"NAĐEMO se u 9 ujutro u Sportivu. Znaš gdje je to?" pitao me telefonski kada smo dogovarali sastanak. "Naravno da znam, gospodine Ilija", lagao sam kao pas. Jer nije se pametno zamjeriti Gromovniku Iliji neznanjem, znaju to svi koje je trenirao. "Kada Ilija zagrmi, bolje ti je da ti nisi blizu ili slučajno uzrok tog urlanja", svjedoči više igrača koje je trenirala legenda hrvatskog nogometa koja za mjesec i pol slavi 81. rođendan.

Savršena prilika za mega, životni intervju Ilije Lončarevića. Google mi je pokazao put do Sportiva, a tamo Ilija Lončarević stoluje poput starog i mudrog, ali prije svega na zajebanciju uvijek spremnog kralja. Vidi se da je u kafiću preko puta Lokomotivina kampa na Kajzerici domaći. Svako malo mu prilaze kibici, poznanici, štovatelji i svi mu se obraćaju s velikim respektom. Sa svakim razmijeni šalu i doskočicu. 

Razgovor s Ilijom Lončarevićem trajao je tri sata i donosimo ga bez kraćenja. Zato što prvi brk hrvatskog nogometa ima fascinantnu životnu i profesionalnu priču, koju je podijelio s nama. Bilo je tu svega, suza od gorkog plača i razuzdanog smijeha.

Nevjerojatnih i dirljivih priča, od ratnog Dubrovnika, preko urnebesa s dinastijom Gaddafijevih u Libiji, pa do opasnih priča, kakve samo znaju biti one niželigaške iz recimo Belog Manastira. Osim kada govori o obitelji, Lončarević se najviše raznježi ne na spomen Dinama ili senzacionalnog Inkera, nego Marsonije i Orijenta. 

Gdje ste, što radite?

Zadnje dvije godine sam u Lokomotivi kao savjetnik, mentor trenerima. Moje područje djelovanja je cijeli klub, ne odnosi se samo na omladinsku školu, ali velikim dijelom na nju.

Prošle sezone ste pobudili interes povratkom na klupu protiv Hajduka na Poljudu.

Samo tu utakmicu sam bio na klupi da prebrodim kratko razdoblje kada nakon odlaska Silvija Čabraje nismo imali trenera s licencom.

To nas je podsjetilo na to kako ste se na Poljud vratili više od 30 godina nakon što ste tamo s dojučerašnjim trećeligašem Inkerom pobijedili Hajduk.

Imao sam na Poljudu pobjeda i uspjeha, ali najmanje s Dinamom. Zato što sam uvijek Dinamo preuzimao usred kriza. Od toga 1999. i 2001. dva dana prije utakmica kod Hajduka, u jako teškim situacijama. Ali ne bi mene ni dovodili da je bilo bajno. Tako da je lošiji skor s Dinamom na Poljudu posljedica toga. Ali pobijedio sam tamo Hajduk i s Dinamom u finalu kupa, pa s Inkerom, kao i s Osijekom...

Kako je počeo vaš nogometni i životni put?

Ja sam Slavonac, rođen u Čajkovcima i odrastao u Vrpolju kod Đakova. Zadnjih pet godina prije preseljenja obitelji u Zagreb živio sam na željezničkoj stanici u Vrpolju jer mi je otac bio željezničar, pa sam tamo dobio stan. Doselio sam u Zagreb kao 16-godišnjak, u siječnju 1961. Na selu sam igrao nogomet, ali nisam bio registriran za neki klub.

Onda sam dolaskom u Zagreb, na Volovčicu krenuo u gimnaziju u Kušlanovoj, a na ljeto sam zahvaljujući očevim poznanstvima na željeznici dobio priliku za probu u Lokomotivi. Trener mi je bio Otto Barić i kod njega sam bio jedan jedini trening jer sam dan kasnije pročitao da Dinamo ima selekciju pionira i juniora.

Ta selekcija je trajala nekoliko ponedjeljaka, tako da se od početnih nekoliko stotina djece ta brojka sve više smanjivala. Na kraju sam ja primljen u juniore kao jedan od nas tek desetak koji smo prošli.

I tako sam ja prvi pravi trening u životu imao sa skoro 17 godina, kao registrirani igrač Dinama. Bio sam dvije godine u juniorima Dinama i jednu sezonu u mladoj momčadi.

Koju poziciju ste igrali?

Igrao sam dosta toga, ali sam bio kao neki vezni igrač. Prvu godinu u juniorima Dinama nisam znao što je lopta. Jednostavno je to moja narav slavonska i trebalo mi je da se prilagodim. Došao sam među talentiranu generaciju u kojoj je najistaknutiji bio Mladen Ramljak.

On je već sa 17 godina priključen seniorskoj momčadi Dinama. Kasnije je napravio sjajnu karijeru u Dinamu i Feyenoordu i po njemu se zove glasoviti omladinski turnir. Ja sam se za to vrijeme šetao od beka do veznoga. Na kraju su mi rekli da previše driblam, pa sam otišao. Ja sam se u Dinamu vratio u svoje mlađe dane i slavonske livade, hahaha.

Prešao sam u mladu momčad Lokomotive. Ona je igrala drugu jugoslavensku ligu, ali je bila uzorno organiziran klub. Ali i tamo sam previše driblao, pa sam otišao i iz Lokomotive te prestao igrati. Dvije godine sam bio van nogometa i krenuo na Geodetski fakultet. Onda me prijatelj iz kvarta odveo u Prvomajsku na Žitnjak. To je tada bilo predgrađe, tamo nije bilo ni tramvaja. Igrao sam petu ligu.

Tada sam se i oženio za moju pokojnu ženu, koju sam znao još iz Đakova. S Prvomajskom sam 1971. ušao u Prvu zagrebačku ligu. U ekipi su bili dečki s Volovčice, Sigečice, Trnja... Iako smo se tada popeli u četvrtu ligu, mi smo bili u to vrijeme druga momčad u gradu.

Zagreb je bio drugoligaš, Lokomotiva i Trešnjevka su bile druga i treća liga. Mi smo iz kupa izbacili Tekstilac, koji je bio rang iznad nas, pa Zagreb, koji je bio u drugoj ligi i općenito smo igrali sjajan nogomet.

Zašto niste napravili bolju karijeru kao nogometaš?

Zato što sam nogomet imao u glavi, ali kao igrač sam ga teško mogao pretočiti na teren. Da bi se postalo prvoligaški igrač moraš imati karakter, agresiju i stav potrebne za taj rang.

Ali nogometaši koje ste trenirali će svi reći da ste itekako imali karakter.

Kao trener sam bio sasvim nešto drugo nego kao igrač. Dok sam igrao kao stoper, moja glavna odlika bila je čitanje igre. Nisam bio brz, ali nisu me prelazili.

Kako ste onda postali trener?

U jesen 1971. vraćali smo se s neke utakmice tramvajem i meni predsjednik kluba kaže: "Ajde odi u trenere i preuzmi juniore." I tako sam u listopadu 1971. postao trener. Iduće godine sam išao na pripravnički tečaj, pa onda '75. na trenerski tečaj i '78. na Višu trenersku školu.

