DJECA koja pokazuju suosjećanje, odgovornost i emocionalnu stabilnost ne postaju takva slučajno. Iza njihovog ponašanja najčešće stoje roditelji koji su ih dosljedno učili važnim životnim lekcijama – kroz svakodnevne situacije, vlastiti primjer i puno strpljenja.

Stručnjaci za razvoj djece ističu kako postoje četiri temeljne vještine koje brižni roditelji prenose svojoj djeci, a koje značajno utječu na njihov emocionalni, socijalni i psihološki razvoj.

Empatija se uči primjerom

Empatija je sposobnost da se prepoznaju i razumiju osjećaji drugih, a razvija se u najranijoj dobi. Psihologinja Carolyn Zahn-Waxler, poznata po istraživanjima dječje empatije, pokazala je da djeca već s godinu dana mogu pokazivati znakove suosjećanja, ali samo ako ih odrasli tome dosljedno uče. Ključno je da roditelji imenuju osjećaje, pokazuju brigu prema drugima i reagiraju sa suosjećanjem.

Primjerice, kada roditelj kaže: "Vidim da si tužan jer ti je brat/sestra uzeo/uzela igračku", dijete uči povezati situaciju s emocijom. Osim verbalne komunikacije, važan je i ton glasa, tjelesni kontakt i neverbalni znakovi koji pokazuju djetetu da su njegovi osjećaji važni.

Empatična djeca ne postaju takva zato što im to netko jednom kaže već zato što ih svakodnevno uče da su osjećaji, i njihovi i tuđi, vrijedni pažnje.

Odgovornost kroz male zadatke i povjerenje

Odgovorno dijete nije ono koje slijepo sluša naredbe već ono koje razumije posljedice svojih postupaka i preuzima odgovornost za svoje izbore. Stručnjaci koji zagovaraju takozvanu pozitivnu disciplinu naglašavaju važnost davanja izbora i povjerenja u dječje sposobnosti.

Roditelji koji djeci povjeravaju jednostavne zadatke, poput postavljanja stola, slaganja igračaka ili brige o kućnom ljubimcu, uče ih da su i oni važan dio obitelji. Još važnije, ako dijete pogriješi, brižni roditelji ne reagiraju ljutnjom već to koriste kao priliku za učenje.

Takav pristup razvija osjećaj unutarnje motivacije i samopouzdanja jer dijete osjeća da mu se vjeruje i da njegov trud ima smisla.

Otpornost se gradi dopuštanjem da pogriješe

Otpornost je sposobnost da se dijete nosi s razočaranjima, neuspjesima i životnim izazovima a da ga to emocionalno ne slomi. Psihologinja dr. Ann Masten ovu sposobnost naziva "običnim čudom" jer nije riječ o iznimnoj osobini već o vještini koja se može razviti kod svakog djeteta.

Roditelji koji žele da njihova djeca izrastu u stabilne i otporne ljude ne štite ih od svakog neuspjeha već ih podržavaju kroz njega. Umjesto da umjesto djeteta rješavaju problem, pružaju mu podršku da sam pokuša. Kada dijete vidi da ga roditelj ne osuđuje ako ne uspije nego ga ohrabruje da pokuša ponovno, uči kako se nositi s izazovima bez straha.

Otpornost se ne gradi rečenicama poput "Ti to ne znaš, pusti meni" već kroz poruke: "Možda nećeš uspjeti odmah, ali pokušaj još jednom. Tu sam."

Otvorena komunikacija stvara emocionalnu sigurnost

Djeca koja se osjećaju slobodnima da izraze svoje misli, osjećaje i brige bez straha od osude ili umanjivanja razvijaju zdravu emocionalnu svijest i komunikacijske vještine koje će im koristiti cijeli život. Stručnjaci za emocionalni razvoj naglašavaju koliko je važno da roditelji stvaraju prostor za razgovor, slušaju pažljivo i ne prekidaju dijete kada govori.

Večernji razgovori, zajednički trenutci bez tehnologije i pitanja poput: "Kako si se osjećao danas?" jačaju povezanost i povjerenje. Djeca tako uče da njihova iskustva vrijede, da su njihovi osjećaji legitimni i da mogu tražiti podršku kad im je potrebna.

Roditelji koji grade takav odnos često odgajaju djecu koja se kasnije ne boje izražavati svoje stavove, postavljati granice i razvijati zdrave odnose s drugima.