REALITY showovi i slični primjeri televizijske zabave u današnjoj Hrvatskoj se mogu podijeliti u dvije grupe. U jednoj su emisije koje iza sebe imaju adekvatni proračun i medijsku promociju, ali se uglavnom svode na mehaničko kopiranje na stranim kanalima prokušanih recepata, obično lišenih bilo kakve originalnosti i vezanosti uz domaće prilike.

U drugoj su emisije čiji tvorci pršte od originalnosti i svemu pokušavaju dodati domaći "štih", ali zbog nedostatka sredstava i profesionalnosti nekako sve to uvijek završi na razini male seoske priredbe.

RTL Televizija, koja predstavlja možda najjasniju inkarnaciju globalizacijske bezličnosti u današnjoj Hrvatskoj, se odmah odredila za prvu opciju.

Sada nam nakon "Big Brothera", "super-dadilja" i "mijenjanja žena" dolazi još jedan televizijski proizvod koji će RTL Televizija naštancala po "Endemolovoj" licenci - "Fear Factor". Riječ je o eliminacijskom natjecanju trojice muškaraca i triju žena koji se u svakoj emisiji nastoje suprotstaviti vlastitim strahovima i osjećaju gadljivosti.

Koncept je relativno jednostavan, a tri faze ili "izazova" u kojima natjecatelji odmjeravaju svoje fizičke i psihičke snage na prvi pogled izgledaju dosta zanimljivo.

Međutim, kao što je to čest slučaj, obećavajuća ideja je upropaštena njenom mehaničkom izvedbom.

To je dijelom posljedica odluke da se za voditeljicu angažira Antonija Blaće, a dijelom nastojanja tvoraca emisije da se licence drže kao pijani plota. Već na samom početku voditeljičino upoznavanje gledatelja s konceptom i pravilima igre predstavlja jedan od najdrvenijih i najmanje uvjerljivih nastupa na hrvatskim TV-ekranima.

Nedostatak spontanosti postaje još iritantniji kada voditeljica uđe u interakciju s natjecateljima koji u usporedbi s njom zvuče i izgledaju kao normalna ljudska bića. Te scene će mnoge podsjetiti na Kristijana Potočkog i katastrofu zvanu "Survivor Croatia", a dojam će upotpuniti i odlazak eliminiranih natjecatelja u slow motionu praćenim patetičnom "new age" glazbenom podlogom.

S druge strane, RTL-u se mora priznati kako je izvukao barem jednu pouku iz grešaka koje su počinili tvorci hrvatskog "Survivora". Ispravno je zaključeno kako hrvatska publika domaće lokacije drži previše prozaičnim za "egzotični" show napravljen po stranoj licenci. Zato je snimanje prebačeno u Argentinu, gdje su ljetne temperature južne hemisfere omogućila natjecateljima da se pojavljuju neopterećeni prevelikom količinom odjeće.

Međutim, i ovdje je izvrsna ideja upropaštena traljavom izvedbom. Kada ljudima kažete "Argentina", obično se pomisli na džungl, pampe, andske visove ili ledenu pustoš Patagonije. Scene koje smo imali prilike sinoć vidjeti su se, pak, mogle komotno snimiti u okolici Zagreba.

Glavni "adut" showa je natjecanje u kojem sudionici ustima razdvajaju rakove, puževe i žohare te tako ispituju granice svoje gadljivosti. Ono je, ukoliko sve ostalo ne uspije, emisiji trebalo donijeti negativni publicitet i tako privući pažnju inače ravnodušnog gledateljstva.

Međutim, i ovo natjecanje je ispalo razvučeno i dosadno. Možda je razlog tome što su slične "štoseve", ali uz daleko manje novaca, ali i iritantne izvještačenosti, već bili koristili tvorci "Po ure torture" i "Trikvartače".

Ovako tvorcima hrvatskog "Fear Factora" ostaje jedino nada da će, slično kao i u nekim stranim izdanjima emisije, pažnju javnosti prikovati prosvjedi udruga za prava životinja. 

Dragan Antulov