Usput sam igrao nogomet, do 1979. ili moje 35. godine. Tada sam dobio ponudu Zagrebačkog nogometnog saveza da postanem instruktor.

Što je tada radio instruktor ZNS-a?

Odmah sam napravio 20-ak tečajeva za trenere-početnike. ZNS je tada bio puno više nego što je sada. Ja sam tada nadgledao 183 kluba. Zagreb i okolicu do Gorice, Zagorje, Prigorje. Da bi prenosio drugima znanje moraš ga sam steći. Mene je bio glas da sam veliki teoretičar, ali to nije istina. Ja sam prije svega jednostavnim rječnikom znao igračima objasniti što treba.

Počeo sam raditi u ljeto '79. s klincima i već sam imao ideju za proljeće, da napravim ligu mlađih pionira, što do tada nije postojalo. U Jugoslaviji se dijete moglo registrirati prije 12. godine.

Tako da sam ja pokrenuo ligu koju su igrala djeca mlađa od 12. Tu ligu je igralo 12 klubova, znači oko 300 djece. Za sve njih sam ja ručno ispisao registracije, napravio pečat, skupljao rodne listove, odradio svu papirologiju, dokumentaciju i birokraciju.

Ne mogu vas zamisliti da odrađujete tako opsežan posao birokrata, a u Zagrebu i okolici koliko ono, 183 kluba za trenirati?

Pa ja sam isto htio trenirati, ali ZNS mi nije dao da treniram seniore. Ali onda je '80. stigao poziv Dinamove legende Josipa Gucmirtla, koji je vodio Goricu, da preuzmem njihove juniore. Bila je to darovita generacija, ali trebalo ju je usmjeriti.

Onda smo u Kupu Hrvatske izbacili Dinamo, kod kojeg je najpoznatiji bio Stjepan Deverić, te tako izborili finale s Hajdukom u Splitu i izgubili 2:3, na način koji nije primjeren finalu juniorskog kupa Hrvatske. Ali to je bio veliki uspjeh. 

Krenuo sam dalje jer sam imao plan da osnujem nogometno središte ZNS-a u kojem bismo okupljali talentiranu djecu. "Savez omladinske fizičke kulture" mi je rekao da mogu, ali da to, ako želim, moram sve napraviti sam te sam tako i radio. Sve sam skupljao i radio ni od čega. Jedva sam kupio 20 najjeftinijih lopti različitih veličina, koje su nam bile toliko dragocjene da smo ih čuvali četiri godine. 

Tako sam napravio selekciju Zagreba, koja je otišla na turnir u Beograd protiv momčadi tog grada, Budimpešte i Srbije. Onda sam 1983. kod nas pokrenuo prvi zagrebački turnir. Taj turnir je trajao dok ja nisam otišao iz ZNS-a, gdje me kao instruktor naslijedio Božidar Šikić.

Koji ste klub prvo vodili kao trener seniora?

NK Zagreb. Preuzeo sam ga s momčadi u raspadu i u trećoj ligi. Rekao sam da kao trener jamčim ulazak u drugu ligu, ali da to ne mogu ostvariti zbog stvari koje su van moje kontrole. Nakon onoga što smo doživjeli i jedva preživjeli na ključnoj utakmici u Belom Manastiru, bilo mi je jasno da ne možemo u viši rang, da nam ne daju.

Što ste doživjeli u Belom Manastiru?

Masakr. Milicajac na motoru, koji nas je čuvao, rekao nam je na ulazu u autobus: "Hvala Bogu što ste izgubili jer da niste, ne bih vas mogao spasiti." To je bio početak priprema za rat, tenzije su se dizale. Špartu iz Belog Manastira su vodili Srbi, neki Mile i Prle.

To što su oni tamo radili bilo je strašno. Sudac Pivčević iz Kaštela dosudio je smiješan penal za Špartu, a onda su isto to napravili za Špartu i protiv Jugokeramike iz Zaprešića, kasnijeg Intera.

Slijedila vam je Lokomotiva?

Da, i tu sam psihički puknuo jer sam tamo u trećoj ligi u sezoni 1989./90. imao previše mladih igrača.

Kako previše mladih igrača, pa bar ste vi poznati po tome da ste uvijek forsirali mlade?

U momčadi mi je od 16 igrača u zapisniku bilo od 9 do 11 mladih, a u prvoj momčadi od 5 do 7. Po propozicijama su u prvom sastavu morala biti dva mlada igrača. I onda su neke moje kolege, koje su kasnije dobivale nagrade HNS-a za razvoj mladih igrača, a ja nikada nisam dobio nikakvu nagradu za rad s mladima, već u drugoj minuti vadili jednog mladog igrača. Mi smo igrali odličan nogomet i prvo kolo protiv Varteksa došli su nas gledati Miljan Miljanić i Ivica Osim.

Ali nama golman prima golove od svuda, u drugom kolu idemo k Mariboru. Ostanemo neodlučeno i onda su se nakon remija pucali penali. Mi tri puta imamo pobjednički penal, ali sva tri promašimo. I nakon toga sam već tada rekao da ispadamo iz lige. To mi je bila velika škola da u momčadi ne smije biti previše mladih.

Mladi igrači da, ali ne mogu činiti polovicu momčadi. Na zimu smo se pojačali, došao nam je Zvonimir Soldo i braća Papić iz Hajduka, ali smo svejedno ispali. Ja sam tu puknuo jer je cijeli klub bio na meni i na ljeto '90. otišao sam u Jugokeramiku iz Zaprešića, koja će se kasnije preimenovati u Inker. 

Eto nas tako u zadnjoj sezoni jugo-lige, koju ste vi s Jugokeramikom Zaprešić proveli u trećem razredu i malo vam je nedostajalo za drugi?

Natjecanje u Trećoj ligi Zapad završili smo s istim brojem bodova kao i prvi Zadar, ali su oni imali bolji međusobni omjer. Nakon te sezone u ljeto '91. raspala se Jugoslavija i Jugokeramika je postala Inker. Došao nam je Tarzan Cvjetković, Soldo, Mužek, Miletić... Uz postojeće Živkovića, Čalu, Kučka...

Uf, pa to je respektabilna momčad!

I postat će još respektabilnija. Kako je počeo rat, bili smo sretni da igramo bilo gdje, pa smo tako u Vrapču igrali protiv Zagorca iz Krapine. A kod njih desnog beka... Majku ti milu krvavu dragu što je taj nama radio.... To je bio Ivica Antolić i odmah smo njega uzeli.

E, sad je to bila ozbiljna ekipa. Prvi put je igrala na turniru "Neovisna Hrvatska" koji se održavao u Istri. Tamo smo uvjerljivo pobijedili Varteks, pa Rijeku i osvojili turnir. Slijedilo je prvo prvenstvo neovisne Hrvatske.

Neovisne, ali razorene i trećinom okupirane Hrvatske, u kojoj je polovici države prijetila neposredna ratna opasnost. U takvim okolnostima ste vi s dojučerašnjim trećeligašem Inkerom bili senzacija?

