OBRAMBENI mehanizmi pomažu djeci, kao i odraslima, da se zaštite od neugodnih ili preplavljujućih osjećaja. Terapeuti ih koriste kako bi bolje razumjeli svoje klijente, a roditelji ih mogu primijeniti kako bi dublje razumjeli ponašanje svog djeteta.

Terapeut Evan Shopper za Psychology Today podijelio je tri obrambena mehanizma koja su posebno česta među djecom: izbjegavanje, projekciju i reakcijsku formaciju.

Izbjegavanje, poricanje i potiskivanje

Izbjegavanje je jedan od najosnovnijih načina na koji djeca pokušavaju izbjeći neugodu. Kada je nelagoda blaga, izbjegavanje im pomaže da se nose s neugodnom situacijom – jednostavno je pokušaju zaobići. Međutim, kad neugoda postane jača, djeca prelaze na poricanje ili potiskivanje.

Poricanje podrazumijeva svjesno izbjegavanje istine. Primjerice, dijete koje svjedoči glasnoj svađi roditelja može si reći da se radilo o bezazlenom zadirkivanju. Ako su sukobi češći ili ozbiljniji, dijete će možda potisnuti sjećanje na njih, u potpunosti ih ukloniti iz svijesti, kako bi moglo nastaviti doživljavati roditelje kao stabilne i pouzdane osobe.

Projekcija kao poziv na empatiju

Projekcija je mehanizam u kojem dijete svoje osjećaje, misli ili ponašanja pripisuje drugima. Time se zapravo pokušava riješiti vlastite nelagode: "Ne želim se nositi s tim!". Djeca često projiciraju ljutnju, tugu ili zbunjenost na roditelje, a upravo to roditeljima može pomoći da prepoznaju što dijete zaista osjeća.

Jedan od primjera dolazi s igrališta, gdje djeca često viču: "Sad ću ti pokazati kako je to!" Iako na prvu zvuči kao prijetnja, riječ je o nesvjesnom pokušaju djeteta da izazove empatiju kod drugoga, žele da netko drugi osjeti ono što oni osjećaju. Tako dijete traži razumijevanje, iako to ne može jasno izreći.

Reakcijska formacija: Kad dijete pokazuje suprotno od onoga što osjeća

Reakcijska formacija označava ponašanje suprotno stvarnim osjećajima. To je obrambeni mehanizam koji djeca koriste kad ne mogu ili ne žele izraziti ono što stvarno osjećaju. Na primjer, dijete koje je ljubomorno na novorođenče može ga obasipati pretjeranom nježnošću, do te mjere da roditelji strahuju da će ga ozlijediti. Iza tog ponašanja može se kriti potisnuta frustracija ili tjeskoba zbog promjene u obitelji.

Kako roditelji mogu pomoći?

Obratite pozornost na vlastite osjećaje

Roditeljski osjećaji važni su jer često odražavaju ono što dijete osjeća, osobito kada dijete projicira emocije poput tuge, straha ili zbunjenosti. Ako primijetite da se osjećate nelagodno u određenim situacijama s djetetom, pokušajte prepoznati je li riječ o projekciji.

Kod izbjegavanja je važna dodatna opreznost jer ga je teško prepoznati u blažim oblicima. Primjerice, ako dijete odugovlači s odlaskom u školu pod izlikom da mora pronaći leptira, možda zapravo izbjegava odvajanje od roditelja. Takvo ponašanje postaje jasnije kad se ponavlja, primjerice kad dijete još jednom zastane pred automobilom jer mora provjeriti cipele. Frustracija koju tada osjećate može vam ukazati na dublje razloge tog ponašanja.

Pomozite djetetu imenovati emocije

Kada prepoznate da dijete koristi neki obrambeni mehanizam, pokušajte identificirati emociju koja se krije iza toga. Imenovanjem osjećaja pomažete djetetu da se s njima lakše nosi. Djeca teško govore o "velikim" emocijama, a obrambeni mehanizam koji koriste može ukazivati na njihovu jačinu. Potiskivanje ili poricanje često upućuju na vrlo intenzivne osjećaje.

Važno je da budete nježni u pristupu, kratko spomenite osjećaj i zatim promijenite temu. Vratite se toj temi za dan ili dva, čime pokazujete da se o teškim osjećajima može razgovarati, ali bez pritiska.