PODUZETNIK, suvlasnik zagrebačkog kluba Ritz (poznatog po pucnjavama) i tiktoker Sandi Pego posljednjih godina sve se češće pojavljuje u kontekstu ugostiteljskih projekata, a njegov najnoviji potez - otvaranje brunch bara Papoy Munch & Brunch u zagrebačkom naselju Špansko - signalizira zaokret prema trendovima urbane, dnevne gastronomije koji već neko vrijeme dominiraju zapadnim dijelom Zagreba.

Kontroverzna riječ "brunch"

Nakon nekoliko ovotjednih "jesi bila kod Pege?" upita, jedno sam se popodne odlučila zaputiti u Špansko i provjeriti taj "spektakl". Za početak, zaustavit ću se na samom nazivu mjesta - Papoy - što će razumjeti oni koji su upoznati s Minionsima. Za one koji nisu, na jeziku Minionsa "papoy" znači "igračka". Što se tiče "mančanja i brančanja", sama riječ brunch u našem je mentalitetu dugo izazivala okretanje očima i podrugivanje.

Galerija

Jednom smo prilikom čak i pisali o tome što brunch ustvari je, a što nije. Brunch nije ni marenda ni gablec, nego zaseban termin koji vuče korijene iz Engleske krajem 19. stoljeća.

Potekao je od britanske elite kojoj je brunch bio nešto kao kasni doručak, opušten obrok nakon nedjeljne mise, noćnih izlazaka ili jutarnjih lovačkih druženja. Lagana hrana, grickanje, druženje, osvježavajući kokteli. U 20. stoljeću ovaj je koncept stigao do SAD-a gdje je ubrzo postao široko prihvaćen gradski ritual - ne samo za elitu.

Međutim, iako godinama pratim food scenu, još uvijek ne osjećam da je jednako prigrljen kod nas, iako postaje popularan. Možda je do same riječi, možda do nerazumijevanja, zaziranja od pomodnosti ili pak zadrške zbog "neisplativosti" ("za tu lovu napravim sendvič od kile kruha i parizera").

Naseljeni kvartovi > centar grada

Vratimo se mi na našeg Pegu. Na adresu sam stigla oko 13:30, sredina tjedna, lijep dan, Špansko u proljetnom cvatu. Ako vas na lokaciju dovodi navigacija, dovest će vas ispred prednjeg dijela zgrade - na sam ulaz u stambenu zgradu, no nigdje nećete vidjeti Papoy. Sakrio se na stražnjoj strani, onoj koja gleda na dječji parkić i veliku livadu.

Prostrana terasa usred ogromnog kompleksa stambenih zgrada, mame s kolicima i djecom - Pego je piknuo dobru lokaciju. I sve me to već izvana podsjetilo na Jolie Petitte Ljupke Gojić na Knežiji.

Pametan pothvat otvaranja većeg lokala u dobro naseljenom kvartu - dok se u centru slični koncepti otvaraju i još brže zatvaraju, ovakvi kvartovi čeznu za svojom malom špicom. Iako, kad sam stigla, terasa je bila napola puna - ako i toliko.

Na stolovima su dominirali kroasani i kave, a ja sam došla taman gladna da isprobam i nešto konkretnije.

Ponuda i cijene

Kava je u Papoyju 2 eura, ona s mlijekom 2.20 eura, a nude i dio "Za malce" s čokoladnim mlijekom ili običnim mlijekom - oboje po 2 eura. Tu je i nekoliko vrsta smoothieja po 4.50 eura, ali i mjerica proteina po 2.80 eura, te protein shake s cijenom od 3 do 7 eura.

Dolazimo do glavne stvari, a to je doručak/brunch sekcija. U ponudi su kajgane po 8.50 do 9.50 eura, Eggs Benedict po 10.50 eura, tost s lososom i avokadom, piadina, salata od bulgura, bagel s lososom, turkish poširana jaja po 11.50 eura, french toast i rolani omlet. Ova jela poslužuju se do 14 sati.

Osim toga, imaju i slanu ponudu (koju sam uočila u vitrini kod pulta) - kroasan sa šunkom, pršutom ili mortadelom, kao i nekoliko vrsta focaccia po cijeni od oko 6 eura. Tu je i ponuda slatkih kroasana, te "Slatko na žlicu" sekcija - homemade granola i chia homemade pudding sa cijenama od oko 5 eura.