Nakon što smo osvojili "Neovisnu Hrvatsku" odlično smo igrali i prvu sezonu HNL-a. Pobijedili smo oba puta Dinamo ili kako se tada zvao HAŠK Građanski, pobijedili smo Hajduk na Poljudu te u pauzi uzeli i Dvoransko prvenstvo Hrvatske.

Kako je bilo igrati nogomet u takvim uvjetima?

Pa, mlad čovjek pregrmi sve. Tada sam čak i ja s 46 godina bio mlad, hahaha. Nama je iz Zagreba bilo teško putovati zaobilaznim putem, starim cestama i trajektom, do Splita, Šibenika, Metkovića, Korčule, ali zamislite kako je bilo prevaliti taj put Osijeku ili Cibaliji. Pamtim to vrijeme po teškoćama, ali i po radostima i zajedništvu publike, navijača i cijelog naroda. Evo vam primjera.

Nakon što je naša vojska probila blokadu Dubrovnika, pa se NK Dubrovnik vratio iz igranja u progonstvu na svoj stadion, mi smo došli tamo igrati. Na tribinama su nas dočekali brojni pripadnici Tigrova, koji su probili tu blokadu, ali se i dalje žestoko borili u dubrovačkom zaleđu i okolici.

Među njima i moj prijatelj s Trešnjevke. Mi u Inkeru nismo imali išta, ali smo skupili dvije torbe opreme i dali našim vojnicima koji su nas došli pozdraviti. I kada onda zbog tako skromnog dara vidiš ogromnu sreću na licima tih ljudi, koji će sutra poginuti, nema smisla da ja govorim kako je tada nama bilo teško. 

Ono što najviše zamjeram nama kao narodu i državi je što smo se i tada i sada previše vadili na Jugoslaviju i sve svoje mane pripisivali jugoslavenskom naslijeđu. To nije istina. Za naše manjkavosti i nedostatke krivi smo mi sami i one su naše, hrvatske. Što je najgore, mogli bismo ih promijeniti jako brzo kada bismo to htjeli. To dugujemo tim ljudima koji su nam krvavo izborili slobodu i državu. 

Spominjali ste da ste u karijeri radili mnoge greške. Koje si od tih grešaka zamjerate?

Ne zamjeram si ja ništa, ja sam takav kakav jesam. Da sam sebi zamislio da budem najveći trener, da si zaradim puno novca, ja bih se usmjerio u tom pravcu i vjerojatno bih to napravio. Ja sam jedini hrvatski trener od imena i prezimena koji nije vodio nijednu hrvatsku reprezentaciju. Osim u bivšoj Jugi, u kojoj mi je Mirko Jozić dao da vodim pionirsku selekciju.

Zašto ste jedini ostali bez te prilike?

Zato što su ljudi strahovita zlopamtila. Zbog toga što sam odbijao raditi da napravim ono što su mi nudili i predlagali, te odluke mene prate tijekom najboljih godina mog trenerskog života, tijekom 90-ih i prvog desetljeća 2000-tih.

Što je ono zbog čega ste se zamjerili moćnicima?

Ne želim pričati o detaljima toga jer bismo tako ušli u intimu. Za mene je ono što se dogodi u svlačionici, klubu ili u Savezu svetinja i ne želim izlaziti s tim vani. Ne radi se tu o tome je li netko popio pivu ili dvije, nego o principu.

Razumijem i poštujem to što govorite, ali očito je da vas boli to što usprkos vašem životopisu, tolikim vođenim klubovima i odgojenim igračima, niste dobili priznanja koja ste zaslužili. Je li to zato što ste svakome govorili što ga ide?

Na primjer, nazove te osoba i kaže: "Sutra je stručna komisija saveza i tamo moraš glasati da taj i taj bude izbornik." Kada na to odgovoriš "Kako to misliš?" i s druge strane dobiješ "Pa rekao je to taj i taj", pa onda tu osobu stjeraš na ono mjesto i kažeš da se makne. Ne zato što si buntovan, nego zato što imaš svoj stav. Kada tako nešto napraviš dva puta, zatvaraju ti se vrata. 

Spomenuli ste maloprije situaciju kada netko popije pivu ili dvije previše. Kakvi ste bili prema igračima koji bi to napravili, koji bi zaružili?

Nikada nisam bio policajac ili istražitelj. S igračima sam uvijek gradio odnos, pa rekao bih čak i pretjeranog povjerenja. Rekao bih im da ne mogu ružiti ni cijeli tjedan, a posebno ne dva, tri dana prije utakmice, da se ne mogu prežderavati. Ali ono što bih im posebno podvukao je: "Ako vi nećete paziti na sebe, onda kako da ja pazim na vas, jer sigurno neću bdjeti nad vama i držati vas za ruku."

Ali igrači koje ste trenirali su mi govorili: "Kada bi Ilija zagrmio, bilo ti je bolje da nisi u blizini."

Meni je odnos prema momčadi i radu sve. Neozbiljno prihvaćanje taktičkih obaveza je smrt. To je gotovo i tu nema dileme. U tom smislu ne možeš ni na treningu napraviti krivi korak da ti ja ne zagrmim. Za bilo što drugo, nema problema i ja sam u stanju preko toga prijeći, ako si ti u stanju nakon sranja što si napravio reći: "Šefe, ja sutra mogu igrati."

Ako ja vidim da ne možeš, onda nećeš igrati dok ja ne vidim da si opet normalan. Ali da ću ja tebe pratiti, špijunirati i paziti spavaš li, nema šanse. Imao sam naravno iskakanja u momčadi i za to bih saznao vrlo brzo nakon što bi se dogodila. I onda bih reagirao ovisno o situaciji. To sam rješavao u četiri oka ili u šest, osam očiju, ovisno koliko igrača je sudjelovalo u iskakanju.

Sazvao bih ih uz napomenu da oni znaju zašto su tu i to bih tako riješio. Jako rijetko sam takve situacije rješavao pred cijelom momčadi. Kao prvo, igrači su odrasli ljudi i imaju pravo na svoje odluke. Ja imam pravo da njihovu pogrešnu odluku sankcioniram. No nije mi padalo na pamet da svog igrača osramotim pred svim kolegama.

Vašu karijeru i legendu o vama odredilo je finale prvog kupa Hrvatske 1992. Kako je vaš Inker pobijedio Dinamo i uzeo povijesni trofej protiv Ladića, Vlaovića, Adžića, Ištvanića, Židana, Zorana Mamića?

Te sezone smo u obje prvenstvene utakmice prve sezone HNL-a pobijedili Dinamo, 2:1 u Zaprešiću i 2:0 na Maksimiru. I onda su došle dvije finalne utakmice za prvi hrvatski kup protiv Dinama, a u Inkeru smo praktično svi, počevši od mene i završivši sa mnom, bili dinamovci. Otkako znam za sebe ja sam dinamovac.

Već na turniru "Slobodna Hrvatska" igranjem protiv Dinama morao sam probiti veliku emocionalnu prepreku. Rezultati te sezone protiv Dinama govore da sam uspio. Došla je utakmica za kup i ja sam znao da nas u normalnim okolnostima Dinamo ne može dobiti. Mi smo igrali odlično i bili u naletu, oni u krizi i prvenstvo su završili na petom mjestu.

Ali već u drugoj minuti prve finalne utakmice koja se igrala u Zaprešiću, Ladić je na 18 metara od gola grubo faulirao Tarzana Cvjetkovića. Umjesto da Ladić bude isključen, dobio je samo žuti karton. Poveli smo nakon naše uigrane kombinacije Cvjetkovića i Čale u napadu i bili bolji cijelo vrijeme, ali nam je na kraju Adžić zabio za 1:1.

Na uzvratu u Maksimiru pobijedili smo 1:0 golom Damira Kasumovića i osvojili kup jer smo dokazali ono što sam ja govorio, da smo bolji. Dinamo nam u revanšu nije mogao ništa. Mislim da naš golman Bronić nije imao nijednu obranu. Nakon utakmice sam govorio da su se igrači Dinama mogli barem baciti u našem kaznenom prostoru jer bi im sigurno sudio penal. 

Osvojili ste kup i krenuli u Ženevu na ždrijeb Kupa pobjednika kupova. Ali tamo je Inker kao osvajača kupa, zatim Hajduk kao prvaka koji je trebao igrati u Kupu prvaka te Zagreb, koji je kao viceprvak izborio Kup UEFA, dočekalo neugodno iznenađenje?

Joj, išli smo do Švicarske kao telci, autima i već u putu nije slutilo na dobro. Zato što smo imali vize samo za Švicarsku, ali ne i za države u tranzitu. Ipak smo se uspjeli dočepati Švicarske, a tamo krasan hotel, blještavilo grada, sve suprotno od stanja tada u Hrvatskoj.

Zagrebaše smo sreli u hotelu, na hajdukovce naletjeli u gradu i lijepo se družili. Ujutro smo se probudili uzbuđeni zbog ždrijeba euro-kupova koji nas čeka, ali prvo što nas je dočekalo je vijest da hrvatskim klubovima neće biti dopušteno igranje u Europi.

Kasnije smo doznali da je HNS dan ranije saznao to, ali nas nije obavijestio. Ne zamjeram im to jer tada nije bilo mobitela ni interneta, a mislim da je vijest u Savez došla tijekom večeri, kada smo svi već bili u Švicarskoj. Ali dan kasnije su nam iz Europe lijepo poručili: Ajdete doma, seljaci, telci. Hahaha!

Kako se senzacionalan uspjeh momčadi Inkera u prvoj sezoni u neovisnoj Hrvatskoj odrazio na klub?

Mi smo postigli povijesni rezultat i to je krasno, ali to je imalo jako loše posljedice po klub. Zato što je Inker zatim, kako bi održao trofejnu momčad na okupu, igračima dao ugovore koje nije mogao ispuniti. Tako da su se ti ugovori potpisani 1992. isplaćivali i rješavali sve do nedavno. Bilo je tu raznih dubioza, potraživanja stanova, siroti Branko Laljak je iz svog džepa platio puno tih dugova. Svašta je tu bilo. 

Osvajanje kupa te niz pobjeda nad Dinamom i Hajdukom bili su Inkeru i blagoslov i prokletstvo?

Tako ispada. Mi smo već na početku iduće sezone potonuli te smo njen kraj dočekali na tek devetom mjestu. Ja sam upravi još na zimu rekao da na ljeto traži novog trenera. Krenule su i financijske dubioze koje je donekle uspio riješiti novi trener Dane Gudelj, ali ja sam otišao.

Naslijedio me je Marijan Jantoljak, pa Ante Čačić i pod njima su se vratili. Iduće sezone bili su bolji, mislim četvrti. Ja sam krenuo u moje putešestvije, a prva postaja na tom putu bio je Slavonski Brod i Marsonija, koju sam uveo u prvu ligu.

Uh, to je legendarna generacija Marse, koja je igrala na uvijek krcatom stadionu ŠRC-a Stanko Vlainić Dida. To vam je na neki način bio povratak u vaš rodni kraj?

Pa u principu je. Ja sam iz Vrpolja, koje naginje Đakovu, ali mi je Brod uvijek bio drag i blizak. Samo 20-ak kilometara od rodnog kraja te pun rodbine i prijatelja. 

Uživanje u Brodu je ovom prilikom sigurno kvarila ratna psihoza jer došli ste tamo neposredno nakon što su Srbi preko Save grozno razarali grad?

Bila je ratna psihoza, točno. Bombardiranje je prestalo, ali još uvijek bi se čula pucnjava. Iz tog razdoblja pamtim veliku ljubav Brođana i ljudi iz tog kraja prema nogometu i Marsoniji i uvijek pun stadion. Tako da je vječna šteta da je poslije te generacije ljudi koji su je vodili i igrača koji su je proslavili, Marsa otišla u povijest. 

Prisjetimo ih se: Edin Mujčin, Zemir Mujčin, Vlado Petrović, Pavo Crnac, Veldin Karić....

... Kruno Pinturić, Armin Mašić, Lučano Zgrablić koji je došao iz Pazinke...

A kad smo kod sjajnih igrača Marsonije sa strane, tu su bili i dubrovački mačak Božidar Butigan te vaši Ivica Antolić i Damir Kasumović iz Inkera. Nema što, ekipa za skinuti šešir. I na klupi vi, specijalist za krize, davljenike i klubove koje treba promovirati u prvi ligu?

Pa uveo sam četiri momčadi u prvu ligu, zapravo četiri puta dvije momčadi. Dva puta Inker i dva puta Marsoniju. 

Put vas je onda vodio u NK Zagreb, koji ste preuzeli pred sezonu 1994./95., nakon što je pod Josipom Skoblarom do zadnjeg kola bio u borbi za naslov s Hajdukom.

Da, ali ja sam zatekao momčad i svlačionicu u raspadu. I to pazi u kakvoj situaciju; pred dogovorene pripreme i turneju po Francuskoj. Tamo na skupim pripremama trebam biti tri tjedna i igrati protiv odličnih francuskih klubova, a ja sam praktički po cesti skupljao igrače da ih imam dovoljno za otići tamo i igrati protiv Auxerrea, Rennesa, Nantesa i Bordeauxa.

I dođe dan utakmice u Bordeauxovom kampu u Biskajskom zaljevu. Teren je izgledao seoski, ograđen konopcem, ali travnjak fenomenalan, kao stol. I okupi se oko tog terena nekoliko tisuća ljudi. I kada je onda istrčao Bordeaux na teren: Zidane, Lizarazu, Dugarry, Prunier, Valdeir, Witschge.... A kod mene Sabitović, Pipinić, Novokmet, Brkić, Regvar, Sopić.... Majku ti krvavu dragu! Izgubili smo samo 4:1. Hvala dragom Bogu!

Sopić je sada trenerska zvijezda i medijski jako zanimljiv, ali ispričajte nam kakav je bio igrač 30-ak godina ranije. 

Sopić je bio napadač, centarfor. 

Čekajte, pa on je bio zadnji vezni. Jeste ga to vi prekomandirali?

Ne, to je napravio Branko Tucak. Vidi, čovjeka prevare neke stvari. On je kao klinac bio jak i odlučeno je da bude centarfor. Nitko nije ni razmišljao je li on brz ili ne. I kod mene je bio krilo. Ja sam na proljeće sezone 94./95. sa Zagrebom igrao 3-4-3 od Ajaxa. Hahaha! Da, da. Gdje su mi bokovi krila bili. I Sopić je bio desno krilo, a lijevo krilo Mašić, onaj iz Marsonije ili Regvar. U Intertoto kupu smo igrali protiv Metza.

Njima je na lijevom krilu igrao mladi i strašni Robert Pires. Na njega je išao Sopić. Zamisli, ja sam tako igrao protiv Metza, koji je u to vrijeme francuski naslov izgubio na gol-razliku. Ne znam odakle mi hrabrosti da protiv njih igram 3-4-3.

Zatim smo igrali u Škotskoj protiv Partick Thistlea i tamo je sjajan kao veznjak bio Željko Šoić. On je imao hipoteku oca Josipa, moćnog bankara i predsjednika Dinama, ali je kod mene igrao odlično protiv Škota i držao vezu s Tomom Rukavinom. 

Jeste li prilagođavali taktiku igračima ili obrnuto i koji vam je najdraži sustav?

U ljeto '83. bio sam u Münchenu na turniru selekcija gradova kao trener Zagreba i na Olimpijskom stadionu gledao sam tradicionalni gradski derbi između Bayerna i Münchena 1860 pred početak sezone. Bayernov trener Udo Lattek u napad je stavio braću Rummenigge. Tada sam prvi put uživo vidio 3-5-2 i jako mi se svidio.

Odmah po povratku u Zagreb sam u Lokomotivi razvio metodiku kretanja napadača u tom sustavu. Treneri su se tada i kasnije kod nas jako teško odlučivali na nešto novo. Tako 90-ih nisu htjeli prihvatiti 4-4-2, stalno su se opravdavali pa imamo spore stopere, pa imamo ovo, pa imamo ono, ne razumijevajući uopće što je to i kako je.

Ja sam im samo na to rekao: "Dajte, budite hrabri. Izaberite si momčad. Pazite da imate jednog makar stopera da ima kliker u glavi, da nije samo agresivac." Recimo, imam jedan primjer. Krajem 80-ih trener jedne momčadi igrao je 3-5-2 i iduće kolo dolazio mu je Hajduk. I on kaže igračima: "Dečki, idemo mi na 4-4-2." I cijeli tjedan oni drmaju neki 4-4-2.

Čovjek nije znao ništa objasniti. Izađu igrači na teren, skupe se tamo u krug, kažu: "Dečki, mi igramo ovo naše što smo do sad igrali, ne znamo mi ovo što trener sad želi." I oni odigraju cijelu utakmicu na svoju ruku u 3-5-2 i pobjede Hajduk. I čovjek drugi dan na sastanku kaže: "Dečki, jeste vidjeli kako ste ukapirali sve što sam vam rekao?"

Kad sam po povratku iz Münchena počeo 80-ih igrati 3-5-2, treneri su pitali što je to. Godine 1989. sam kao trener Gorice išao u Beograd na seminar trenera prve, druge i treće lige. I onda je Ivica Osim tamo na ploču stavio 3-5-2, jer je on s reprezentacijom Jugoslavije počeo tako igrati.

Najgore je što su naši treneri sa strahom prihvaćali nove stvari, a trener je tu da eksperimentiraju. Pogotovo kad treniraš klince. Pa zašto si tu nego da to radiš? Radi klinaca, radi sebe i radi svega.

Vratimo se vašim nomadskim pohodima. Slijedio je Slaven Belupo, tada drugoligaš.

Došao sam pomoći Slavenu da uđe u prvu ligu. U proljeće '96. doveo sam ih do diobe prvog mjesta sa Samoborom. Onda sam otišao jer sam tada imao firmu i bio malo nepažljiv s jednim prijateljem koji je uzeo neku robu iz Podravke i to tako da je mene prevario. Ostavio me isturenog. Kada sam vidio kamo to vodi, samo sam se pokupio.

Niste dugo bili bez posla jer slijedila je epizoda u kultnom, ali zaboravljenom klubu.

U veljači '97. dobio sam ponudu od Orijenta, koji se borio za opstanak u prvoj ligi. I prihvatio sam samo da radim nešto jer mi je tada bilo teško životno razdoblje. Ostao sam bez supruge, sin od 20 i kći od 15 godina bili su sami u Zagrebu jer sam ja stalno radio okolo, a ovaj posao sam uzeo zbog obitelji.

Iako smo ispali, a ja tada bio u teškoj fazi, epizoda u Orijentu mi je strašno lijepa uspomena. Pali smo, ali časno, boreći se sa svima. Na primjer, u predzadnjem kolu izgubili smo 3:2 kod baš jakog Dinama koji je vodio Otto Barić. U zadnjem kolu pobijedili smo Osijek.

Na Orijentovom stadionu Krimeja doživio sam ovacije kakve nisam nigdje čuo. Orijent ima dvije navijačke skupine, Red Fuckerse i Krimejske feštare, i oni su mi zajedno, svaki sa svog dijela stadiona skandirali. 

Vratili ste se u Zagreb, ali u novi klub.

Tada sam preuzeo Dragovoljac. Vratio sam se u Zagreb zbog kćeri i sina. Tolike sam godine živio doslovno na cesti, a djeca su me trebala, i ja njih. Osim toga, više si nisam smio dopustiti povratak u drugu ligu. U ljeto '97. postao sam trener HD-a i onda su me naknadno zvali predsjednik Stjepan Spajić i sportski direktor Tarzan Cvjetković.

Kada sam došao naći se s njima, oni su mi ponudili novi ugovor, kojim bih imao višu plaću, ali u kojem je bila klauzula ako me želi drugi hrvatski klub da Dragovoljcu mora platiti milijun. Ne sjećam se kuna ili maraka, ali i jedno i drugo bilo je suludo. Na to sam rekao Spajiću: "Dobro, Stipa, jesi li ti normalan?! Je li to zbog Dinama?"

I ja tada, kao trener Dragovoljca, odem u Dinamo. Zatražim da me primi predsjednik Zlatko Canjuga. Rekao sam mu da mi je glupo da se meni tako priprema teren u Dinamu, koji ima trenera, i da ja, premda sam dinamovac, ne želim tako trasirati sebi put u taj klub. Canjuga mi je odgovorio: "Ilija, samo vi potpišite taj ugovor s Dragovoljcem, a kada dođe vrijeme za ovo drugo, oni će se ionako dogovoriti s Tuđmanom."

Ne znamo jesu li se Spajić i Tuđman dogovorili, ali činjenica je da ste vi završili u Dinamu/Croatiji, bez da je taj klub platio HD-u milijun. Je li dolazak u Dinamo 1999. bio ostvarenje vašeg sna?

Prešao sam u Dinamo, ali na funkciju direktora nogometne škole. Međutim, znao sam da je to samo mjesto na kojem ću čekati preuzimanje prve momčadi. Tako je i bilo, ali nažalost tako da su smijenili Zajeca nakon što je izgubio od Rijeke na početku doigravanja za prvaka. Preuzeo sam momčad i osvojili smo naslov, nakon čega sam se vratio u omladinsku školu jer je za trenera doveden Osvaldo Ardiles.

