Foto: radiosarajevo.ba

MJERA patriotizma u komedijaškoj zemlji apsurda s rijetkim teatrima koji funkcioniraju, danas je individualna stvar. Nekome je komedija uopće osjećati bilo kakav oblik patriotizma prema rasturenoj i ridikuloznoj Bosni i Hercegovini kakva trenutno jeste, drugima je jedini patriotizam mržnja prema ovim prvima. Na You Tubeu postoji  promotivni turistički video naziva Enjoy life - Bosnia and Herzegovina. Klasično produkcijski dotjeran i vizualno napucan. No ipak, želim vjerovati da nas je ostalo dovoljno koji ćemo se na tih deset minuta koliko traje video uradak naježiti dva do tri puta i jednom na kraju, glasno, onako za sebe, procijediti - "Jebem vam život, šta mi radite od zemlje?"

Kad jednom dohakaju govna

Netko bi rekao da je lijepo ovih dana biti Hrvat ili Srbin i pripadati onim dijelovima BIH koji se iz središta istine aka sarajevske politbiro Čaršije posprdno godinama nazivaju genocidna RS ili fašistički kamenjar. Neprocijenjivo je naime, Lagumdžijino nebulozno djelovanje koje liči na poteze napušenog klauna u cirkusu, dok otepava Milanovića, liže se s Dodikom, smješka se jaranski Jeremiću, bira prvu zemlju za diplomatsku posjetu po činjenici da se s njenim liderom, Borisom Tadićem, igrao klikera pred haustorom kad su bili mali, te se pred kamerama objelodanjuje ono što je bilo oduvijek i poznato, da Najdraži Vođa vedri i oblači televizijskim javnim servisom sa bandom servilnih debila kojima usmeno dirigira svaki Dnevnik u pola osam. Scenarij idealan za kokica, fotelje i neporecivog uživanja u raspadu sistema koji je zadesio "altruističku i multikulturalnu osovinu" SDP-a BIH koja je trebala svojom nemjerljivom ljubavi prema jednoj i jedinoj zemlji (cinizam, sarkazam i svaki drugi -izam korišten obilato) zauzdati njene "nacionalističke osovine". Lijepo je zajebavati se s tim, ali nije pošteno.

Da, bilo bi najlakše smijati se govnima koja su im dohakala. Da, možda bi bilo i najispravnije, ako uzmemo u obzir povijest naših netrepeljivosti, s posebnim osvrtom na ovaj dvogodišnji kaos u kojem su sebi dostatnom sdp-centričnošću udaljili od vizije normalne Bosne i Hercegovine i one zadnje naivce iz druga dva naroda. Da, možda bi bilo i najlogičnije ako se sjetimo kako su nas nazivali i etiketirali u proteklim razdobljima (samo iz razloga jer smo davno prokljuvili da Lagumdžijina prijetvornost i kvazi "drugost" nije ništa drugačija od Čovićevog manipulativnog i lažljivog naricanja nad ugroženošću, i ništa poštenija od ostalih političkih lopova i uhljupa koji su dvadeset godina krčmili zemlju kao svoju firmu), kako su i kojim imenima častili sve nekadašnje "prijatelje Bosne", a danas, zbog njihove sposobnosti realnog sagledavanja situacije u ovom podneblju, izuzetno nepodobne osobe u političkom Sarajevu poput Josipovića, Milanovića ili Pusić. I zapravo, svakog onog tko se usudio dirnuti u Njegovo Božanstvo. Bilo bi, i najlakše i najispravnije i najlogičnije, ali nećemo. Jer ono što se dogodilo u zadnjih par dana biračkom tijelu SDP-a BIH proces je koji će proći, ili ga prolaze, ili su ga prošli, svi narodi u zemlji, a zove se odrastanje. Brzo, teško, bolno, ali do srži otriježnjujuće.

Abortus socijaldemokracije

Koliko je plastična ta razdijeljenost između dviju javnosti, čiji je jaz nemjerljivo i nepovratno  produbljen u zadnjih par godina, svjedoči i činjenica da je "neopoziva ostavka" na sve funkcije u SDP-u, koju je jučer ipak "herojski" opozvao Željko Komšić, među Hrvatima izazvala malo jači efekt od prdeža poslije dobrog graha. Onoliko koliko je dovoljno za par humorističnih fora na tu temu, odmahivanje rukom i ležeran nastavak daljnjih dnevnih obaveza. No, naš predsjednik Želja.K. nije loš čovjek. Tu se slažemo i to moramo priznati svi, bilo da ga promatramo kroz legitimne ili nelegitimne oči. On je samo nedorastao političar, više nalik na uličarskog galamdžiju, lokalnog hadžiju koji tu i tamo drekne jeftinim populizmom i nakalemi tonu mainstream sljedbenika na ramena koji u njemu vide smotanog poštenjačinu, ali i narodnog junaka. Želja.K. je bio zadnja nada iluzije o jednoj državi. Njegovo podvijanje repa pred Zlatkom Lagumdžijom razobličilo je i najdjetinjastijima o čemu se tu zapravo radi.

Željku je dopizdilo biti stalno donji u stranci punoj prvaka u talovima i reketarenju. Jučerašnji "opoziv neopozive ostavke" jasno je dao do znanja da nije Željku zasmetala Zlatkova dezorijentirana politika kako se to prvotno pokušavalo objasniti, niti činjenica da je on zapravo, samo Zlajin privatni majmunčić koji pleše kad zatreba, obično pred izbore, glumeći multietničku demokraciju, a zatim biva bačen u zapećak. Niti mu je zasmetalo što zemlja stagnira, a mladi lavovi oko Zlatka, sada već potpuno isti u gestikulacijama i odjevanju kao gazda, samo klimaju glavom i pune vlastite džepove. Nije mu, kao čovjeku iz naroda i socijalisti iz stranke koja je čisti abortus socijaldemokracije, zasmetala tragična sudbina mnogih ugašenih poduzeća u zemlji, nesretnih radnika, ljudi koji egzistiraju na ivici siromaštva. Jer da jeste, Željko bi našao negdje u sebi muda i moral koji mu se pripisuju i izdigao bi se iz sjene tog bahatog zaljubljenika u sebe samoga, a ime mu je "Zlatko, slučajno prolazim i rušim sve ko domine".

Ali ne. Komšić je još jednom stresao pred šefom gaće, pridružujući se ekipi onih koji bezuspješno pokušavaju dati ostavku u toj stranci, a mogu je napustiti samo onda kad insceniraju neki ubitačan holivudski spektakl. Tipa, pošalju si metak u koverti, pa onda kao imaju razloga ići. A da razlog nije taj što su dali sebe u stranci nadobudnog levata koja je porušila sve ono za šta su se borili. Željko Komšić očito se borio samo za svoj bolji status u hijerarhiji sebičnih i gramzivih autokrata.

Sva previranja u bosanskohercegovačkom SDP-u  i tresak od zid surove stvarnosti možda će konačno mnoge dovesti do suštinske istine. Ne postoji drugačija politika u ovom moru istoznačne bagre. Ne postoje bolji od gorih u blatu jednakih. Sve naše političke stranke skup su isluženih taština i krvožedne gladi za moći i novcem. Zajebite političke ideale. Balkansko stanje uma u politici poznaje samo jednu ideologiju - vlastiti džep. Jedini pravi ljudi u našoj zemlji su onaj običan svijet na sve tri strane, koji se samo bori da preživi, a kojeg su politički manipulatori i danas u miru, uspjeli posvađati do krvi jedne s drugima. Je li konačno došlo vrijeme da im se vikne - Jebem vam život, šta nam od zemlje radite?