Kod njih možete kupiti i kruh - ručno rađeni sourdough baguette po 4 eura, country, raženi ili kukuruzni sourdough kruh i sourdough focaccia. Tu su još i razne slatke i slane palačinke, pohane palačinke i Papoy top 5 palačinki među kojima je i ona iz Dubaija za 11.50 eura.

Čekanje, usluga i dojmovi

Podnaslov sam odlučila nazvati ovako jer čekanje na narudžbu gotovo da je preuzelo cijelo iskustvo u Papoyju. Od sjedanja na terasu do prvog pogleda konobara prošlo je petnaestak minuta - vjerujem da i ne bi došao da nisam podigla ruku.

Osoblja ima, mladi su, ali ostavljaju dojam totalne apatije. I to baš svi - kao da su copy-paste raspoloženja i ponašanja. Jasno mi je da su tek otvorili i da se tim tek formira i uigrava, ali nešto mi govori da će tako i ostati.

Ali pazite scenu - oko ulaznih vrata razvučeni raskošni baloni, veliko otvorenje, asocira na veselje, uzbuđenje, dobrodošlicu... zar ne? A veselja ni u tragovima, ma ne osjeti se niti minimalni interes. Evo primjer - htjela sam naručiti nekakav shake, zanimalo me malo više o tome, no sve što sam dobila bilo je "aha, to nemamo trenutno". 

I onda je došlo vrijeme za narudžbu. Prirodni sok i pohana palačinka s pršutom i sirom - činilo se kao najzasitnije jelo na jelovniku. Od narudžbe do dolaska palačinke prošlo je ravnih sat vremena. Sat vremena. Sat vremena u polu punom (ili praznom) lokalu. Koliko bi se čekalo da su stvarno puni?

Da nisam došla odraditi poslovni zadatak, sigurno bih se digla i otišla. 100%. Nakon podsjećanja konobara na narudžbu i laganog zasićenja sjedenjem na Papoyjevoj apatičnoj terasi, palačinka je stigla.

Hrana dobra - a je li vrijedna povratka?

I bila je izvrsna. Stvarno izvrsna - hrskava, a mekana, dobro balansiranih tekstura i okusa, kompaktna, lijepo servirana, zasitna. Nemam niti jednu zamjerku. Ipak, jelovnik potpisuje Mario Mihelj, domaćoj publici poznat kao chef koji balansira između fine dininga i pristupačnijih, modernih koncepata.

Mihelj iza sebe ima bogatu profesionalnu biografiju - radio je u Šestinskom Lagviću, Dubravkinom putu, Mundoaki, dubrovačkom Gil's, kao i u zagrebačkim El Toru i Maredu, prije nego što se okrenuo vlastitim projektima. A vidjeli smo ga i kao člana žirija MasterChef Hrvatska.

Kao desert odabrala sam chia puding i isprobala kroasan s pistacijom - opet ponavljam, da nisam došla u svrhu posla, ne bih dočekala ni glavno jelo, a kamo li naručivala desert. Deserti su također bili korektni, prikladni uz kavu ili za doručak. Ali ovdje hrana nije nikakav problem. Problem je kronični osjećaj nebrige i ta "opojna" generičnost u zraku.

Lokal je i lijepo uređen i vidi se da je u njega uloženo, osoblje je uniformirano - sve izvana je kako treba. A energije i volje nigdje. Nema uživanja, osmijeha, komunikacije - ničega. I zaista je ovo pravi primjer kako lijep interijer ne znači puno, bez tog ljudskog faktora koji ga može oživjeti (ili sedirati).

"The joy of bartending"

Neću predviđati budućnost Papoyja - ipak vjerujem da s ovom lokacijom ima veće šanse od svih lokala u nemilosrdnom centru grada. Susjedstvu u Španskom ovakvo mjesto dobro dođe - ali mislim da ekipa koja ga prezentira mora ozbiljno poraditi na osnovama ponašanja u ovakvoj djelatnosti. 

Za kraj, sjetila sam se jedne scene iz Seks i grada - kad je Miranda prvi put upoznala Stevea u baru u kojem je radio kao konobar. Poslužio joj je čašu vina, razmijenili su nekoliko šarmantnih rečenica. Dok je ona pijuckala, on je, naslonjen na šank, čitao knjigu - uskoro ga je pitala što čita. Steve je sarkastično odgovorio: "The joy of bartending, by Ernest Hemingway".

Da ova literatura zaista postoji, dobro bi došla ekipi iz Papoyja.