U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

"TALENT sam respektirao do 16. godine. Nakon toga, priklonio sam se teškom radu", rekao je svojedobno Dražen Petrović, jedan od najvećih radnika koje je hrvatski sport poznavao. Sport je općenito prepun primjera ljudi koji su mogli ostvariti puno više, samo da su svojem talentu posvetili dovoljno rada i pažnje.

Bilo je i genijalaca kojima je sirovi talent bio dovoljan da dosegnu sami vrh. Takvi su se mogli uzdići u neslućene visine i postići nezamislive uspjehe, ali su se ipak zadovoljili s ispunjavanjem tek djelića svojeg potencijala. Jedan takav genijalac pojavio se i u šahu. 

Kada su dva Slovenca 2006. godine s pomoću računala istraživala tko je bio najjači šahist svih vremena, rezultat je bio pomalo iznenađujuć. Nije to bio ni Gari Kasparov ni Bobby Fischer ni Anatolij Karpov. Računala su, naime, pokazala da je na svojem vrhuncu najbolji šahist bio Jose Raul Capablanca. 

Capablanca je na vrhu bio tijekom 1920-ih godina, a šah je od tada do 21. stoljeća strahovito napredovao. Pa ipak, detaljne analize pokazale su da je ovaj Kubanac bio, reći ćemo to tako, najsavršeniji šahist svih vremena. Nitko nije igrao s takvom konstantom s kakvom je igrao Capablanca i nitko nije tako rijetko povlačio pogrešne ili neprecizne poteze kao on.

No kada se raspravlja o najvećim šahistima svih vremena, rijetko tko će potegnuti Capablancino ime, a razlog za to krije se u njemu samom. Po mnogim stručnjacima, Capablanca je bio najtalentiraniji šahist u povijesti, ali nikad mu nije stalo do toga da ostvari svoj puni potencijal.

On je bio čovjek koji je na vrhuncu uživao u idolopoklonstvu koje se oko njega stvorilo, ali i čovjek koji se nije potrudio da na vrhu i ostane. Dok su drugi marljivo radili, učili i napredovali, on je iz jedne ljubavne afere skakao u drugu, bahato smatrajući da mu izazivači nisu ravni i da se za njih ne treba pripremati. Ta ga je bahatost na kraju i koštala svega.

Bio je čudo od djeteta. Vodili su ga da mu pregledavaju mozak

Jose Raul Capablanca y Graupera rođen je 19. studenog 1888. u Havani, glavnom gradu Kube, koja je tada još uvijek bila španjolska kolonija. Njegov otac Jose Maria Capablanca bio je časnik u španjolskoj vojsci i zaljubljenik u šah, a mali Jose je tu igru zavolio upravo gledajući oca. "Moj otac je bio dobar vojnik, ali loš šahist", zapisao je jednom Capablanca.

Četverogodišnji Jose je tako promatrao partije starijeg Josea s drugim vojnicima, a nakon jedne je prišao svojem ocu i ukazao mu na činjenicu da je skakačem napravio zabranjen potez koji nisu primijetili ni on ni njegov protivnik.

Otac je na to samo odmahnuo rukom jer nije bio svjestan da mu sin zapravo zna igrati šah, ali mali Jose je bio uporan i izazvao je svojeg starog na meč. Da mu udovolji, stariji Jose je taj izazov prihvatio, ali je ubrzo, kao i svi oko njega, ostao zapanjen. Četverogodišnji sin ga je pobijedio u svojoj prvoj partiji šaha.

Starog Capablancu ostali su vojnici nagovarali da sina odvede "specijalistu za mozak", koji je na koncu utvrdio da mali Capablanca ima "mentalne sposobnosti neuobičajene za dječaka te dobi", ali i preporučio da mu se zabrani igrati šah, vjerojatno smatrajući da u tako ranoj dobi ne smije zaokupiti um samo jednom aktivnošću.

Ipak, s osam godina otac ga je priključio klubu u Havani, koja je tada bila jedno od najvećih središta šahovskog svijeta. Mečevi za svjetskog prvaka 1889. i 1892. između Wilhelma Steinitza i Mihaila Čigorina održavali su se upravo u kubanskoj prijestolnici.

Capablanca je s ostalim šahovskim entuzijastima nastavio raditi na svojim vještinama, a njegov talent ubrzo je postao previše za sve protivnike koje je mogao pronaći u Havani. Već kao 13-godišnjak je prvi put pobijedio kubanskog prvaka Juana Corza. Stoga je Capablanca razvoj nastavio u New Yorku, gdje je 1905., sa 17 godina, upisao fakultet.

Šah mu je bio dječačka ljubav, ali mu je ubrzo postao samo posao

Iako je u njemu bio strahovito talentiran, šah ni izbliza nije bio glavna stvar zbog koje se otisnuo u Ameriku. Capablanci je, pored obrazovanja, najveća želja bila igrati bejzbol za sveučilišnu momčad.

Vrlo brzo je postao njezin prvotimac, ali je paralelno izrastao u tako moćnog šahista da nije mogao ignorirati crno-bijelu ploču. No kad bi već morao sjesti za nju, preferirao je da stvari budu gotove što je prije moguće.

Capablanca je tako igrao u to vrijeme gotovo nepojmljivo brzo, ali pritom i vrlo precizno, zbog čega je prve velike međunarodne uspjehe ostvario u ubrzanom šahu. Kao 18-godišnjak je osvojio jedan takav turnir u SAD-u, iako se na njemu natjecao i tadašnji svjetski prvak Emanuel Lasker.

I sam je shvatio da njegova budućnost, htio on to ili ne, leži u šahu te da ima potencijal biti jedan od najboljih na svijetu. Započeo je turneju SAD-om na kojoj je igrao simultanke. U 602 partije odigrane u 27 gradova, pobijedio je u njih 580.

Rastuća Capablancina popularnost dovela je do ekshibicijskog meča s američkim prvakom Frankom Marshallom, jednim od najboljih šahista tog vremena. Capablanca ga je lako pobijedio s 15:8 - slavio je u osam partija, a izgubio samo jednom, dok je 14 puta odigran remi. Kubanac je nakon tog meča još pomalo samodopadno izjavio da "u životu nije otvorio knjigu sa šahovskim otvaranjima".

Premda za učenje nije imao volje, nije mu bilo mrsko putovati svijetom i sudjelovati na najjačim šahovskim turnirima, gdje je redovito ostvarivao vrhunske rezultate. Vrlo brzo mu je to postala i dužnost, s obzirom na to da su mu kubanske vlasti dale posao svojevrsnog ambasadora. Bio je to izvrsno plaćen posao, a jedino zaduženje mu je bilo svojim imenom i uspjesima promovirati Kubu, još uvijek mladu zemlju koja je neovisnost stekla 1902. godine.

Šarmirao je ruske ljepotice

U godinama uoči Prvog svjetskog rata mnogi su smatrali da je mlađahni Capablanca, tada u svojim ranim dvadesetim, već nadrastao Laskera, koji je svjetsku krunu držao od 1894. godine. Ipak, Capablanca s 20 godina starijim Nijemcem nikako nije uspijevao dogovoriti uvjete meča za status prvaka. Stoga su se njih dvojica prvi put suprotstavili u klasičnom šahu na jakom turniru u Sankt-Peterburgu 1914. godine.

U tri meča, dvaput su remizirali, dok je jednom pobjedu odnio Lasker, koji je na kraju i slavio na tom elitnom turniru, osvojivši pola boda više od Capablance. Na trećem mjestu bio je Aleksandar Aljehin, koji je zapisao da je Capablanca u najmanju ruku jednako dobar kao Lasker te je njegovo drugo mjesto pripisao isključivo "mladenačkoj lakoumnosti".

Više o tome prepričao je Sergej Prokofjev, slavni skladatelj koji je obožavao šah te se sprijateljio s Capablancom. Prokofjev tvrdi da je Capablancine izvedbe u Sankt-Peterburgu narušio odnos s izvjesnom "madam Strahovič", s kojom je "provodio brojne besane noći".

