25. KOLOVOZA 1950. godine u japanskim kinima premijerno je prikazan Rashomon, remek-djelo redatelja Akire Kurosawe koje je zauvijek promijenilo filmski jezik i postalo jedno od najutjecajnijih ostvarenja svjetske kinematografije. Snimljen prema kratkim pričama Ryunosukeа Akutagawe, film je predstavio strukturu pripovijedanja koja je i danas poznata kao Rashomon efekt.

Četiri različite perspektive

Radnja je smještena u srednjovjekovni Japan i započinje pronalaskom mrtvog samuraja u šumi. Njegova smrt prikazana je kroz četiri različite perspektive: pljačkaša (Toshiro Mifune), samurajeve supruge (Machiko Kyō), samog samuraja (u obliku priče ispričane preko medija) te drvosječe koji je svjedočio događaju.

Svaka verzija događaja proturječi drugoj, a istina nikada nije potpuno razjašnjena. Film tako istražuje relativnost istine, ljudsku prirodu i moralne dileme koje proizlaze iz perspektive pripovjedača.

Toshiro Mifune pojavljuje se kao pljačkaš Tajōmaru, Machiko Kyō glumi suprugu samuraja, lik kroz čiju se perspektivu istražuje tema časti i krivnje, Masayuki Mori glumi samuraja, a Takashi Shimura utjelovio je drvosječu, čija priča otvara dodatna pitanja umjesto odgovora.

Kritike i međunarodni uspjeh

Iako isprva nije imao velik komercijalni uspjeh u Japanu, film je stekao međunarodno priznanje nakon što je osvojio Zlatnog lava na filmskom festivalu u Veneciji 1951. godine. Godine 1952. dobio je i počasnog Oscara za najbolji strani film, što je otvorilo vrata japanskoj kinematografiji na Zapadu.

Kritičari su hvalili inovativnu strukturu, briljantnu režiju i vizualni stil koji je spojio naturalizam i ekspresionizam.

Utjecaj na film i kulturu

Rashomon je uveo u filmski rječnik fenomen u kojem ljudi različito opisuju isti događaj, pri čemu njihove priče, iako svaka može biti uvjerljiva, nude suprotstavljene poglede na isto incident, poznat kao Rashomon efekt. Termin se danas koristi i izvan kinematografije, u pravu, psihologiji i književnosti.

Film je utjecao na brojne redatelje, uključujući Ingmara Bergmana, Roberta Altmana i Quentina Tarantina. Njegova struktura pripovijedanja poslužila je kao uzor mnogim filmovima i serijama koje se bave relativnošću istine, kao što su The Usual Suspects i Gone Girl.

Danas se Rashomon smatra jednim od najvažnijih filmova 20. stoljeća i primjerom kako se umjetničkom inovacijom može oblikovati globalni filmski jezik.