Do kraja 1999. slijedio je pad režima HDZ-a i kampanja za povratak imena Dinamo. U sklopu toga morala je otići dotadašnja garnitura, pa tako i ja. Zajec se vratio u klub i rekao mi da mogu ostati do kraja ugovora u ljeto 2000. No tada me tražila Marsonija, a ja sam jedva dočekao otići iz Dinama. Zatim sam po drugi put uveo Marsoniju u prvu ligu.

Ni tamo se niste zadržali, nego ste 2000. preuzeli drugog novog prvoligaša.

Otišao sam iz Marsonije s drugom suprugom na more, gdje su me nazvali iz Čakovca, koji je zajedno s Marsonijom ušao u prvu ligu. Došao sam u Čakovec i odradio druge najkraće, trotjedne pripreme u karijeri, uz one kada sam 2009. preuzeo Tiranu. Morao sam ih odraditi specifično. 

Što to znači?

Da zbog kratkog roka moram raditi intenzivno. Kako sam ja uvijek sve radio s loptom, to mi je odgovaralo. U tim okolnostima kada nemaš vremena radi se tako da se momčad postepeno diže kako bi optimalnu formu dosegnula u prvenstvu nakon par kola.

To je u Čakovcu uspjelo prilično dobro. Dinamo smo zadržali na 0:0, a njegovi igrači su mi nakon utakmice govorili da uopće ne znaju što smo mi igrali, a mi smo igrali 4-4-2, hahaha. Onda samo pobijedili Hajduk 2:0 iako smo prvi gol zabili s igračem manje, a drugi s dva igrača manje.

Koji su vam bili glavni igrači u Čakovcu?

Doveli smo golmana Ilicu Perića. On je bio što se kaže "dilajla", ali i golmančina. Mogao je biti svjetska klasa. Došla su nam nekim kanalima i tri Makedonca. Jedan od njih, napadač Goran Petreski, bio je nevjerojatan. Kakav je on imao dribling, lažnjak, to je bilo čudo, poslije se prodao u Koreju.

U Čakovcu je to išlo do sredine jesenskog dijela, a onda je nestalo novca i krenuli su veliki problemi. Nekako smo to neko vrijeme držali tako što bismo odveli momčad na karting ili roštilj, ali ja sam ubrzo vidio da to neće na dobro.

U zimskoj pauzi za sportskog direktora došao je Rajko Magić, a meni su smanjili plaću uz obrazloženje da nema novca. Tada me je nazvao Zdravko Mamić da dođem u njegovu agenciju i da vodim Sesvete.

Ali ste umjesto Sesveta opet preuzeli Dinamo?

Tako je ispalo. Trener Dinama postao sam 1. travnja 2001. Moj dolazak u Dinamo koincidirao je s Mamićevim ulaskom u klub, što ja nisam znao prije. Dinamo sam preuzeo opet na isti način, je l'? Smijenili su trenera pa hajde da je dođem. Dinamo je tada jedan od najboljih poslova koje sam napravio i to u samo dva i pol mjeseca. Nakon samo tri dana što sam preuzeo momčad, čekao me Hajduk na Poljudu.

Izgubio sam, ali momčad je bila prilično labava. I onda smo napravili da smo do kraja sezone pobijedili Hajduk u finalu kupa, obje utakmice bez problema, doma 1:0 i na Poljudu 2:0. U prvenstvu nismo mogli nadoknaditi zaostatak i Hajduk je postao prvak pobjedom kod Varteksa u zadnjem kolu, ali za nas je bilo pozitivno što smo igrali odličan nogomet i pobijedili sve živo što smo mogli.

Ali onda je slijedio potop?

Na ljeto sam ostao bez 18 igrača. Tako da je ova čistka koju je sada napravio Boban u Dinamu ipak ništa u odnosu na ono što je zadesilo mene 2001. jer meni je 18 igrača otišlo ne jer su potjerani, nego zbog neimaštine.

Evo ti najboljeg dokaza u kakvom je stanju Dinamo bio tada - nije mogao platiti Čakovcu 20 tisuća maraka odštete za stopera Ivicu Škopljanca kojeg sam htio dovesti. Posljedice tako katastrofalne financijske situacije vukle su se sve do 2005. i Lige za bedaka. Ja sam to naslijedio i završio. Mamić mi je to uvijek priznavao, da sam dolazio uvijek kada je bilo najgore.

Kako je bilo raditi s Mamićem?

Pa meni nije bilo loše. Loš je samo taj njegov klik koji bi on napravio u datom trenutku. To je loše jer on onda samo pobjegne ili pošalje nekoga da ti priopći što on ima u glavi. Inače je OK bilo.

On je mene jako dobro poznavao i znao je da mi ne može doći u svlačionicu, da ne može poslije toga pričati ništa. Možemo mi razgovarati svakodnevno bez ikakvog problema, ali ja imam svoj način rada i nisam mu dao da mi se u to miješa.

Čujete li se sada s njim?

Ne.

Zvao vas je u Dinamo i 2005., kada je bila još teža situacija od gore opisane, a Dinamo u Ligi za opstanak. Bili ste i trener i sportski direktor. Od tada datira i odlazak Nike Kranjčara, za koji je klika oko Kranjčarevih krivila vas. Kako je on otišao iz Dinama?

U toj situaciji stavljen sam da budem žrtveni jarac. U nemogućnosti da dođem do dijaloga s Nikom Kranjčarom, kada su svi igrači osim njega pristali na smanjenje plaća zbog katastrofalne financijske situacije u Dinamu, ja sam izgovorio da mora ići. I već tog dana poslijepodne, nakon samo par sati, sve je bilo riješeno oko njegovog transfera u Hajduk.

Tako da je to sve bilo riješeno ranije, a ja sam uletio u zamku. Moram istaknuti da sam ja, kada sam 2001. preuzeo Dinamo, odmah u prvu momčad priključio Niku Kranjčara, tada još kadeta i da mi je igrao protiv Zagreba, koji je tada vodio njegov otac. 

Od dvorskih borbi u Dinamu oporavljali ste se u vašoj velikoj ljubavi Lokomotivi?

Ja sam prije toga postao predsjednik tada niželigaša Lokomotive. Kad su me 2002. godine, još kad sam bio u Dinamu, iz Lokomotive molili da pomognem da Lokomotiva ne propadne. Pa sam onda ja u suradnji s Gradom, Lokomotivom i ZNS-om, znači te četiri strane, dobio mandat za revitalizaciju Kajzerice u sportski objekt. Imam kod kuće to potpisano. To sam ja počeo 2003. raditi. Ne smijem niti reći nikome u obitelji koliko sam svog novca tada uložio u Lokomotivu.

Kad sam se 2005. vratio u Dinamo, ponudio sam Mamiću da Dinamo uzme Lokomotivu, da idemo u suradnju. Da Lokomotiva bude partner Dinama do svog plasmana u drugu ligu. Da radimo školu i razvoj igrača zajedno. On mi je odgovorio: "Ma kakvi, ne dolazi u obzir. Ti se oslobodi toga." Rekao sam: "Ja ću se osloboditi toga kada osovimo klub. Imam ljude koji će voditi klub, nije to problem."