Isto tako, nagađa se da Kubančevom šarmu nije odoljela ni plesačica Matilda Kšesinska, koja je bila poznata po ljubovanju s posljednjim ruskim carem, Nikolom Drugim, dok je on još bio prijestolonasljednik. Kasnije se udala za njegovog bratića Andreja.

Lasker mu je prepustio titulu, ali onda su i igrali za nju

Taj razvratni turnir u Sankt-Peterburgu bio je jedno od posljednjih velikih šahovskih događanja uoči Prvog svjetskog rata, koji je na četiri godine zaustavio sve. Po njegovu završetku, Capablanca i Lasker napokon su dogovorili uvjete pod kojima će se suprotstaviti u meču za titulu.

Dok su se dogovarali završni detalji i osiguravale financije, Lasker je u lipnju 1920. šokirao sve i poslao pismo u kojem je titulu prvaka jednostavno prepustio Capablanci. "Titulu nisi zavrijedio formalnošću izazova, nego svojim briljantnim majstorstvom", napisao mu je Nijemac.

Ipak, samo mjesec dana nakon toga, Kubanci su prikupili 20 tisuća dolara za održavanje meča, pod uvjetom da se on igra u Havani. Lasker je pristao, ali je zahtijevao da on ima status izazivača, dok je Capablanca branitelj naslova. Organizatori i Capablanca su to prihvatili te je meč zakazan za ožujak 1921. godine.

Pravila su bila takva da su se igrale 24 partije, a prvak bi, jasno, postao onaj s boljim učinkom, ali Lasker je već nakon 14 predao cijeli meč jer nije pobijedio ni u jednoj partiji, dok je izgubio četiri puta.

Takva uvjerljiva pobjeda Capablance objašnjavala se na više načina. Mnogi smatraju da se 53-godišnji Lasker više nije mogao nositi sa znatno mlađim Capablancom, a vjeruje se da je na Nijemca utjecala i klima u Havani. Neki misle i da je Lasker pao u depresiju zbog ishoda Prvog svjetskog rata, u kojem je izgubio svu ušteđevinu.  

Kako god, Capablanca je tako i za pločom zavrijedio titulu koju mu je Lasker godinu dana ranije prepustio. Danas se kao početak Kubančeve vladavine na svjetskom šahovskom vrhu navodi 1921., a ne 1920. godina, jer Laskerovo prepuštanje titule ipak nije bilo općeprihvaćeno.

Novog prvaka opsjedali su obožavatelji (i obožavateljice). Glumio je i u filmu

Kao novi prvak, Capablanca je inicirao donošenje novog pravilnika po kojem nije bio dužan braniti titulu ako izazivač ne prikupi nagradni fond od tada velikih 10 tisuća dolara, od kojih bi branitelj naslova (on, u ovom slučaju) dobio pola čak i ako izgubi. Izazivač bi također morao snositi troškove puta i smještaja za branitelja naslova.

Dok su se drugi šahisti mučili da prikupe taj novac, Capablanca je nastavio dominirati. U osmogodišnjem periodu od 1916. do 1924. nije izgubio nijednu turnirsku partiju - imao je 40 pobjeda i 23 remija. Taj nevjerojatni niz prekinut je na turniru u New Yorku, gdje je završio iza Laskera, a jedini poraz mu je nanio Richard Reti.

Loše je odigrao i na turniru u Moskvi 1925., gdje je završio na trećem mjestu. Razlozi za neuspjeh vjerojatno bi se opet mogli naći izvan šaha - autor Vasilij Panov navodi da su Capablancu tijekom turnira opsjedali obožavatelji, velikim dijelom žene, obasipajući ga cvijećem i bombonijerama. Policajci na konjima u više su navrata morali intervenirati kako bi razbili gužvu i zaštitili kubansku zvijezdu.

