DOK ČEKAMO nastup grupe Lelek na ovogodišnjoj Euroviziji i pjevušimo "Andromedu", ili barem oni koji će natjecanje pratiti ovog tjedna, iskoristit ćemo vrijeme da podsjetimo na jednu važnu, donedavno zaboravljenu, hrvatsku tradiciju koja se njihovim nastupom popularizirala.

Sicanje, bocanje, križićanje ili znamenovanje - sasvim je svejedno kako ga nazivamo - no vrijedi znati da se radi o hrvatskoj tradicijskoj tetovaži koja je i izgledom i tehnikom karakteristična samo za naše prostore, i nigdje drugdje u svijetu.

Galerija

Lelekice su iskoristile ovu autentičnost sicanja, potvrdile njegov značaj svojim stihovima o majkama koje su rađale djecu u strahu te oživjele cijeli jedan dio kulturne ostavštine koju Hrvatska nudi.

No, iako su one možda popularizirale sicanje, za koje se prije znalo tek iz usputnih razgovora o tome tko je iz kojeg dijela Hrvatske ili Bosne, grupa Lelek nije jedina koja ovoj tradiciji već neko vrijeme posvećuje puno pažnje.

Što znamo o sicanju?

"Originalno podrijetlo hrvatske tradicijske tetovaže definitivno možemo povezati s današnjim prostorom Bosne i Hercegovine, poglavito središnjom Bosnom. Žene su se tetovirale prvenstveno zbog zaštite i očuvanja identiteta u vrijeme osmanske vladavine", daje nam općenitu definiciju sicanja i Vesna Haluga, autorica i znanstvenica koja je svoj doktorat obranila upravo na temu sicanja.

"Prema predaji i povijesnim zapisima, upravo taj znak odvraćao je osvajače od odvođenja djevojaka i žena te od prisilne promjene vjere. Odlaskom Osmanlija zaštitna funkcija prerasta u običajno-obrednu i zadržava se do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća", dodaje.

Važno je razumjeti kako hrvatski kulturni prostor ne završava današnjim državnim granicama, upozorava nas Haluga, iako ishodište tradicijske tetovaže definitivno je prostor današnje Bosne i Hercegovine.

"To je zapravo dio iste kulturno-povijesne priče. Sicanje je bilo najraširenije među Hrvaticama katolkinjama u Bosni i Hercegovini, ali upravo zato ono jest dio hrvatske tradicijske baštine", objašnjava.

"Vizualni znak, u slučaju tetovaža žena katolkinja iz BiH, kao krajnji rezultat tetoviranja, uz to što je simbol vjerske i nacionalne pripadnosti, ističe i sam postupak, koji je izrazito bolan, te također simbolično izražava snagu, izdržljivost i hrabrost žene", dodaje.

Kako bi zaštitile djevojčice od silovanja, ubojstva ili otmice, starije žene u selu sicale su ih već između šeste i desete godine života. Kako nam objašnjava Haluga, najčešće se sicalo u rano proljeće, na blagdan sv. Josipa.

Sica se i danas

No, vratimo se u moderno doba. Iako sicanje svoju izvornu funkciju ne nosi od odlaska Osmanlija, žene su nastavile sa sicanjem sve do 60-ih godina prošlog stoljeća. Tada se, zbog zabrana u Jugoslaviji, ova tradicija izgubila, da bi ponovno oživjela posljednjih godina.

Za to je, među nekolicinom, zaslužna i Melissa Pizović, Francuskinja s hrvatskim korijenima koja se već šest godina bavi sicanjem tradicijskih hrvatskih tetovaža i koja je zbog sicanja ne samo napustila karijeru u arhitekturi već se prije dva tjedna preselila iz Pariza u Zagreb kako bi se full-time bavila ovim poslom.

Moderni zaokret tradicije

"Bila sam frustrirana što sam radila sicanje, a moj posao nije bio baziran u Zagrebu. Činilo mi se kao da moja karijera nije upotpunjena ako ostanem u Parizu. Ako želim živjeti u skladu sa svim svojim uvjerenjima i stavovima, to znači da moram živjeti u Hrvatskoj i naučiti hrvatski jezik", priča nam Melissa, koja nas je ugostila u svom tattoo studiju Melrose na zagrebačkoj Ilici.

Svoj tattoo studio Melissa je odlučila uklopiti u svoj osobni prostor jer je, kako nam je rekla, htjela klijentima dati osjećaj opuštenosti i neformalnosti. Nakon što sa svojim klijentima popije kavu ili čaj, Melissa ih vodi na galeriju u kojoj se nalazi moderno uređeni studio, ukrašen detaljima koje je pronašla na britanskom buvljaku ili pak ručnim radovima hrvatskih kreatora.

A kao posljednji čin istraživanja priče o sicanju, ili barem njegovom modernom zaokretu, odlučili smo sami provjeriti iz prve ruke - tetoviranjem.

Isprobali smo sicanje

"Boljet će te manje nego mašina", tvrdila je Melissa nama koji smo skeptično promatrali igle (ili njih 15 omotanih u jedan snop) kojima će nas "znamenovati" idućih sat vremena.

Također, tetovaža koju smo na kraju dogovorili uopće nije bila mala pa je strah od boli, o kojem nam je govorila i komunikologinja Vesna Haluga, utoliko bio još veći jer smo znali da ćemo tijekom tetoviranja još i postavljati pitanja Melissi o njezinu radu i studiju.

Melissa je, nakon što je obavila sve potrebne pripreme u duhu profesionalne tattoo majstorice, krenula polako bockati po ruci, na mjestima točkica i krugova naše tradicijske tetovaže. Bol se, bila je u pravu Melissa, jedva osjetila.

"Sicanje mi je važno jer se prenosilo među ženama. Kad pogledate povijesni kontekst, to je bio način na koji su se žene štitile, na ovaj su način čuvale svoju slobodu", govori nam o svojem shvaćanju sicanja Melissa, čiji je otac iz Dubrovnika pa je s hrvatskom tradicijom i izravno povezana, no za sicanje je saznala preko interneta.

"Meni je jako avangardno što su žene pronašle način kako da se odupru. Sada se promijenio povijesni kontekst pa ljudi ne rade sicanje iz istih razloga, ali je ovo danas jedan način odavanja počasti svojim korijenima i kulturnoj baštini", govori.

Najpopularniji motiv je kolo

U prošlosti su glavne motive tradicijske tetovaže činili krug, polukrug i križ, ukrašeni grančicama i linijama, o čemu nam je govorila i komunikologinja Vesna Haluga. Upravo takve motive preferiraju i Melissini klijenti danas, a takvu smo tetovažu dobili i mi.

"Definitivno je kolo najpopularnije. Ono predstavlja obitelj i zajednicu pa tako progovara svima. Obitelj je jako važna ljudima u Hrvatskoj", odgovara pa nam priznaje kako je upravo to bio i jedan od razloga zašto se preselila u Zagreb. "Sviđaju mi se vrijednosti koje ljudi imaju ovdje, ljudi imaju poštovanja jedni prema drugima. Pariz je, s druge strane, jako kaotičan."

Inače, klasična mješavina koju su žene koristile sastojala se od ugljena u prahu, čađe i baruta pomiješanih s vodom, medom ili čak majčinim mlijekom i pljuvačkom. Melissa se, kroz smijeh, ipak odlučila za klasičnu tintu za tetoviranje.

"Jedna žena iz Amerike zamolila me može li dobiti tetovažu sa smjesom koja se prije koristila. Morala sam je odbiti", prepričava nam.

Što se tiče klijenata, njima je ovakav oblik tetoviranja posebno emotivan, prepričava Melissa. Brojni koji se odluče na ovu tetovažu inače žive u inozemstvu pa na sicanje dolaze za vrijeme posjeta obitelji i prijateljima.

Emotivno iskustvo

"Neki klijenti šalju mi i fotografije vlastitih baka koje su imale ove tetovaže. Neki žele identične tetovaže i na istim mjestima, no većina klijenata ipak preferira svoje autentične dizajne s elementima tetovaža njihovih baka", prepričava.

"Emotivno je kada vide svoju tetovažu na kraju, ja se uvijek naježim", dodaje, o čemu je svjedočila i Haluga tijekom susreta sa ženama koje su izvorno bile sicane.

"Razgovori i susreti uvijek su bili izrazito emotivni. Većina žena svoje tetovaže ne doživljava kao ukras, nego kao dio sebe te ih s ponosom nose. Posebno me dirnulo koliko su mirno i dostojanstveno govorile o teškim vremenima i koliko poštuju znak koji nose", kaže. "Imala sam osjećaj da razgovaram s posljednjim živim svjedokinjama jednoga važnog dijela naše povijesti i, na svjetskoj razini, jedinstvene pojavnosti tradicijske kulture kojom se s pravom možemo i trebamo ponositi."