PROSJEČAN je gledatelj dosad već primijetio da za vrijeme Latinice obično u titlu ide podatak kako se ta HTV-ova udarna emisija prikazuje već 11 godina. I zaista, teško je održati kontiuitet kvalitete tako dugo.

Na kraju krajeva, treba i spomenuti kako je Denis Latin producirao neke od najzanimljvijih tema koje su pogodile hrvatsko medijsko nebo (ili blato, kako vam je već draže). Ali, u zadnje vrijeme kvaliteta tog autorskog uratka drastično je opala. Sinoćnja emisija to potvrđuje. Idemo od samog početka.

Naslov je strahovito tendenciozan. Rat dilerima. Ali, unatoč tendencioznosti, pomislili bismo da će se zaista raditi o realnim problemima koji proizlaze iz sve većeg prisutstva droge na hrvatskom tržištu. Napokon, živimo u državi u kojoj je od 1. listopada klinac u parku tretiran kao otmičar. I u državi u kojoj se prilično dobro zna da su dileri drogom zaštićeni sa samog državnog vrha, kako je pokazao i jedan od priloga emisije.

Iz nekog je čudnog razloga, doduše, Denis Latin odlučio napraviti emisiju Mi vs. Oni, u kojoj baš i nije bilo najjasnije tko smo to Mi, a tko Oni. Nekako se protezalo kroz sve to da su Oni neki apstraktni zli ljudi koji prodaju drogu, a Mi da smo savjesni građani i žrtve tih zlih ljudi koji prodaju drogu. Naravno, kad naslovite emisiju Rat dilerima, ne može se ni očekivati nešto bitno drukčije. Iako, vjerujem da se i svaki povremeni uživatelj droga koji je gledao emisiju zapitao nije li uvršten u Njih.

Gosti i nisu bili loši. Naravno, bila je tu Marija Cahunek-Žužić, obiteljski terapeut, koja kao da je koristila postavljena joj pitanja da spomene kako je bila u Bologni i na Hvaru, i kako se obitelj (vjerojatno u nekoj hrvatskoj verziji Mothers against drugs and rock music) treba boriti protiv droge. Bio je tu i Tadija Opačak, bivši diler i narkoman koji je prije dvadeset godina otkrio Boga (nadrogiran, nije loše spomenuti) i koji se borio sa slaganjem suvislih rečenica, ali takve ljude i morate pozvati ako želite napraviti objektivan prikaz problema. Ne bi njih dvoje smetali da Latin nije inzistirao na tolikom vremenu koje im je posvetio postavljajući im pitanja i slušajući odgovore koji s tim pitanjima baš i nisu imali prejerane veze.

Bili su tu i mr. sc. Dubravko Klarić, kriminalist i predavač na Policijskoj akademiji, prof. dr. sc. Ivo Josipović s Pravnog fakulteta u Zagrebu, te Luka Pezelj iz Udruge za podršku obiteljima ovisnika, sva trojica vrlo informirani, odmjereni i upućeni ljudi od kojih se moglo dosta toga naučiti. Moglo, jer su pitanja koja im je Denis Latin postavljao bila toliko opća da nisu donijela odgovore koji bi bili imalo drukčiji od onih koje možemo pročitati u bilo kojim dnevnim novinama.

"Saznali" smo da je hrvatsko tržište drogom usko povezano s međunarodnim tržištem (hvalevrijedna informacija, zaista), da se protiv droge ne može boriti ako ne dođe do diferencijacije zakonskih normi pri osuđivanju ljudi optuženih za posjedovanje i slično. Dobro, možda i nije loše ponoviti ovakve podatke, ali smiješno je bazirati cijeli razgovor s takvim stručnjacima na njima.

Čak i kad se činilo da Klarić, Josipović i Pezelj žele i mogu detaljnije raspraviti problematiku, Latin ih je svaki put uspio prekinuti i fokusirati se na neke sasvim sporedne stvari (kao, recimo, "instrumentarij" koji nam - onim metafizičkim Nama - je na raspolaganju u borbi protiv droga).

Prilozi su bili standardno kvalitetni, kao što se već naviklo očekivati od novinara Latinice. Prvi je bio o sprezi vojnika koji su za vrijeme i nakon Domovinskog rata bili uključeni u dilanje droge i bili zaštićeni s visokih državnih položaja. Dakle, tema koja otvara široku paletu pitanja vezanih uz taj famozni "rat protiv droge", a koja Latin, naravno, nije postavio. Umjesto toga je odlučio pitati prof. Josipovića kakvu ulogu pravosuđe treba odigrati u cijeloj stvari.

Drugi je prilog bio o jednom zadarskom narkomanu koji je počeo s uživanjem i raspačavanjem droga još u 70.-ima i o mjestu Kali na otoku Ugljenu i dileru nadimka Hitler, koji je cijeli otok držao u mreži terora dugo vremena, dok mještani nisu samovoljno pokrenuli inicijativu da ga otamo otjeraju. Možete već zamisliti moguća pitanja. U kakvoj to državi građani sami, uza sve dokaze, moraju pravdu uzimati u svoje ruke (prof. Josipović je uspio ubaciti komentar o ovome - doslovno ubaciti, jer ga Latin to, naravno, nije pitao)? Pa, recimo, kako to da je i u 70-ima bilo moguće nabaviti drogu, a droga nije bila takav problem (ovo pitanje otvara cijelu jednu raspravu o globalnom fenomenu droge i rata protiv droge). I još mnoga druga pitanja koja Denis Latin nije postavio.

Treći je prilog bio i najbolji i mogao je spasiti cijelu emisiju, jer je predstavljao i onu stranu koja pliva na rubu Svjetla i Mraka (odnosno, onih opjevanih Nas i Njih), neimenovanog splitskog narkomana koji je već dvadeset godina ovisan o heroinu, bio je u zatvoru, komunama u Italiji i Španolskoj, koji je krao i činio kriminalna djela, koji zna da u Splitu postoje dileri koje štiti policija. Je li Denis Latin raspravio ijedno od oih pitanja? Pogađate, nije. Završio je emisiju pozitivnim komentarom gospođe obiteljske terapeutkinje Cahunek kako se svatko može spasiti kad osjeti klik.

Pokojni američki komičar Bill Hicks znao se šaliti o tom "ratu protiv droga". Znao je govoriti: "Zamislite, postoji nekakav rat protiv nadrogiranih ljudi i ti ljudi pobjeđuju! Sjede u stolici razvaljeni i misle si "Ha? Ja sam u ratu? Pa rasturam ih!"". Aludirao je, na svoj beskrajno satiričan način, na to kako je cijela tema prikazana izrazito jednostrano i kako se ne može shvatiti dubina cijelog problema (a ovaj članak ne želi natuknuti kako problem droge ne postoji) ako se prikazuje samo jedna strana.

Denis Latin imao je priliku, imao je priloge, imao je goste, samo nije imao volje pristupiti temi na primjeren način. Rezultat toga je ova mediokritetska predstava koja je osvanula na HTV-u. Čudno za novinara njegovog kalibra.

>>>Komentare Indexovog novinara Jovana Dragišića uskoro ćete moći čitati na njegovom službenom blogu jovandragisic.bloger.hr

Jovan Dragišić