Premda se 1921. oženio Kubankom Glorijom i s njom imao dvoje djece, Capablanci teško da je smetalo takvo idolopoklonstvo, s obzirom na to da se brak nakon nekoliko godina raspao zbog učestalih i obostranih preljuba. 

Također, dolazak u Moskvu iskoristio je za snimanje kratkometražne nijeme komedije nazvane Šahovska groznica. Capablanca je u tom filmu glumio sam sebe te je bio lik koji je glavnom junaku pomogao da vrati ljubav svoje zaručnice.

Lijenost i bahatost su ga koštale

Takvim se aktivnostima Capablanca mogao posvetiti ponajviše zahvaljujući već spomenutim i pomalo suludim pravilnikom koji mu je omogućio da šest godina drži titulu bez da ga je itko izazvao. Ipak, tome je prije ili kasnije morao doći kraj.

Dok je Capablanca uživao u svojem statusu, zabavljao se po cijelom svijetu i snimao filmove, Aleksandar Aljehin marljivo je radio na tome da osigura potrebnih 10 tisuća dolara za izazvati Kubanca.

Ruski šahist održavao je međunarodne turneje kojima je skupljao novac, a na jednom takvom događaju upoznao je skupinu bogatih argentinskih zaljubljenika u šah. Oni su uz pokroviteljstvo predsjednika Marcela Torcuata de Alveara bili spremni financirati Aljehinov meč s Capablancom i time ujedno staviti Argentinu i Buenos Aires na šahovsku kartu svijeta.

Capablanca nije imao druge opcije nego prihvatiti izazov - ako ga je uopće smatrao izazovom. Capablanca, naime, u životu nije izgubio od Aljehina te su Kubanca svi vidjeli kao ogromnog favorita. Neki su polemizirali oko toga hoće li Aljehin uspjeti uzeti ijednu partiju.

Ono što ljudi nisu znali jest da je Aljehin, osim što je godinama prikupljao novac, isto tako dugo i studiozno proučavao Capablancu, njegov stil igre i njegove slabosti. Slabosti nije bilo lako naći - Capablancu se opisuje kao šahista koji je igrao gotovo nepogrešivo, no to isto tako znači da je uglavnom igrao na sigurno.

Nije volio preuzimati rizik i izbjegavao je zamršene pozicije kad je to bilo moguće, čime je do izražaja dolazila njegova stabilnost i savršeno snalaženje u završnicama. Aljehin je stoga znao da mora igrati dinamično te forsirati složenije partije.

U početku ni to nije bilo dovoljno. U meču koji se igrao po pravilu "tko prvi do šest pobjeda", Capablanca je nakon sedam partija vodio 2:1 i činilo se da ide prema obrani naslova. No Aljehin je imao još jednog asa u rukavu.

Rus se, osim šahovski i psihički, za meč s Capablancom pripremao i fizički. Bio je spreman na dugu i iscrpljujuću borbu te je tijekom cijelog njezinog trajanja ostao posvećen i koncentriran. S druge strane, Capablanca je za vrijeme meča navodno često do kasno ostajao na raznim zabavama, a navodno se našao i u ljubavnom trokutu sa španjolskom glumicom Glorijom Guzman, koju je preoteo talijanskom glumcu Rudolphu Valentinu, i jednom Argentinkom.

Što je meč dulje trajao, Aljehinove šanse protiv dekoncentriranog Capablance su rasle. U konačnici je on potrajao oko dva i pol mjeseca, što je bio rekord za najdulji meč za svjetskog prvaka u povijesti šaha, sve dok ga 57 godina kasnije nisu oborili Anatolij Karpov i Gari Kasparov. Bolje pripremljeni Rus u takvim je uvjetima u 34. partiji stigao do svoje šeste pobjede, dok je Capablanca ostao na svega tri.

Vlastito pravilo obilo mu se o glavu

Nakon Capablancine smrti, sam Aljehin je priznao da nije mogao vjerovati da je postao prvak. Smatrao je da je u trenutku odigravanja meča i dalje bio lošiji igrač od Kubanca. Svijest o tome da je lošiji igrač možda je i bila jedan od razloga što Aljehin s Capablancom nikad nije uspio dogovoriti revanš.

