PRVA večer Eurosonga bila je... prva večer Eurosonga.

Sve je započelo prilogom o našem predstavniku Marku Bošnjaku, koji je u teoriji trebao pokazati sve prepreke na koje je nailazio i što je sve mladi pjevač morao žrtvovati da bi od malog mjesta dogurao do velikih pozornica na kojima ga prate milijuni gledatelji diljem svijeta. 

From designer rags to riches

Nažalost, to im nije pošlo za rukom jer umjesto uobičajene priče "od trnja do zvijezda", dobili smo nešto što bi se najbolje moglo opisati kao put od "Zvjezdica do zvijezda". Doslovno ništa u njegovu životu nije djelovalo kao rezultat nadljudskih napora da se usprkos jakim vjetrovima sudbine izbori za svoj san. 

San da pjeva. 

U svijetu u kojem svaka kuća ima barem EP, ako ne i album. 

Svijetu u kojem se u jednom danu izda više glazbe nego u kompletnoj 1989. 

San je za potrebe ovog priloga vjerojatno malo prilagođen. Tako da ispadne kao da su svi putevi oduvijek i nesumnjivo vodili k Euroviziji, ali iskreno, san o uspješnoj pjevačkoj karijeri zvuči daleko plemenitije i ljepše od sna o nastupu na natjecanju koje je u Hrvatskoj od 2002. do 2022. bio soundtrack tuge okupan suzama i polegnut na pjenicu od zaborava i susramlja. 

I zapravo nije jasno zašto je toliko truda uopće uloženo da se njegov glazbeni put prikaže kao uzvodno plivanje jer očito je da tako nije bilo. Znamo da je "borba protiv svih" više seksi, ali ovdje je nije bilo.    

Čuli smo sve klišeje na potezu od toga da su mu govorili da odustane od pjesme i prihvati se sporta pa sve do potresne priče o tome kako je radio u fast food restoranu, koja ja predstavljena kao da se svakog dana s kanarincem spuštao u okno rudnika i riskirao crna pluća da prehrani obitelj. Ono što oni toliko dramatično opisuju kao trnovit put do zvijezda drugi zovu studentski život i nije ništa posebno. 

Zaista nije. 

Išlo mu je, ide mu i ići će mu, a njegov ratni put ne može biti manje "filmski", ali to nije spriječilo Martinu Tomčić da sve okonča pričom o "njegovom Mount Everestu". Koji je u ovom slučaju dno ljestvice na kladionicama i plasman koji nas je vratio u topli zagrljaj faila u kojem smo se godinama marinirali. 

Jedna od dosadnijih eurovizijskih večeri

A jednom kad je "Bošnjakova Kalvarija" završila s prikazivanjem, počeo je i prijenos Eurosonga, koji je krenuo u revijalnom tonu. Prosječne pjesme, uglavnom euro-dance žanra, koje ponekad imaju odličan scenski nastup, a još češće ne.

Tu je uvijek i par onih zemalja koje dolaze sa svojim etnodavežima koji vrlo rijetko prenesu bilo koju drugu emociju osim toga da zaključite "evo jedne etno". Eurosong je, barem u prvoj večeri, bio očekivana niska šlagera koji tu i tamo izađu izvan okvira, ali ne pretjerano. 

Štoviše, "vrckava" izvedba pjesme Made in Switzerland, koju su voditeljice odradile pred kraj prijenosa, glazbeno je možda i najupečatljiviji trenutak večeri, s tim da bi u svakom drugom kontekstu one bile "usiljeno luckaste". 

Drugi bitan trenutak večeri bio je ukazanje Celine Dion, koja se pojavila na velikom ekranu kako bi u videoporuci svim fanovima poručila da je imala pametnijeg posla nego dolaziti na Euroviziju i pretvarati se da joj se pjesme sviđaju.

Javila se i praćena dramatično-tugaljivom glazbom pozdravila ekipu, nakon čega su četiri pjevačice, vjerojatno natjecateljice prethodnih godina, izvele njezinu pobjedničku pjesmu kao da se od nje opraštaju.  

A što se Bošnjaka tiče, neću biti pretjerani lokalpatriot ako napišem da je imao jednu od boljih izvedbi u večeri prepunoj vokalno ispodprosječnih nastupa. 

Nije pretjerano velik kompliment jer ovo je jedna od dosadnijih večeri koje pamtim (a ne pamtim ih mnogo). Iako, objektivno, ove godine stvarno niste mogli pogoditi tko bi mogao ući, a tko ispasti. Sve je bilo na granici slušljivog i gotovo amnezijski neupečatljivo. Da nas svakih pet minuta nisu podsjećali da glasamo, ne bismo zapamtili jedan jedini refren.

Tu i tamo urezao bi vam se neki nastup, ali ne i pjesma. A čim smo vidjeli da je Island u finalu sa svoje tri minute užasa, znali smo da pravila ne postoje i da je od tog trenutka nadalje sve moguće. 

Možda je odgovor samo brutalno dosadan

Razlozi zbog kojih Bošnjak nije ušao u finale podjednako su misteriozni kao i razlozi zbog kojih svi drugi jesu. 

I bit će zanimljivo narednih nekoliko dana čitati sve te analize i teorije koje će vojska eurovizijskih znalaca servirati kao krunski dokaz koji jasno ukazuje na razloge zbog kojih nismo u finalu i što sve treba promijeniti. Zazivat će se "padanje glava" i smjene, ali pravi odgovor možda je samo dosadno opće mjesto i nije pretjerano zanimljiv za objavu - ove godine jednostavno nismo imali pjesmu koja je odjeknula. 

Iskreno, teško je sad reći bi li ijedna pjesma s Dore prošla bolje od ove, ali bila bi prokleta laž reći da je ovo bilo teško predvidjeti. 

Pjesma nije prošla ni u zemlji iz koje dolazi i u kojoj dobiva zavidnu rotaciju te medijsku pažnju, a to vam "lagano" sugerira da možda nemate hit. To ni ovog puta nije presudno jer ove ga večeri nije imao nitko, ali možda može pomoći ako u moru bezveznih pjesama imate natruhe "hitoidnosti".

Nadalje, masovno nismo stali iza predstavnika, ne zato što smo homofobna vukojebina već zato što njegova javna istupanja nisu dovoljno simpatična da bi privukla masu fanova ni dovoljno eksplozivna da bi izazvala podjelu na one koji ga mrze i one koji ga bezrezervno podržavaju. Ljude jednostavno nije bilo briga, ni za pjesmu, ali ni za taj mlitavi pokušaj stvaranja kontroverze. 

Uvjeren sam da postoje oni koji vjeruju da je hype moguće umjetno stvoriti, ali ja sam u ovom slučaju više zastupnik teorije da, s obzirom na skromne PR mogućnosti naših predstavnika na Eurosongu, taj hype mora doći organski. Super je ako imate hit, a još bolje je ako uz hit imate i zanimljivu priču.

Međutim, ne možete umjetno stvoriti dojam da je oko Bošnjaka postojala neprijateljska homofobna atmosfera, baš kao što ne možete stvoriti ni dojam da je njegov put do slave bio trnovit. Ljudi će popušiti kojekakva sranja, ali prvo se morate pobrinuti da u usta strpaju to što želite da popuše. Ovog puta to se nije dogodilo. 

Više sreće iduće godine.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.