ZRAČNA luka Frankfurt-Hahn, prije nekoliko dana. Sezona je, organizirani kaos, sve pomalo kasni, ljudi čekaju ukrcaj, a dio njih veselo priča o Thompsonovom koncertu. Hrvatska ili bosanska dijaspora. Idu na godišnji, pa i na koncert.

Nećemo puno pogriješiti ako pretpostavimo njihov životni put, otišli od neimaštine i loših poslova, pošteno rade svoje u Njemačkoj, koliko tko već ima vještina. Godišnji odmor je u Njemačkoj zakon. Tih nekoliko tjedana se ide kući, ide se posjetiti stare roditelje, ide se malo srediti okućnica, a naći će se i za zasluženi tjedan jeftinijeg apartmana tamo negdje oko Makarske. A ove godine tu je i koncert, Thompson na Hipodromu.

Naravno, možete sada pisati filozofske, moralne i političke rasprave zašto jedan koncert mnogim ljudima predstavlja, kako se to moderno kaže, highlight godine, možete pisati o čovjeku, otuđenju, svrsi, citirati sve od Tome Akvinskoga do Karla Marxa, no nećete pobjeći od stvarnosti. A to je da grupi ljudi koje je sudbina i nevolja odvela u novi život gdje im je osigurana egzistencija, takav koncert predstavlja važan događaj. Veselje. U subotu, takvih će biti većina.

Daleko od politike, blizu zabave

Unatoč zapjenjenim ratovima lijevih i desnih oko koncerta, unatoč stavljanju koncerta u politički kontekst "koliko nas ima" i s druge strane "osvajanja Zagreba", svi ti online bukači, svejedno lijevi ili desni, pretvaraju koncert u nešto što on nije. Ljudi dolaze prvenstveno zabaviti se.

Koncert, pa i ovaj Thompsonov, nešto je gdje većina ljudi dolazi zabaviti se. Neki i samo napraviti selfie za Instagram. Ima naravno i onih koji se nadaju malo rukom izmjeriti visinu kukuruza. Ima i onih kojima je to jedini odlazak negdje na izlet u zadnjih par godina, pa bitno da se nešto događa. Bit će i onih u 60-tima koji će koncertom htjeti evocirati već davnu uspomenu pobjedničkog povratka iz Oluje u kolovozu 1995., kada su se nakon četiri godine teškog rata vratili živi kućama...

Neki s desnice najavljuju koncert gotovo kao oslobođenje Zagreba, od koga molim oslobođenje? Od vlasti koja je dobila na poštenim izborima i dala odobrenje za koncert? Neki s lijeva opet govore o okupaciji od strane neki "ruralnih", "iz drugih krajeva", da ne spominjemo sve moguće epitete koje čitamo, epitete kojih se ti isti lijevi groze kada ih neki drugi lijepe nekim drugim kategorijama "drugačijih" i "iz drugih krajeva".

Što se Thompsonu može prigovoriti?

Naravno da se samom Thompsonu i organizaciji može dati sto primjedbi. Naravno da Čavoglave kreću s nečim što je Pavelićev pozdrav, ne stari hrvatski, ne povijesni, već upravo ustaški. Tko ne vjeruje, ima u Hrvatskom državnom arhivu prilično o tome. Bila je to opet ratna pjesma gdje su standardi bili sasvim drugačiji. Da bi bilo danas lijepo imati i verziju pjesme bez tog pokliča, bilo bi.

Da je Thompson prije nekih dva desetljeća snimljen (izvan službenih koncerata) kako pjeva stihove koji se nikako ne mogu spojiti s kršćanstvom i domoljubljem na bilo koji način, odvratnu pjesmu koja slavi NDH klanja, da je snimljen.

>> Poslušajte kako Thompson nije pjevao Jasenovac i Gradišku Staru

I to je manje-više sve što mu u tri desetljeća možete ozbiljno prigovoriti, većina pjesama slavi ljubav, vjeru, naciju, domovinu. Voljeli Thompsona ili ne, hrpu njegovih pjesama znate, što znači da unatoč nekim zapjenjenim komentarima nisu loše.