No Capablanci se o glavu obio pravilnik koji je sam inicirao - zbog velike gospodarske krize nikako nije uspijevao skupiti 10 tisuća dolara za izazvati prvaka, a Aljehin mu nije htio popustiti ni penija. Vjerojatno je tako bilo i pošteno jer ni Capablanca svojedobno nije popuštao njemu.

Zbog toga je njihov odnos bio uništen. Isprva su vrlo rijetko sudjelovali na istim turnirima, a nakon toga su se i potpuno počeli izbjegavati. Nizozemac Max Euwe, jedan od najboljih šahista tog doba, rekao je:

"Capablanca je u intervjuima govorio jako puno lijepih stvari o sebi, a ništa o svojem protivniku, što je uvrijedilo Aljehina. Capablanca je uzeo zdravo za gotovo da će Aljehin htjeti revanš. Pisao mu je u bahatom tonu, a Aljehin mu je odgovorio da to nije ton kojim bi se trebalo obraćati prvaku svijeta."

I u godinama nakon što je izgubio titulu, Capablanca je ostao vrhunski igrač te je ostvarivao sjajne rezultate, ali pad se ipak počeo primjećivati. Više nije igrao onako brzo kao nekad te je postao skloniji greškama.

Frustriran nemogućnošću osiguravanja revanša, Capablanca se 1931. povukao iz kompetitivnog šaha. U međuvremenu se skrasio sa "samoprozvanom ruskom princezom" Olgom Chagodaef, koja ga je potaknula da crno-bijeloj ploči da još jednu šansu.

Vratio je staru formu i pobjeđivao na najjačim svjetskim turnirima, a 1939. se na Šahovskoj olimpijadi u Buenos Airesu susreo s Aljehinom, koji je i dalje bio prvak. Još jednom je pokušao dogovoriti revanš s njim, ali izbio je Drugi svjetski rat i Aljehin je tu ponudu odbio, ističući da mora biti spreman braniti Francusku, svoju novu domovinu, u slučaju da je napadnu Nijemci.

"Genijalac kakvog više nikad nećemo vidjeti"

Ako je nakon toga i postojala ikakva šansa da Capablanca opet napadne titulu, Drugi svjetski rat ju je uništio. Uz to, Capablanca je imao i ozbiljnih zdravstvenih problema te ga je mučio visoki tlak koji bi dosezao i vrijednosti od 240/160. 

Liječnik ga je upozorio da mu je život u opasnosti i da se mora potpuno opustiti i primiriti, na što mu je Capablanca odgovorio da je to nemoguće jer su mu prva supruga i djeca započeli sudske procese protiv njega.

Dan nakon tog razgovora, Capablanca se srušio u šahovskom klubu na Manhattanu. Hitno je prevezen u bolnicu, ali spasa mu nije bilo. Umro je 8. ožujka 1942. u dobi od 53 godine, a kao uzrok smrti navedeno je moždano krvarenje izazvano visokim tlakom.

"Capablanca je prerano oduzet šahovskom svijetu. Njegovom smrću, izgubili smo velikog šahovskog genijalca kakvog više nikad nećemo vidjeti", rekao je, ni manje ni više, Capablancin zakleti rival Aljehin.

"Poznavao sam puno igrača šaha, ali samo jednog šahovskog genija. Bio je to Capablanca", dodao je Lasker.

Kada to kažu dva čovjeka s kojima je Capablanca vodio najveće bitke, tko smo mi da to propitkujemo. Capablanca je zaista bio genijalac, ali i čovjek koji je u takvom statusu vjerojatno previše uživao.

Da je unaprjeđivao svoju genijalnost, mogao je i rezultatski biti jedan od najboljih u povijesti. No Capablanca se ipak više ponosio slikom koja se u njemu stvorila u javnosti - slikom o čovjeku koji se sa sirovom genijalnošću popeo na vrh svijeta.