Ja sam zatim izašao iz Lokomotive. Ali je to što sam pokrenuo na Kajzerici zagolicalo ljude. Već sam bio napravio plan s arhitektom o obnovi i modernizaciji kompleksa. No ja sam naivan što se tiče biznisa. Ljudi su to prepoznali na neki drugi način i priča je otišla u drugom smjeru.

Kako gledate na ono što je došlo dugo nakon tog vašeg odlaska iz Lokomotive, kada je klub bio ispostava Dinama, ali u istoj ligi?

To je bilo sporno s etičkog, moralnog stanovišta, ali to je prošlo svršeno vrijeme. Lokomotiva se emancipirala i osamostalila od Dinama i posljednjih godina mu je uzimala bodove i pobjeđivala ga. 

Kako ste završili u Libiji?

Godine 2003. sam dobio poziv od Libijskog saveza da dođem na razgovor. Saznao sam da iza toga stoji Al-Saadi Gaddafi, sin vladara države Muammara Gaddafija. On je kao igrao za Perugiu, Udinese i Sampdoriju, a zapravo je predstavljao poslovne interese Libije u Italiji. 

Kako je sin svemoćnog Gaddafija došao do vas?

Njemu je netko poturio moj životopis. I on je vidio "Hrvat". Kako je nogometaš, koji je tada igrao za Perugiu, znao je da je Hrvatska dobra u nogometu. Ja sam tamo otišao na pregovore oko preuzimanja kluba Al Ittihada i onda završio u reprezentaciji.

Nisam dobio neku veliku plaću, povukao sam sa sobom svoje trenere i fizioterapeute, a oni su jedva dočekali jer to je bilo vrijeme kada nije bilo naših trenera vani. Dobio sam i dva prevoditelja, doktore iz Libije koji su studirali u Zagrebu.

Kako vam je bilo u Libiji?

Ukupno gledajući bilo mi je vrlo dobro. I supruga je uvijek govorila da se boravka tamo sjeća sa zadovoljstvom. Bilo je problema oko plaćanja, ne da ne bih dobio što sam zaradio, nego se moralo čekati dva ili tri mjeseca da to dobiješ.

Ali kad sam odlazio nakon tog prvog mandata, rekli su mi: "Šefe, ako Saadi javi da vam produžimo ugovor, mi ga odmah produžimo." Ali Saadi je tašt tip. Već na idućoj utakmici u Tripoliju cijeli stadion je vikao: "Ilija, Ilija." A mene više nije bilo. 

A Gaddafijev sin je tašt, ne želi da tamo u nogometu netko drugi skoči i zasjeni ga, on je u Libiji nogometni bog. No onda je Saadijev stariji brat, za mene jedini normalni Gaddafi, bio šef saveza i Olimpijskog odbora, on me je zvao da se vratim.

I tada je bilo OK, ali ta organizacija, baratanje poluistinama i lažima, to je za poludjeti. Jedva sam tamo preživio dva, tri svoja iskakanja. Poludio sam. Rekao sam im da su lažljivci i da neću s njima razgovarati, pa su se naljutili. Ali su progutali govno i nastavili smo dalje.

Opišite nam kako je konkretno izgledao vaš posao tamo.

Kad sam bio tamo na dogovoru za posao, gledao sam dvije utakmice i dobio sam već sastavljeni popis. Okupljanje reprezentacije je u hotelu i od 22 pozvana igrača do 22 sata navečer došla su dvojica. Do sutra ujutro skupilo ih se 12. U nedjelju igramo neki trokut-turnir povodom otvaranja tribine na stadionu prema Tunisu.

Posudio sam od domaćina neke igrače da imamo ekipu za dvije utakmice po 45 minuta. Zatim, za drugo okupljanje reprezentacije sastavio sam spisak igrača. Na prvom treningu pojavilo ih se pet. Pola sata kasnije vidim jednog golmana kako ide laganim korakom. Ali, kada sam drugi put došao tamo, svi igrači na popisu, njih 22, bili su tamo prvog dana i naznačenog sata.

Kako su vas primili libijski mediji i javnost?

Na prvoj konferenciji za novinare rekli su mi: "Gledali smo vaš životopis. niste nigdje vani radili... Vi ste katolik, a mi smo muslimani... Kako ćete živjeti među nama i komunicirati s igračima..." Odgovorio sam im: "Znate što, 100 posto sam siguran da smo svi ljudi i da će me igrači razumjeti. Ja poštujem vašu vjeru, vi morate mene poštivati i moje opredjeljenje. Nema šanse da ja i moji ljudi jednim potezom uvrijedimo vas ili vašu vjeru."

Dakle, radili ste za Mamića i Gaddafija. Kakvi poslodavci...

Dobro, Mamić je bio uvijek prisutan, ali Gaddafi ne. Doduše, jesu njegovi sinovi. Ali taj Al-Saadi... Oni su ga uvijek sami dodavali na spisak reprezentacije. Na popisu bi bila 22 igrača i uvijek dodaju njega, ali on mi je samo dva puta došao na okupljanje reprezentacije. Prvi kamp smo imali u Kataru pet, šest dana. On je zakasnio normalno i onda se pojavio s pet igrača koje je odveo sa sobom na Maldive

Poslije treninga zove mene direktor na sastanak i kaže: "Šefe, Gaddafi mi je naredio da, čim se vratimo u u Tripoli, za tjedan dana dođemo k njemu u Italiju. Moramo vam dati sve ovlasti što se tiče libijskog nogometa, bit ćete odgovorni za cijeli libijski nogomet."

Rekoh mu; "Nisam vas do kraja skužio što je to." A oni meni da se ne brinem i da će mi Al-Saadi sve objasniti. Odigramo zadnju utakmicu u Kataru i on poslije toga ide na avion. Ali ne možete zamisliti kakav je on status imao. Kada se pojavio u Kataru to je bilo kao da je došao Bog ili u najmanju ruku Trump. Inače, on ne priča. Nasmije se tu i tamo i to je to. 

Kako je prošao taj sastanak za tjedan dana s božanstvom Gaddafijem mlađim u Italiji, na kojem vam je predao libijski nogomet?

Taj jedan dana je trajao od desetog mjeseca do četvrtog mjeseca iduće godine. Letio sam do Rima i onda autom do Perugie. Ali onda tamo saznamo da je Gaddafi otišao u Udine na utakmicu. I mi prespavamo i onda drmaj autom u Udine, na drugi kraj Italije. I dođemo tamo dan prije utakmice, a oni na treningu, ali u nekom selu. Hajdemo tražiti to selo, ali nitko ne zna gdje je.

I nađemo ga konačno i onda u tom selu vidim koji si je status Gaddafi mali kupio. On je bio zapravo u Italiji zbog Juventusa. Libija je njima platila 240 milijuna dolara da nose "Tamoil" na dresu i sada na tom terenu Saadi trenira tako da mu trener Serse Cosmi centrira pred prazan gol, a Gaddafi tamo ne može loptu udariti.

