TIJEKOM djetinjstva roditelji su nam često oslonci, vodiči i granice. No ne razmišljamo o tome što sve stoji iza njihova ponašanja, izbora i rečenica koje su nam urezane u pamćenje. Tek kad i sami odrastemo, počinjemo shvaćati da su i oni ljudi – s brigama, slabostima, umorom i ljubavlju koju ne izražavaju uvijek riječima. Stručnjaci za obiteljske odnose često napominju da djeca tek u odrasloj dobi dobivaju emocionalni kapacitet za razumijevanje onoga što su roditelji godinama davali – a da o tome rijetko govore. Dakle, ovo su stvari koje djeca ne primjećuju kod svojih roditelja sve dok ne odrastu.

1. Koliko su se toga odrekli zbog nas

Djeca rijetko primjećuju sve propuštene prilike, neispijene kave i preskočene odmore koje roditelji prihvaćaju kao dio svakodnevice. Tek kad sami počnemo balansirati posao, obveze i odnose, postaje nam jasnije koliko je teško staviti potrebe druge osobe ispred svojih – i to godinama. Roditelji to ne izgovaraju, ne prigovaraju, samo tiho podnose. Iako su nama neke žrtve bile nevidljive, oni su ih prihvaćali kao izraz ljubavi.

2. Koliko su se trudili ostati smireni kad su bili slomljeni

Kao djeca ne vidimo sve trenutke kad su roditelji glumili mir i pokušavali nas zaštititi od vlastitog umora, tjeskobe ili stresa. Prema psiholozima, roditelji često skrivaju emocije kako bi djeca imala osjećaj sigurnosti. Kad odrastemo, shvatimo koliko je snage potrebno za takvu samokontrolu – osobito onda kad bi najradije sami pobjegli, a ostali su tu zbog nas.

3. Koliko su brinuli i kad to nisu pokazivali

Svi roditelji izražavaju brigu na drugi način. Neki će to pokazati riječima, drugi pitanjima, a treći možda nečujno – pripremajući ručak, ostavljajući poruku ili provjeravajući jesmo li sigurno stigli kući. Djeca često brigu zamijene za kontrolu, a tek kasnije nauče prepoznati njezine nijanse. Kada sami postanemo odgovorni za druge, počinjemo razumijevati tihu, svakodnevnu zabrinutost koja nikad ne nestaje.

4. Da nisu znali odgovore na sva pitanja

U djetinjstvu vjerujemo da roditelji sve znaju, a ako ne znaju – onda barem glume da znaju. Tek kad sami dođemo u poziciju da budemo nečiji oslonac, shvatimo koliko su često improvizirali, birali po osjećaju, donosili odluke "u mraku" nadajući se najboljem. I umjesto sigurnosti, zapravo su nam davali hrabrost – pokazujući da ne moramo znati sve, ali moramo pokušati.

5. Da su ih i vlastite riječi znale boljeti

Rečenice izrečene u ljutnji, zabrani ili disciplini nisu uvijek bile odraz hladnoće. Mnogi roditelji kasnije proživljavaju osjećaje krivnje zbog riječi koje su morali izreći, iako su znale boljeti i njih same. Kad odrasla osoba pogleda unatrag, često vidi tu borbu između ljubavi i nužnosti – i zna da iza toga nije stajala grubost, već odgovornost.