Pun stadion zviždao je svjetskom rekorderu. Ono što je potom napravio šokiralo je sve

U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.
POLJSKU je krajem 70-ih godina 20. stoljeća tresla velika ekonomska kriza koja je svoju kulminaciju doživjela 1980. godine. Država nije mogla platiti svoj vanjski dug, vladala je neimaština i pad životnog standarda što je dovelo do rastućeg nezadovoljstva stanovništva prema komunističkom režimu koji je bio pod snažnim utjecajem Sovjetskog Saveza.
Ljeto je obilježila velika serija štrajkova radnika širom zemlje, koja je svoj vrhunac dosegla u Gdanjsku, gdje je osnovan slobodni sindikat Solidarnost (Solidarność) pod vodstvom Lecha Wałęse. Solidarnost je vrlo brzo okupila milijune članova i postala prvi nezavisni sindikat u socijalističkom bloku, tražeći političke i ekonomske reforme, slobodu govora i veća radnička prava. Ekonomska stagnacija i politička represija povezale su osjećaj otpora prema režimu i Sovjetima diljem nacije.
U takvom političkom kontekstu, Poljska je simbol tog otpora dobila na kontroverznim Olimpijskim igrama 1980. godine u Moskvi koje je bojkotiralo 66 zemalja uključujući velesile poput SAD-a, Zapadne Njemačke, Kine i Japana. Poljska je na te Igre otišla s rekordnih 306 sportaša i osvojila rekordna 32 odličja uključujući tri zlatna. Upravo je osvajač jednog od njih izazvao veliki skandal po kojem se te Igre posebno pamte.
Otac ga je zlostavljao
Władysław Kozakiewicz rođen je 8. prosinca 1953. u Šalčininkaiju, tadašnjoj Litavskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici, u poljskoj obitelji koja je poslije rata ostala s "krive" strane novih granica. Otac Stanisław bio je krojač, majka Franciszka domaćica, a on je bio najmlađi od četvero djece. Njegova majka dolazila je iz siromašne obitelji pa se, kako bi pobjegla iz kuće, sa samo 16 godina udala za njegovog oca.
Godine 1958., kada je Władysław imao pet godina, obitelj se vratila u Poljsku kao dio zadnjeg vala poslijeratnih preseljenja Poljaka iz SSSR-a. Prvo su mjesecima boravili u izbjegličkom kampu u Gryficama, a zatim se skrasili u Gdyniji, gdje je otac našao posao kao lučki radnik.
Prelazak iz ruralnih krajeva Litve u industrijski lučki grad bio je ogroman kulturni šok, ali je mladom Władysławu omogućio pristup sportu koji će mu postati spas od teške obiteljske situacije.
Kako je sam Kozakiewicz otkrio u svojoj autobiografiji "Nemoj mi govoriti kako da živim" objavljenoj 2013. godine, djetinjstvo mu je bilo obilježeno fizičkim zlostavljanjem. Otac je tukao njega i svu obitelj, ostavljajući duboke psihološke tragove straha koji su ga pratili tijekom cijelog života.
"Moj otac je pio, a njegovi prijatelji bili su pijanci i klošari. Očevo ponašanje ostavilo je tragove na mom tijelu, ali najvažnije, na mom umu, jer su ožiljci zacijelili. Ne žele svi pričati o takvim događajima, ali kasnije su me mnogi sportaši, pa čak i novinari, kontaktirali govoreći da se nešto slično dogodilo i njima. Čak ni moja supruga, s kojom sam 48 godina, nije znala kroz što sam prošao kao dijete.
Moja majka je imala težak život, ali se uvijek smiješila, čineći sve što je mogla da sakrije loše. Ali, kako možeš nešto sakriti kada vas petero živi u jednoj sobi? Kad nas je tukao, nismo imali kamo pobjeći, letjeli smo uza zidove.
Paradoksalno, moje dječje noćne more pomogle su mi u sportu. Želio sam pobjeđivati jer sam tražio prihvaćanje od drugih. Pronašao sam ga. Brzo sam postao najbolji na svijetu, što mi je dalo ogromno samopouzdanje", objasnio je Kozakiewicz što je proživljavao, a u jednom intervjuu je naglasio kako mu nikada neće oprostiti:
"Znam kroz što sam prošao. Nisam oprostio i ne namjeravam. Iskreno, uopće ne razmišljam o tome. Ne vjerujem da sjedi tamo gore, gleda me i kaje se što je učinio. Moji osjećaji prema ocu se neće promijeniti. Njegova krivnja je prevelika da bih uopće rekao: 'Opraštam'. Svatko je odgovoran za svoje postupke, a moj otac je svjesno pogriješio. Mogu nekome oprostiti što je bio rastresen i udario me, ali ne i što je zlostavljao cijelu obitelj."
Brat ga je uveo u sport
Sport je u Władysławov život ušao zahvaljujući starijem bratu Edwardu, rođenom 1948. godine, koji je već bio perspektivan atletičar u lokalnom klubu Bałtyk Gdynia. Edward se prvotno bavio skokom s motkom, a kasnije je prešao na desetoboj.
Godine 1966., kada je Władysław imao 13 godina, Edward ga je pozvao da pokuša s atletikom i pokazao mu osnove skoka s motkom. Njegov talent brzo je uočio Walenty Wejman, koji je postao njegov prvi trener. On je prepoznao rijedak spoj koordinacije, eksplozivnosti i hrabrosti.
Već 1972., u 19. godini života, Kozakiewicz je srušio poljske juniorske rekorde u skoku s motkom, kako u dvorani tako i na otvorenom te je prvi put preskočio granicu od 5 metara i godinu završio s osobnim rekordom od 5.02 metara što bi bio rezultat dovoljan za plasman u finale Olimpijskih igara te godine.
Godinu dana kasnije, pod novim trenerom Ryszardom Tomaszewskim, postavio je novi poljski seniorski rekord skokom od 5.35 metara i debitirao na velikoj međunarodnoj sceni osvajanjem srebrne medalje na Europskom prvenstvu u Rimu 1974. godine. Zlatni Vladimir Kishkun i on skočili su identičnih 5.35 i tako izjednačili rekord natjecanja, ali je Sovjet tijekom finala imao jedan neuspješan pokušaj manje te je osvojio prvo mjesto.
Ozljeda ga je spriječila na Igrama u Montrealu
Kozakiewicz je 1975. godine na Europskom dvoranskom prvenstvu u Katowicama osvojio broncu, a kasnije te sezone na Memorijalu Janusza Kusocińskog skočio je 5.60 metara, postavivši novi europski rekord. Ovaj skok, pet centimetara kraći od svjetskog rekorda, najavio je da se u svjetskoj atletici pojavio novi veliki talent. Međutim, put prema vrhu nije bio lak.
Na Olimpijskim igrama 1976. u Montrealu bio je jedan od favorita za zlato, ali olimpijski debi završio je razočaranjem. Nakon što je lakoćom ušao u finale preskočivši normu od 5.10 iz prvog pokušaja, tijekom zagrijavanja prije finala puknuo mu je kapsularni ligament koljena.
Uspio je preskočiti 5.25 metara iz drugog pokušaja nakon čega nije skakao sve do visine od 5.45. Nijednom od tri puta nije uspio preskočiti letvicu te je završio na 11. mjestu, dok je zlato pripalo njegovom sunarodnjaku Tadeuszu Ślusarskom.
Kozakiewicz se vratio natjecanju samo tri tjedna nakon Montreala, ali ubrzo je uslijedila kontroverza koja će obilježiti njegov odnos s poljskim atletskim savezom. Nastupao je u sprintericama japanskog proizvođača Onitsuka Tiger s kojima je imao privatni ugovor, umjesto u Adidas opremi koja je bila službeni sponzor saveza.
Kao kaznu dobio je šestomjesečnu zabranu nastupa u inozemstvu, što je označilo početak niza sukoba s nacionalnim savezom.
Dominirao je kasnih 70-ih
Zabrana je skraćena tako da je Kozakiewicz mogao nastupiti na Europskom dvoranskom prvenstvu 1977. u San Sebastiánu, koje je osvojio novim rekordom natjecanja od 5.51 metar. To je pokrenulo izuzetno uspješnu sezonu u kojoj je, između ostalog, osvojio Univerzijadu u Sofiji i postavio novi europski rekord od 5.66 metara na polufinalu Europskog kupa u Varšavi.
Tijekom cijele sezone upisao je tek jedan jedini poraz, i to predstavljajući Europu u Svjetskom kupu, od Amerikanca Mikea Tullyja. Uz uspjehe na sportskim borilištima, stigla je pobjeda i na ljubavnom planu jer je te godine stupio u brak s Annom Kozakiewicz, bivšom plivačicom s kojom ima dvije kćeri. Katarzynu, rođenu 1979., i Małgorzatu, rođenu 1983. godine.
I u nadolazećim godinama ostvarivao je odlične rezultate te je uoči Olimpijskih igara 1980. učvrstio reputaciju jednog od tri najbolja, a po mnogima i najboljeg skakača svijeta. Tome je najviše doprinio svjetski rekord kojeg je srušio 11. svibnja preskočivši 5.72 metra na mitingu u Milanu čime je za dva centimetra preskočio rekord Amerikanca Davida Robertsa koji je bio važeći gotovo pune četiri godine.
Rekord su kasnije tog ljeta poboljšala dva Francuza. Prvo je Thierry Vigneron dodao tri centimetra u Parizu i Lilleu, a zatim je Philippe Houvion u francuskoj prijestolnici dodao još dva, postavivši ga na 5.77 metara. Houvion je rekord postavio 17. srpnja, samo dva dana prije otvaranja Olimpijskih igara u Moskvi.
Dok su Francuzi postavljali rekorde, Kozakiewicz se u trening kampu u Italiji prije Olimpijskih igara mučio s ozljedom trbuha, koja mu je uzrokovala ogromnu bol tijekom treninga. "Bili smo u Italiji na trening kampu koji je trajao desetak dana. Dok je radio vježbe, Władek je ozlijedio trbušne mišiće.
Nije mogao ništa, doslovno ništa, ali ne znam kako je uspio nastaviti trenirati. Suze su tekle nakon svakog pokreta. Nemoguće je opisati riječima. Savjetovao sam mu da to ne radi i da ne ide u Moskvu jer će tamo doživjeti neuspjeh, a on je nešto mrmljao sebi u bradu. Do danas ne znam što je govorio...", prisjetio se poljski skakač u vis Jacek Wszoła.
Kvalifikacije su bile na rasporedu 28. srpnja, a Kozakiewicz je iz drugog pokušaja preskočio normu postavljenu na 5.40 metara. Gotovo svi glavni favoriti imali su određenih problema pa tako svjetski rekorder Houvion nije uopće preskočio normu, ali je ušao u finale po plasmanu, dok je Vigneron imao čak tri rušenja, ali je u konačnici preskočio postavljenu normu.
Olimpijsko finale koje se odvilo 30. srpnja 1980. na Centralnom Lenjinovom stadionu u Moskvi bilo je sportski gledano na značajno višoj razini od onog prije četiri godine jer je čak šest atletičara skočilo više od prethodnog olimpijskog rekorda. No, atmosfera na stadionu bila je veoma neprijateljska.
Gesta koja je izazvala skandal na Igrama u Moskvi
Lokalna sovjetska publika zviždala je i vrijeđala svakog nesovjetskog natjecatelja, a osobito Poljake, njih trojicu jer su uz Kozakiewicza u finalu nastupali branitelj naslova Ślusarski te Mariusz Klimczyk.
"Publika je bila jako loša. Bilo je kao u boksu. Nije mi se svidjelo. Zvižduci su ometali naše nastupe. Svi mi želimo pobijediti, ali ne pod svaku cijenu", rekao je Kozakiewicz koji je cijelu noć prije finala bio pod velikim stresom. Preispitivao se je li zaista toliko dobar i hoće li uspjeti pa je zaspao tek oko 4 sata ujutro.
Finale je bilo izvrsno. Kozakiewicz je u drugom pojavljivanju na zaletištu izjednačio olimpijski rekord od 5.50, a iz prve je preskočio i 5.60 te 5.65. Tih 5.65 metara preskočili su još i Ślusarski, Houvion te miljenik domaće publike Konstantin Volkov, svi iz trećeg pokušaja.
Władysław je tog dana bio u potpunoj zoni. Ništa ga nije moglo omesti pa je tako i visinu od 5.70 preskočio u prvom pokušaju, dok nijedan njegov rival u tome nije uspio. Kad se vinuo preko letvice, više nije mogao izdržati i uslijedio je šok za sovjetsku publiku.
Ustao je sa strunjače na doskoku i, vidno izrevoltiran njihovim ponašanjem, visoko je podignuo ruke, okrenuo se prema dijelu tribina na kojem su sjedili najbučniji sovjetski gledatelji i u znak prkosa izveo "bosanski grb", u Poljskoj prekršten u "gest Kozakiewicza". Podlaktica savijena, druga ruka hvata biceps i jasna poruka "evo vam sad".
"Rekao sam im, mislim, pokazao sam im 'Ruku'. Znate što hoću reći. Stavio sam im to u sovjetsko lice. Pokazao sam svoj bijes zbog svih njihovih zvižduka", objasnio je Kozakiewicz svoju gestu.
Fotografije incidenta obišle su svijet, s izuzetkom Sovjetskog Saveza i njegovih satelita, iako je događaj emitiran uživo na televiziji u mnogim zemljama Istočnog bloka. Dok su međunarodni promatrači različito reagirali na to, Kozakiewiczev čin dobio je veliku podršku u poljskom društvu, koje je osjećalo negodovanje zbog sovjetske kontrole nad Istočnom Europom.
Zamalo mu je oduzeta medalja
Poljak je nastavio s natjecanjem i iz prvog pokušaja preskočio visinu od 5.75 metara, a nakon što je 20-godišnji Sovjet rušio u jedinom preostalom pokušaju na toj visini, postalo je jasno da je Kozakiewicz novi olimpijski pobjednik. Nije se odlučio zaustaviti na tome.
Svoju dominaciju potvrdio je srušivši svjetski rekord skokom od 5.78 metara. Bio je to prvi put od 1920. godine i Igara u Antwerpu da je svjetski rekord u skoku s motkom srušen na Olimpijskim igrama.
Olimpijske igre u Moskvi trebale su predstavljati partnerstvo među komunističkim narodima, a Poljska je "trebala" biti zahvalna što joj je Sovjetski Savez dopustio biti dio tog bloka. I onda je poljski atletičar pokazao nešto nalik srednjem prstu pred oko 70.000 gledatelja.
U Poljskoj se Kozakiewiczeva gesta smatrala simbolom otpora sovjetskoj dominaciji i učinila je sportaša nacionalnim herojem tog vremena. Kad su se Olimpijske igre završile, sovjetski veleposlanik u Poljskoj, Boris Aristov, zatražio je da se Kozakiewiczu oduzme medalja i doživotno zabrani bavljenje atletikom zbog "uvrede sovjetskom narodu". Službeni odgovor poljske vlade bio je taj da je Kozakiewiczeva gesta rukom bila nehotični mišićni grč uzrokovan intenzivnim naporom.
Nakon natjecanja sastao se organizacijski odbor, sastavljen uglavnom od sovjetskih dužnosnika. Rezultat glasovanja bio je da će Poljak izgubiti medalju i svjetski rekord. Na kraju ga je od oduzimanja medalje spasio Juan Antonio Samaranch, kasnije predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora. Kao visoki dužnosnik MOO-a, prisustvovao je sljedećem sastanku disciplinske komisije i osigurao da Kozakiewicz zadrži i medalju i rekord.
"Najgore Igre u povijesti"
Kozakiewicz se par godina kasnije prisjetio dolaska u olimpijsko selo te je usporedio taj događaj s Igrama u Montrealu četiri godine ranije. "Montreal je organizirao tako lijep događaj, ali ovdje nisam mogao vjerovati da Olimpijske igre mogu biti takva noćna mora. Stigli smo u olimpijsko selo, a posvuda su bili vojnici, dok je selo bilo ograđeno bodljikavom žicom. Kad sam htio posjetiti kolegu iz reprezentacije u susjednoj zgradi, vojnik s mitraljezom me nije pustio unutra.
U Montrealu nije bilo tako, ali pomislio sam da se vremena mijenjaju zbog terorizma i takvih stvari. Sigurnosni standardi su bili puno viši u cijelom svijetu, ali olimpijsko selo je za sportaše. Što su vojnici tamo radili? Od koga su nas branili s obzirom na to da je selo bilo čuvano poput zračne luke i da su cijelo vrijeme sve provjeravali?", pitao se Poljak.
Dao je i svoje mišljenje o incidentu. "Sovjetska publika zviždala je svakom nesovjetskom natjecatelju. Zviždali su da nas ometaju, a možete zamisliti buku na stadionu od 70.000 ljudi, gdje je vjerojatno samo 10.000 bilo turista.
Palo mi je na pamet da sam jedina osoba na svijetu kojoj se zviždalo jer je srušila svjetski rekord. Kada sam sletio, pokazao sam im ovaj 'poljski gest', najljepši kakav možete zamisliti. Izrazio sam svoj bijes na zviždanje sovjetske publike. To nije bila politička gesta. Učinio sam to spontano jer sam smatrao da publika to zaslužuje. Sovjetski mediji su tu gestu pretvorili u političku", rekao je i objasnio zbog čega smatra da su te Igre najgore u povijesti:
"Moskovske Igre bile su vjerojatno najgore u povijesti. Pa, možda su ih samo fašističke u Berlinu 1936. nadmašile. U Moskvi je Rus morao pobijediti. Suci su dopuštali svako moguće varanje i prijevare. Nisam čak ni znao je li letvica na pravoj visini tijekom mojih skokova.
Tamo su se stvarno događala čuda. Ako bi netko previše skočio u troskoku ili skoku u dalj, čime bi ugrozio sovjetskog atletičara, sudac bi za svaki slučaj podigao crvenu zastavicu, proglasivši pokušaj neuspješnim. I tada se ništa nije moglo dokazati. U gotovo svim tim disciplinama Sovjeti su pobijedili."
Problemi sa Savezom
Godine 1980. proglašen je najboljim poljskim sportašem godine. U sportskom smislu, i dalje je u vrhu, ali u administrativnom, sukobi ne jenjavaju. Oporavci od ozljeda, povremeni padovi forme i stalno natezanje sa Savezom počinju nagrizati njegovu karijeru.
Godine 1982., boreći se da dođe u formu nakon razlaza s dugogodišnjim trenerom Tomaszewskim, Kozakiewicz je osvojio ono što će biti njegova posljednja medalja za Poljsku - broncu na Europskom dvoranskom prvenstvu u Milanu. Na ljeto je odlučio preskočiti otvoreno Europsko prvenstvo navodeći lošu formu, zbog čega je dobio još jednu šestomjesečnu suspenziju od Saveza.
Sljedeća sezona nije dobro počela za Kozakiewicza koji je završio tek deveti na Europskom dvoranskom prvenstvu u Budimpešti. Nakon tog lošeg nastupa ponovno se udružio s trenerom Tomaszewskim i pokušao izgraditi formu za Svjetsko prvenstvo 1983. u Helsinkiju. Na kraju je završio osmi na tom natjecanju preskočivši 5.40 metara.
U olimpijskoj godini 1984., Kozakiewicz je skakao mnogo bolje, dosegnuvši 5.75 metara u srpnju. Međutim, zbog sovjetskog bojkota Olimpijskih igara u Los Angelesu, većina atletičara iz Istočnog bloka nije mogla nastupiti na Igrama. Umjesto toga, organiziran je alternativni događaj za socijalističke zemlje - Igre prijateljstva.