Nije da se baš vrte svaki dan na radiju, znate ih jer su dobre. Hrvatima taj pastirski rock, a to je ono što Thompson pjeva danas (samu frazu je izmislio Dražen Vrdoljak govoreći o Bijelom dugmetu) kao stil odgovara. A i sam Thompson je u svojim rijetkim javnim nastupima pokazao kako je s godinama i glazbeno i na druge načine sazrio.

Idealizirana slika prošlosti

Možemo naravno Thompsonu prigovoriti i nešto što bi se stručno zvalo retrospektivna utopija, pjeva o prošlosti, točno definiran između Stoljeća sedmog i Domovinskog rata, pjeva o jasnim, čistim junacima i njihovim djelima. Thompsonovi stihovi danas su ono što su idealizirane slike prošlosti Vlahe Bukovca i Otona Ivekovića u 19. stoljeću, važne crtice nacionalne svijesti, no slike događaja koji u stvarnosti nikada nisu tako izgledali.

Kao što kod slikara 19. stoljeća nema ni fleke na odijelima ni moralnih dvojbi ni izdaja, tako ni kod Thompsona nema šverca nafte neprijatelju, nema krađe cijele firme dok su radnici na fronti, nema stvaranja nove klase prodajom humanitarne pomoći. Prošlost je to, čista i jasna, kakva se nikada nije dogodila, ali lijepo je sanjati o njoj.

Naravno, možemo prigovoriti i organizaciji, da, ovakav koncert je za grad koji se ionako guši prometno ogroman problem. Da, bit će nešto ometanja života u tom dijelu grada, no da živite kraj Dinamovog stadiona u godinu dana biste sakupili puno više sati ometanja.

Maštarije pogubljene i desnice i ljevice

Vratimo se na politiku. Zašto toliko bijesa i srdžbe? Zato što ako izuzmemo HDZ i SDP, dvije stranke s realno vrlo sličnim politikama centra, nitko se ni s lijeva ni s desna ne uspijeva afirmirati u nacionalnoj politici, na način da bude imalo relevantan. Uzmite desnicu, Domovinski pokret. Njima je danas, 30 godina nakon rata u kojem smo pobijedili, glavni problem Srbija i nekoliko postotaka Srba koji žive u Hrvatskoj. Zamislite britanske konzervativce koji 1975. stavljaju kao glavni problem opasnost od Njemačke.

S druge strane, ljevica se bavi vraćanjem ulice Josipa Broza Tita, komunističkog diktatora i govori, evo cijeli mjesec slušam, o antifašizmu. U 2025. godini o antifašizmu kao glavnoj temi! Pa hajdemo onda dignuti spomenik Churchillu, čovjek se protiv nacista borio još od 1939. godine, dok to među komunistima još nije bilo popularno.

Desničari bi u subotu "oslobađali Zagreb", jer ne vole Možemo. Izbori su bili prije koji mjesec, demokratski, pošteni i tu nijedan desni kandidat nije ušao ni u drugi krug, dobro da je i rodbina za njih glasala. Ljevičari svugdje vide ustaše, u državi u kojoj srpska manjina dobiva vrlo primjerene novce iz proračuna, radnici iz Srbije su dobrodošli, radi ih kod nas par desetaka tisuća, a i na Euru nam je prigodno Srbin.

Deluzije na sve strane.

Glazbeni događaj, ne politički

Svima njima, i desnima i lijevima, Thompson dođe odlično jer vlastitu političku neuspješnost pokušavaju ispraviti na valu Thompsonovog uspjeha. Marko Perković Thompson je danas uspješan glazbenik i vrlo uspješan biznismen, i ovo u subotu će biti samo jedan koncert, gdje će se puno ljudi zabaviti, ali bit će to glazbeni događaj nakon kojeg se politički baš ništa neće promijeniti.

Tko voli, neka sluša, tko ne voli, neka se malo strpi, kako se svi strpe kada je utakmica ili veliki koncert, ali vaši životi u ponedjeljak neće biti nimalo drugačiji. A oni koji zazivaju revoluciju ili se, s druge strane, silno ljute, to ne čine zbog Thompsona, nego zbog vlastite političke nebitnosti koja nikako da dosegne izborni prag.