Ajde, imao je on neku tehniku, nije bio lopata. Ali nema ništa karaktera. Kada je zaigrao za reprezentaciju Libije koju sam vodio, ja sam rekao ovima oko mene: "Idem, ja to ne mogu gledati! Vi ostanite, ja ne mogu!" Jer to ti je nemoguće. Golman ima loptu, traži Saadija. Lijevi bek ima loptu, traži Saadija. Nema igre, samo Saadi.

Što je bilo na sportskom planu?

Ja sam na kraju ostao u povijesti zapisan kao izbornik koji je odveo Libiju na Afrički kup nacija i to u uvjetima da nije bila momčad i nije bilo ničega, pa sam ja to napravio u prvom mandatu tamo za manje od godinu dana.

Igrali smo s Obalom Bjelokosti prvu utakmicu kvalifikacija i izgubili u Abidjanu 2:0. Drugu utakmicu kod kuće 0:0. Drogba, Yaya Toure, Kolo Toure, Salomon Kalou, strašna momčad i nisu nas uspjeli pobijediti. Na Kupu nacija su nas dobili jedva 2:1.

Par mjeseci kasnije mi Vlatko Marković priča da je u Nyonu vidio Henrija Michela, slavnog bivšeg nogometaša i trenera, koji je kao izbornik Francusku vodio do zlata na Olimpijskim igrama i bronce na SP-u, a tada je bio izbornik Obale Bjelokosti da mu s 30 metara viče: "Tko ti je onaj Hrvat čudotvorac koji vodi Libiju?!"

Bili ste i u Tirani?

To je kratko trajalo, tri mjeseca, ali da se vratim na povratak u Dinamo. Vratio sam se jednim jedinim zahtjevom rukovodstvu, Barišiću i Mamiću. Da mi daju školu nogometa da je vodim i da me ne zanima prva momčad i to smo dogovorili. Za dva mjeseca su rekli: "Gospodine Lončarević, ako ne prihvatite preuzimanje prve momčadi, ne možete ići." Bio sam još onda po treći put u Inkeru, pa opet Gorici i to je bilo to.

Ima li danas u SHNL-u neki trener po vašem guštu?

Pa svi ovi treneri mladi. Uvjetno rečeno mladi, za mene su svi mladi. Mario Kovačević, Nikola Šafarić, Silvio Čabraja, Gonzalo Garcia, Mario Carević... Carević je prilično napredovao od vremena kada je krenuo, a to je relativno kratko vrijeme i to je velika stvar za trenera i to treba naglasiti kada govorimo o njemu.

Ima i po drugoj ligi dobrih trenera. Problem je što treneri, pogotovo ovi koji s klincima rade, u prvim momčadima odustaju. Oni hoće raditi pošteno svoj posao, a ne daju im da rade pošteno.

Kako to mislite?

Veliki su pritisci. Dovođenje igrača bez da se pita struku, stavljanje igrača u momčad. To je prešlo svaku mjeru u hrvatskom nogometu i ako to u savezu ne prepoznaju i ne počnu konačno djelovati u tome, to će otići kvragu.

Hrvatski klubovi u Europi ovog ljeta?

Važno je da imamo dva kluba u Europi. Žao mi je za Hajduk jer baš nije trebao ispasti. Ali ima svojih slabosti koje oni nikako ne žele vidjeti.

Koje su to slabosti?

Pa jako jednostavno, može se u jednoj rečenici reći. Ne možeš graditi kuću ako je ne gradiš od temelja. Oni grade sad ponovno s dovođenjem Rebića, nakon što su doveli Livaju. Livaja je tri godine najbolji igrač, najbolji strijelac, najbolji sve, a klub ništa, momčad ništa. Napravi najprije momčad konkurentnu za SHNL i onda dovedi Livaju i Rebića da ti budu točka na i. A ne obrnuto.

Što što vam se čini od velike Bobanove čistke u Dinamu? Velik je ulazni i izlazni promet što se tiče igrača. Usprkos tome, odlično su rezultatski krenuli u sezonu.

Dinamovo donedavno vodstvo je samo sebe dovelo u tešku situaciju dovođenjem pogrešnih igrača i trenera. Cannavaro je pokazao da nije dorastao tome. Možda čovjek uopće nije talentiran da bude trener prve lige.

Posljedice toga su da su stariji igrači, ti uvjetno rečeno senatori kako su ih novinari nazvali, došli u prostor iz kojega nema izlaza. Zvone je shvatio što se mora napraviti. A ovi repovi koji ostaju kao Petković i Zvone, ja to ne podnosim.

Mogu shvatiti Petkovića da je povrijeđen, ali ne mogu shvatiti njegovo iznošenje internih detalja, razgovora koji su bili u četiri oka. Ne možeš tako. Trebao si se s dvije opreznije rečenice oprostiti od kluba koji ti je sve. Ja bih kad sam odlazio iz Dinama trebao na Dinamo pljuvati i udarati rukama, nogama, glavom.

Ali to mi nikada nije palo na pamet, da pljujem na klub. Ne pljujem čak ni na ljude koji su mi zlo napravili. Čak ni to ne radim nikada. A da ne govorim o klubu. Klub je zakon. Svi smo mi radi kluba tu, i radi igrača. A igrači ne postoje bez kluba. Klub je sve.

U klub je došao trener s luksuzom kakvog nikada nije imao nijedan Dinamov trener?

Tako je. Ja kada sam preuzimao Dinamo, usred sezone mi je prvo za tri dana bio Hajduk i onda za četiri dana Benfica. I što ti onda možeš napraviti? Mario Kovačević je ovog ljeta imao mjesec i pol mira i osiguran plasman u Europu, bez pretkola. Dinamova momčad se tek uigrava. Treba joj sazrijevanja i vremena.

No moram ukazati na ono što je srećom po Dinamo prošlo dobro, a moglo je suprotno. U derbiju kod Rijeke bio je Dinamo podređen, što je normalna posljedica međusobnog nepoznavanja igrača. Kad dođe do krize u igri, a do toga će sigurno doći, vidjet će se njihov karakter.

Kada te recimo protivnik bezobrazno napada agresivno. E sad, ako ti nisi dovoljno uigran u glavi i u karakterima da znaš koji je odgovor na to, onda se dovedeš do toga da ti budeš kao klinac kojeg stariji dečki šamaraju.

Tako je to izgledalo na trenutke kod Dinama na Rujevici. Dinamo je imao sreću da nije primio gol. Da je primio gol, pitanje je kako bi utakmica završila. Tako da s te strane ta momčad treba sazrijevanje, treba vremena. Dinamu se fenomenalno uklopilo što Europa počinje tek kad bude prva četvrtina prvenstva praktički završena. Znači, ima se vremena, a toga u Dinamu treneri nikada nisu imali. 

Svi pričaju kad će se umiroviti Luka Modrić, koji za koji dan puni 40. Kad će se smiriti živahni starčić I.L. (81)?

Ha, sad malo razmišljam je li to normalno da u toj dobi radim. Hoće li me ljudi gledati kao čudo. Ma, zapravo, samo nek je zdravlja i sve će biti u redu.