Tekst: Zvonko Alač
Foto: AFP

"MANDŽO je po talentu za Olića televizor u boji, ali Ola je karakterom porazio cijeli svijet", slikovito je Dinamov boss u najnovijem odricanju od sina razmetnog uzvisio ljubimca kojeg je optočio milijunima, tako da je slikovito pljucnuo po čovjeku kojem se klanjaju od Moskve do Muenchena.

Ta Mamićeva usporedba, osim što je općeprihvaćena ekspertiza o kvalitetama već dulje vrijeme jedinog hrvatskog igrača svjetske klase, dvostruka je uvreda za Olića: Mandžukić, da bi zaslužio biti u istoj rečenici s njim (a kamoli postavljen kao superioran posavskom susjedu), morao bi osim indolencije i bahatosti baštiniti i poneki trofej koji nije iz HNL-a ili uspjeh nešto recentniji od "sjajne predstave na amsterdamskoj Areni" prije tri godine.

Ipak, Olić će i nakon trijumfalnog poraza na Old Traffordu i dva gola u dvije utakmice Unitedu, u percepciji nogometnih sveznadara ostati "trkaća kokoš" ili u najboljem slučaju "posavski gonič", pa makar još koji put osvojio Kup Uefe s CSKA-om, zabio Solin Građi pored Jadra za plasman Marse u prvu ligu, u HSV-u imao double-double golova i asistencija, za Bayern izbacio Juventus i Manchester United iz Lige prvaka ili danas smiješnom Zagrebu donio hrvatsku titulu.

Gol Buffonu na SP-u 2002. Engleskoj na Wembleyu u kvalifikacijama za protekli Euro ili zgoditak Njemačkoj na tom istom EP-u, kao i deseci pretrčanih kilometara u onom sramnom jednosatnom bunkeru protiv Austrijanaca kada je sam luđačkim presingom nasrtao na cijelu zadnju liniju protivnika? Nitko o tome nema pojma i nikad se toga neće sjetiti, ali će zato svi ti kritičarski "televizori u boji" papagajski ponavljati kako je "glupi Olić" protiv Turske na istom eventu "trčao kao muha bez glave" i "pogodio prečku umjesto gola i propustio nas poslati u polufinale". To što tamo ne bi došli da nije bilo upravo nabrojenih Olićevih "herojstava", ne stanuje u navijačkoj svijesti.

Da ne govorimo kako se do te reprezentacije probijao Olić, a kako i uz čiju pomoć, Mandžukić. Zahvaljujući onom koji čak i u trenucima dok ga ekskomunicira iz Svetinje veliča njegov talent, Mandžo već godinu dana ima wild card za sva reprezentativna okupljanja iako je zadnju nezaboravnu partiju pružio prošlog ljeta protiv slabašnog Heartsa, izmišljaju mu se pozicije u ekipi, dok još jedan "netalentirani" po imenu Mladen Petrić širom Europe zabija golove "za eurovizijsku razmjenu", ali i dalje sjedi u reprezentativnom zapećku.

Bilo bi lijepo povjerovati u Mamićevu tlapnju o fantastičnom Mandžukićevu talentu i potpunoj odsutnosti istog kod Olića, samo problem je što nijedno ni drugo nije istina - niti je Dinamov napadač po talentu tuzemna verzija Ibrahimovića, Ronalda, Messija (kako mu je sve tepao onaj koji ga sada ne želi ni pogledati), niti je Olić tamo gdje su bili tek Bokšić i Šuker došao zbog toga što ima samo "karakter".

Ustvari, za njega smo sigurni da ga ima, dok Mandžukić, Sharbini i ostale preplaćene zvijezdice to tek trebaju dokazati. Za to vrijeme mi ćemo umjesto njihovih pothvata protiv Sesveta i Varteksa na televizoru u boji gledati Olića na Gerlandu i, nadamo se, Santiago Bernabeu.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje