JUGOSLAVENSTVO kao kultura i identitet pitanje je nad kojim će povjesničari u godinama pred nama napisati još mnogo studija, a istodobno, svaki će laik na ulici imati vlastito tvrdo i nepokolebljivo mišljenje. Što je to točno bilo i je li kao takvo ikada postojalo, odnosno - postoji li u nekome obliku još uvijek?

Naše razlike nepremostive su, što smo se svojski potrudili dokazati, ali opet, naše sličnosti ne dozvoljavaju nam da na avnojevskim granicama podignemo kineske zidove i okrenemo se svaki na svoju stranu praveći se da onog drugog nema. Ukoliko se osvrnemo kroz kronologiju obje Jugoslavije, pronalazimo daleko više primjera usiljenog nametanja integralnog identiteta i kulture s vrha, nego njegovog autentičnog projavljivanja i manifestacije koja bi dolazila u obrnutome smjeru, točnije od običnog naroda "na gore". 

Galerija

Ako je takvih primjera i bilo, oni su se prije javljali u vidu izoliranih ekscesa nego kao pravilo, a narodi su devedesetih svoje rekli, dovoljno jasno i glasno da za bilo kakve iluzije ne ostave previše mjesta. 

Tri stalna okvira jugoslavenstva

S druge strane, tri stalna okvira unutar kojih je jugoslavenstvo možda i najjače isijavalo sigurno su - film, glazba i sport. 

U filmu, ono je imalo postojan kontinuitet i održavalo se koprodukcijama i kroz tezgarenja gotovo svih domaćih glumaca, od Triglava do Đevđelije. U glazbi, naročito tijekom perioda novog vala, bendovi i izvođači bili su od publike obožavani do sakralnih razina, pritom bez upliva bilo kakvih etno-vjerskih konotacija u taj odnos. Kada je sport u pitanju, situacija je malkice kompliciranija, jer u njemu istodobno možemo pronaći ispoljavanja ekstremnog nacionalizma, ali i autentičnog zajedništva kakvo ni najtvrdokorniji komunistički agitpropovci ne bi umjeli osmisliti. 

Sudbina je htjela da baš u trenutku kolapsa zajedničke države, jedna raznorodna grupa momaka istupi kao kolektiv i voljno krene nasuprot povijesnoj matici, o čemu i govori novi dokumentarac redatelja Jure Pavlovića.

Naravno, riječ je o najboljoj košarkaškoj generaciji s ovih prostora, njihovoj kratkoj vladavini krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina i nikada dosanjanom snu da se na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni sudare s američkim dream teamom i eventualnom pobjedom postanu apsolutni vladari planete.

Očigledno, suočen s ponovnom obradom ove teme, gotovo svaki prosječan gledatelj imat će makar dva neminovna pitanja.

Prvo - s obzirom da je tijekom posljednjih trideset godina od raspada zemlje, kroz brojne druge sportske ili povijesne dokumentarce (Nekoć braća, Dvjesto pedeset stepenika, Death of Yugoslavia), ali i razne specijalne emisije na svim nacionalnim frekvencijama, ova priča toliko puta ispričana, donosi li film Jure Pavlovića zaista nešto novo što do sada nismo vidjeli?

I drugo naravno - zašto baš sada?

Na prvo je lakše odgovoriti. 

Šest dana lipnja

Okosnicu ovog dokumentarca čini priča o "šest dana lipnja", točnije, šest dana europskog prvenstva u Rimu 1991. koje je ova momčad osvojila. 

Kuriozitet je da je to bio prvi i vjerojatno jedini put da šampion kontinenta postaje ekipa države koja u tom trenutku prestaje postojati.  Prema izjavama redatelja, osobna želja bila mu je da prvenstveno publiku u Hrvatskoj upozna s ovom pričom koja se zbog specifičnog trenutka, za razliku od Srbije, u cijelosti nije toliko potencirala.

Osim arhivskog materijala, film uspijeva okupiti praktično sve sudionike događaja, uključujući tu i, nažalost pokojnog, selektora Ivkovića, ali i Kukoča, Divca, Rađu, Paspalja, Savića, Zdovca, Đorđevića, Danilovića i ostale. Dio s njihovim intervjuima postavljen je tako da svaki od igrača ulazi u zamračenu, pomalo klaustrofobičnu sobu, sjeda na stolicu i govori u kameru u formi ispovijesti.

Ono što odmah upada u oči je još uvijek prisutna jaka emotivnost svih u trenucima kada baš o tom prvenstvu govore, te se čini da je odabirom da krene od "last dance"-a ove generacije, Pavlović vješto pronašao fokalnu točku, izvukavši od svojih sugovornika nešto što u stotinama prethodnih intervjua i izjava nismo mogli ni čuti ni vidjeti.

Kako se približavamo kulminaciji i kako paralelno sa snimkama polufinala i finala idu prizori proglašavanja neovisnosti Slovenije i Hrvatske, a onda i početaka sukoba u Sloveniji koji neminovno u našim glavama pokreću cijelu jugoslavensku tragediju da se ponovo odmota, lica sudionika bivaju umontirana da nas šutke, svaki u svojih nekoliko sekundi, promatra s platna.

Koji je bio redateljski input za ove scene, ne možemo znati, ali, ako film gledate u kinu, onda doista doživljavate da se ti "živi" spomenici naše košarke u krupnim totalima smjenjuju gledajući u vas s gromoglasnom šutnjom. 