Kozakiewicz, ne želeći sudjelovati u onome što je smatrao farsom, napravio je samo jedan uspješan pokušaj na 5.40 metara prije nego što je simulirao ozljedu i odustao. Njegov nastup razbjesnio je poljski savez koji je zatražio da se odmah vrati u Poljsku s mitinga u Bruxellesu u kojem je sudjelovao ubrzo nakon Igara prijateljstva, a kad je odbio, ponovno je suspendiran.
Pred kraj karijere pobjegao je u Zapadnu Njemačku
Čak i nakon što je njegova suspenzija završila 1985. godine, Kozakiewiczu nije bilo dopušteno sudjelovanje na mitinzima u inozemstvu osim ako ne skoči 5.70 metara. S obzirom na to da se oporavljao od operacije koljena, to se činilo nerealnim.
U proljeće 1985. posljednji je put skakao za Poljsku, a s obzirom na to da nije mogao uzdržavati svoju obitelj zbog nemogućnosti natjecanja u inozemstvu, u srpnju odlučuje pobjeći u Zapadnu Njemačku. Namjera mu je bila jednostavna, a to je zaraditi nešto novca u posljednjim atletskim godinama i nakon toga se vratiti u zemlju.
Potez koji je bio namijenjen kao privremeni način zarade novca prije umirovljenja, kasnije se pokazao trajnim. Bazu je pronašao u Hannoveru, gdje se pridružio lokalnom klubu i počeo trenirati mlade skakače. Zbog porijekla supruginih djedova, brzo je dobio zapadnonjemačko državljanstvo (svibanj 1986.) i gotovo odmah postavio zapadnonjemački rekord od 5.70 metara, koji je stajao do 1994.
Zapadna Njemačka smatrala se neprijateljskom državom prema komunističkoj Poljskoj, a Kozakiewiczova emigracija doživljena je kao izdaja. Poljski dužnosnici brzo su pokrenuli kampanju blaćenja i stvar je počela poprimati političke konotacije. Oduzeli su mu stan u centru Gdynije. Policija je provalila vrata, uselila osmeročlanu obitelj i nije ga uspio vratiti. Rekli su mu da ga neće vratiti i da je najbolje što može učiniti to da kupi novi.
Godine 1988. preskočio je 5.62 metra što je bila norma za Olimpijske igre u Seoulu, ali bez dopuštenja poljskog saveza nije mogao promijeniti reprezentaciju za Igre. Godinu dana kasnije povukao se iz profesionalnog sporta.
Iako formalno nije bio političar tijekom karijere, njegov identitet bio je političan samim kontekstom toga što je bio Poljak koji je u Moskvi gestom prkosio domaćinu. Poslije karijere uključio se u lokalnu politiku te je od kraja 90-ih do 2002. bio vijećnik u Gdyniji. Jednom prilikom kandidirao se i na parlamentarnim izborima na listi Poljske seljačke stranke, no bezuspješno.
"Ponosan sam na to"
Poljska je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća bila na rubu društvene i političke revolucije, a kad su Poljaci vidjeli Kozakiewiczevu gestu, svidjelo im se kako je pokazao prkos. Ta gesta postala je simbol cijele nacije koja se pobunila protiv Sovjetskog Saveza. Odjednom je postao heroj, netko tko se samostalno suprotstavio tiraniji i govorio u ime cijele nacije. Postao je simbol otpora.
Władysław Kozakiewicz nije bio samo olimpijski pobjednik u skoku s motkom i svjetski rekorder u jednoj od najzahtjevnijih atletskih disciplina. Njegovo ime ušlo je u globalni rječnik sporta i politike zbog jedne fotografije, jednog trijumfa i jedne geste koja je u trenutku postala simbol prkosa.
"Iskreno, gesta s Olimpijskih igara mi je stvarno puno pomogla u životu. Znam da je ono što sam učinio donijelo puno sreće drugim ljudima. Ponosan sam što sam im to pokazao, Neka vide da se i obična osoba može predstaviti na svoj način. Ali to nije bila herojska gesta i još uvijek se ne smatram herojem", zaključio je Kozakiewicz.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati