Onima koji također prate Igre, ali su analni dosadnjakovići-pametnjakovići pa su brže bolje požurili na forumima, tviterima i fejsbucima ismijati prvi dio naslova iznad teksta o legendi o kojoj će ovdje biti riječ, poručujemo kako znamo da se natjecanje zove Olimpijske Igre, dok je Olimpijada četverogodišnji ciklus između igara, ali sigurno se i tim nadljudima prištekanima na društvene mreže dogodi da ponekad naprave ono što se nama ostalima normalnima događa stalno, da i natjecanje, odnosno Igre, zovemo onako kako smo ih oduvijek zvali i kako ćemo ih zauvijek zvati - Olimpijada.

 

Nego dosta o nebitnim smaračima, vratimo se liku o čijem fantastičnom povratku u život i na olimpijski tron nakon godina autodestrukcije i prerane mirovine, Ameri samo što nisu snimili film, a on sam napisao priručnik za samopomoć pored kojeg će djela Louise Hay, Paula Coelha i Bruna Šimleše izgledati kao priče iz Moje sudbine. 

 

Ervin je, kao i svaki Amerikanac koji drži do sebe, multikulti i mulrirasnog porijekla, po majci Židov, a s očeve strane kombinacija ugnjetavanih - Afroamerikanac i američki "Indijanac". Odabrao je religiju koja nema nikakve veze s precima, deklarirani je zen budist. Ništa manje od Bude ne štuje kult tijela kojeg će tijekom života obilno uništavati opijatima, pa ovaj sin Kalifornije voli surfanje i tetovaže. 

 

Zašto je postao vijest dana i tjedna na Olimpijskim Igrama u Rio de Janeiru, osim po tome što je trijumfom na 50 metara slobodnim stilom postao najstariji plivački olimpijski pobjednik i to tako da je veteranski naslov uzeo najvećem Michaelu Phelpsu?

 

Ervin je u istoj disciplini uzeo zlato na Igrama u Sydneyu 2000., kada je dodao i srebro na 4 x 100 metara slobodnim stilom. Na SP-u iduće godine ponovit će slavlje na 50 metara, a pobijedit će i na 100 metara slobodno.

 

I tada, na vrhuncu karijere i tek u 22. godini života, aktualni olimpijski pobjednik i svjetski prvak Anthony Ervin prekida plivačku karijeru. Dojadilo mu je biti zvijezda i odgovarati na uvijek ista pitanja glupih novinara: "Kako je biti prvi plivač afričkog porijekla s olimpijskom medaljom?" na što je Ervin, inače bijel poput Trumpa, odgovorio tek deset godina kasnije: "Nisam imao pojma o mom crnačkom plivačkom iskustvu, ali sada znam. To izgleda tako da osvojite zlato i nakon toga vas hrpa bijelaca pita kako je biti crnac."

 

Umjesto da bude sveamerički model uspješne rasne integracije, Ervin se posvećuje "drugim izazovima". Nažalost, osim surferske daske i salona za tetovažu kojeg je otvorio, oni su obuhvaćali velike količine droge, alkohola i tableta. 

 

Na ta sranja potrošio je mladost i puno više od 17.100 dolara, koliko je donirao UNICEF-u za žrtve tsunamija, kada je 2005. zlatnu olimpijsku medalju iz Sydneya prodao preko Ebaya.

 

Drugima je pomagao dajući ono najvrjednije što ima, ali je zato sam sebi bio najgori neprijatelj, pa je pokušao samoubojstvo tako što je progutao hrpu tableta. "Osjećao sam se tako usamljeno i izolirano, nisam želio pomoć od nikoga. Samoća u koju sam upadao sve dublje i dublje je postala toliko mračna, da se nisam mogao prepoznati. Ništa mi nije imalo smisla." Srećom, spašen je i 2011. počinje opet trenirati, zdrav i čist. 

 

Natjecao se na 50 metara slobodno na prošlim Igrama u Londonu, gdje je osvojio peto mjesto, ali pobjednički povratak pred kojim blijedi i Ivaniševićev u Wimbledonu, dogodio se sada na Olimpijskim Igrama. 

 

Točno 16 godina nakon trijumfa na 50 metara u Sydneyu, slavio je u istoj disciplini u Riju. Da bi bajka bila potpuna, to mu je bila prva pobjeda otkako se vratio plivanju, a njegovih 21.40 sekundi za pobjedu, samo je 0.01 sekundi bolje od rezultata drugoplasiranog Manadua. 

 

Neka za kraj priče posluži poluepitaf ovog poluuspješnog samoubojice: "Na neki način moj suicid je uspio. Dio mene kojeg više nisam htio je umro, a ono što je ostalo, ponovno je rođeno."