak spoznaje", rekla je Dobson, opisujući kako je otkrila taj efekt kada je sunčeva svjetlost pod pravim kutom obasjala muzejske primjerke nekoliko vrsta tropskih štakora.

Dobson nije sigurna služe li te prelijevajuće boje nekoj evolucijskoj svrsi, ali ističe kako je uzbudljivo znati da još uvijek postoje tajne o bojama sisavaca koje tek treba otkriti. "Kad bolje pogledate, sisavci su šareniji nego što im to priznajemo", zaključila je.