Što se u tim trenucima može vidjeti i osjetiti, ostaje umu i srcu svakog da osobno reflektira, ali zasigurno, teško da bilo koga može ostaviti ravnodušnim.

Drugo pitanje zahtijeva malo dublje promišljanje.

Nekoliko činjenica

Mrzitelji Jugoslavije, nacionalisti i bilo koji drugi sa suprotnih strana ideološkog spektra, ovome se mogu nasmijati kao još jednom nostalgičnom proseravanju o izgubljenoj zemlji i njenoj kulturi koja je neslavno propala. Oni, okrenuti teorijama zavjere, mogu tražiti skrivene političke namjere za početak nekog novog identitetskog inženjeringa s ishodištem u nekoj maglovitoj euro-integralnoj budućnosti koja bi poništila plodove njihovih nacionalizama.

No, ako doista ostavimo emocije sa strane i krenemo samo od čvrstih povijesnih činjenica, možemo istaknuti nekoliko nepobitnih stvari. 

U jednom trenutku, država u kojoj smo svi zajedno živjeli imala je najbolji košarkaški tim na svijetu i igrači podrijetlom iz svih republika činili su njegov sastavni dio. Razdvojeni, zlato na olimpijskim igrama kao vrhunski cilj i san svih domaćih ljubitelja košarke ipak nisu mogli osvojiti.

Hrvatska, kao samostalna, odigrala je onu famoznu utakmicu s originalnim Dream teamom i izgubila, a potom (čini se zauvijek) sišla s trona. SR Jugoslavija, sa svojim dijelom igrača, osvajala je europska i svjetska prvenstva, ali, opet, u vlastitom sudaru s trećom inkarnacijom Amerikanaca iz snova u Atlanti 1996. bila uvjerljivo poražena. 

I možda ne maštamo svi o tome što bi bilo da je zajednička država opstala, ali većina sigurno prečesto pomišlja - a što da je ova ekipa ostala na okupu? Bi li se onda dogodilo?

I u takvim trenucima, naivna parabola iz dječje emisije Branka Kockice o republikama kao pruću koje se svezano ne može slomiti, a kojom Pavlović otvara svoj film, i ne djeluje toliko susramno.

Neminovan je zaključak da smo zajedno doista bili jači i da je, osim inertne centrifugalne, na nas djelovala jedna vrlo jaka centripetalna sila koja bi ponekad umjela prevladati sve povijesne datosti i okvire.

Srž priče

Ovo iznad svega dokazuje upravo srž priče Izgubljenog Dream teama koji za fokus uzima njenu najsnažniju manifestaciju - spomenuti unikatan trenutak trijumfa nepostojeće zemlje na jednom međunarodnom natjecanju. 

Zapitajte se koliko bi realistično bilo da u trenutku početka sukoba u Ukrajini ili Gazi pripadnici zaraćenih strana negdje igraju neko prvenstvo i pritom, kao kolektiv savršeno funkcioniraju, prevladavaju svu mržnju i podjele, bodre jedni druge i na kraju uspijevaju pobijediti.

Ako vam se čini da je situacija ovih ljudi bila drugačija od te hipotetičke, tj. da je naša mržnja slabija, a naš sukob manje brutalan od spomenutih, film vas spremno i bez zadrške suočava sa svim slikama tadašnjih užasa, a onda, opet, vraća na scene s pogledima igrača.

I tu dobivamo vrlo jasan odgovor na ono "zašto sada" i "zašto uopće", a on je - njihov podvig univerzalna je vrijednost kakvu bilo koji film, igrani ili dokumentarni, treba težiti prikazati. On je nešto o čemu treba govoriti, ne sada nego stalno, u svako vrijeme, na svakom mjestu i svakom prilikom.

Treba se konstantno podsjećati da je takva vrijednost jednom postojala, baš tu, među nama, i da su je stvarali ljudi potekli iz istih korijena kao i mi sami. 

Sumanuto, po vlastitom priznanju ovi momci vjerovali su da će možda osobnim primjerom utjecati na sve ljude i svoje timsko jedinstvo projicirati na cijeli narod, u čemu ih je, kao što znamo, povijest surovo ismijala i brutalno opovrgla, kao što je, uostalom, opovrgla i sve druge umjetničke, glazbene ili filmske zanesenjake iz jugoslavenskog mjehura, koji su u tom trenutku dijelili slično stajalište. 

No, i pored naše povijesne pameti, divljenje i čast koje zaslužuju i koje im moramo dati, kao i obaveza da se stalno na ovu priču vraćamo ne dolazi iz bilo kakvih jugonostalgičnih, komunjarskih, panslavenskih ili panbalkanskih razloga.

Ona dolazi iz jednostavne ljudske potrebe da na svijetu imamo heroje - ljude koji se, unatoč svemu, bore za nekakav ideal nastavljajući svoju borbu čak i u trenutku kada znaju da je bitka izgubljena i kada je sasvim jasno da taj ideal nikada i nikako ne može biti ostvaren. Možemo li taj ideal zvati jugoslavenstvo, ili jednostavno - ljudsko zajedništvo, posve je nebitno. 

Jedino čemu se mi možemo nadati je da naši unuci, kada prvi put budu slušali ovu priču, u Pavlovićevom filmu ili negdje drugdje, ista pitanja neće morati postavljati.