Autorica teksta je Katerina Šimkevič, ukrajinska povjesničarka koja od ožujka 2022. živi u Zagrebu. Povijest je doktorirala na temu ratnih zločina u Jugoslaviji. Sada živi na relaciji Zagreb - Zaporižja. Na fakultetu Prava i javne administracije Zaporiškog instituta za ekonomiju i infotehnologiju predaje povijest i politologiju.

Krajem 2024. godine Rusija je započela pripreme za takozvano obilježavanje 80. obljetnice pobjede u Velikom domovinskom ratu. Rad na tom projektu izdvojen je kao jedan od glavnih prioriteta ruske propagande i širenja dezinformacija.

Kako bi proširili svoje narative, moskovski propagandisti intenzivirali su suradnju s Rusima u inozemstvu (ruskom dijasporom u raznim dijelovima svijeta) te s vladama proruskih zemalja, među kojima je i Srbija.

Srpska propaganda je važna za Moskvu

Ta je država ključna za Moskvu jer pomaže u širenju "ispravnih" kremljanskih lažnih vijesti i mitova o "pobjedi" Crvene armije u Europi, uključujući navode o oslobađanju teritorija Jugoslavije ruskim vojnicima bez sudjelovanja lokalnih pokreta otpora.

Slične lažne vijesti širi i Beograd, ističući kako su upravo Srbi zaslužni za oslobađanje Jugoslavije i rušenje nacističkog režima na tom području. Zajedničke mitove o Drugom svjetskom ratu u Srbiji i Velikom domovinskom ratu u Rusiji Vladimir Putin i Aleksandar Vučić koriste za prikazivanje dugotrajnih povijesnih veza, prijateljstva i duhovne bliskosti dvaju naroda. To je osmišljeno radi utjecaja na vanjsku i unutarnju javnost.

Korištenje takvih lažnih vijesti omogućuje tim zemljama stvaranje imidža snažnih regionalnih lidera koji trebaju štititi svoj životni prostor i brinuti se o svojim građanima gdje god se nalazili.

Iskrivljavanje povijesti događaja iz Drugog svjetskog rata u Rusiji i Srbiji poslužilo je formiranju ideologija "ruskog svijeta" i "srpskog svijeta" koje neprestano referiraju na događaje iz razdoblja 1939. - 1945. godine te na heroizam ruskog i srpskog naroda.

Beogradska operacija 1944. godine

Jedan od glavnih lažnih narativa povezanih s događajima iz Drugog svjetskog rata jest Beogradska ofenzivna operacija iz 1944. godine i oslobođenje Jugoslavije 1944. godine snagama Crvene armije i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Moskva i Beograd godinama ponavljaju tvrdnje da je oslobođenje srpske prijestolnice, a zatim i cijele Jugoslavije, postalo moguće zahvaljujući Rusima i Srbima. Pritom je u ruskim dokumentima i historiografiji jasno navedeno da su Beogradsku ofenzivnu operaciju izvele sovjetske, jugoslavenske i bugarske vojske.

A što je s drugim narodima? Beograd su oslobađali i Ukrajinci

Unatoč tome sve zasluge srpska i ruska propaganda pripisuju sebi, izdvajajući samo postignuća Rusa i Srba kao glavnih pobjednika u toj operaciji i u kasnijem oslobođenju Jugoslavije. Doprinos drugih naroda uopće se ne spominje.

Takvi narativi propagande aktivno se šire putem ruskih Telegram kanala, mrežnih stranica poput "Ruski dom" i "Ruski fond", osobito od sredine prošle godine, kada je u Srbiji obilježena 80. godišnjica oslobođenja Beograda. Dezinformacije su se dodatno intenzivirale početkom 2025. godine, kada je Moskva aktivirala rad na pripremi tzv. "parade pobjede" 9. svibnja.

Beograd i druge srpske gradove oslobađali su Treći ukrajinski front i djelomično Drugi ukrajinski front Crvene armije. Prema stanju u jesen 1944. godine, više od polovice vojnika Trećeg ukrajinskog fronta činili su Ukrajinci. U Drugom ukrajinskom frontu postotak Ukrajinaca među vojnicima varirao je između 60% i 80%.

Rusi su naravno bili u sastavu oba fronta, ali nisu činili većinu. Naprotiv, većinu su činili Ukrajinci, mobilizirani u redove Crvene armije na područjima koje je armija oslobađala tijekom 1944. godine. Stoga je nekorektno i neispravno tvrditi da su samo Rusi oslobađali Beograd i druge dijelove Srbije.

Ukrajinci su se borili i u Titovim partizanskim odredima

Takve manipulacije iz Moskve usmjerene su na potpuno umanjivanje uloge Ukrajinaca u borbi protiv fašizma i nacizma u Europi. Pritom treba uzeti u obzir da su se Ukrajinci borili ne samo u sastavu Crvene armije, već i u regularnim oružanim snagama i pokretima otpora Kanade, Francuske, Poljske i SAD-a. Također, etnički Ukrajinci borili su se u partizanskim odredima Josipa Broza Tita. Bili su to Ukrajinci iz Bosne i Hercegovine, gdje ukrajinska dijaspora postoji od 19. stoljeća.

Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije uključivala je pripadnike mnogih naroda koji su živjeli u zemlji i prije njemačke okupacije. Oni su se prijavljivali u Titove partizanske odrede, njihov se broj mijenjao kao i etnički sastav.

Prema tome, 1944. godine Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije nisu činili samo Srbi, već i Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci, Romi i Slovenci. Stoga, nisu samo Srbi oslobađali Jugoslaviju, kako to ističe srpska i ruska propaganda.

Sastanak Tita i Churchilla 1944.

Moskva i Beograd zaboravljaju sastanak Josipa Broza Tita i Winstona Churchilla 1944. godine, tijekom kojeg su se jugoslavenski i britanski čelnici dogovorili o oslobađanju Jugoslavije bez sudjelovanja Sovjetskog Saveza.

Tito, kao i Churchill, nije htio da se širi utjecaj Staljina i SSSR-a na Jugoslaviju, kao ni stavljanje zemlje pod sovjetsku kontrolu i razmještaj postrojbi Crvene armije na njezinom području. Beogradska ofenzivna operacija bila je primjer suradnje triju država – Jugoslavije, Bugarske i SSSR-a. Njezini uspješni rezultati doprinijeli su oslobađanju drugih regija Jugoslavije, ali bez Crvene armije.

Moskva i Beograd šute o suradnji s Hitlerom

Rusija i Srbija bave se revizionizmom povijesti kako bi istaknule vlastita postignuća i umanjile borbu drugih naroda. Srpski i ruski povjesničari međusobno se podržavaju, pa su lažne vijesti i mitovi o Drugom svjetskom ratu vrlo slični. Cilj je stvoriti sliku Srba i Rusa u svijetu kao jedinih žrtava Trećeg Reicha i osigurati pravo na vlastito tumačenje povijesti.

Istovremeno, ni Rusi ni Srbi ne spominju činjenice o suradnji s Hitlerom. Srbi prešućuju postojanje marionetskog režima Milana Nedića, a Rusi skrivaju činjenice o masovnom kolaboracionizmu Rusa s Nijemcima.

Tu su i ruska oslobodilačka armija sastavljena od sovjetskih ratnih zarobljenika pod vodstvom Andreja Vlasova, i ruski korpus, i prva ruska nacionalna armija, kozačke postrojbe (dio njih djelovao je na području NDH u sastavu 15. kozačkog konjičkog korpusa divizije Waffen-SS-a pod vodstvom generala von Panwitza i borili su se protiv jugoslavenskih partizana), te kvazitvorevina Lokotska Republika na okupiranom području Orlovske oblasti pod njemačkom kontrolom.

Takve stranice srpske i ruske povijesti brišu se i poriču kako bi se prikrila vlastita suradnja s Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata. Takav pristup posebno njeguju u Moskvi, gdje ne priznaju da je upravo Staljin 1939. godine dogovorio s Hitlerom podjelu svijeta na sfere utjecaja (Pakt Ribbentrop-Molotov).

U Rusiji se rat naziva Velikim domovinskim ratom, a ne Drugim svjetskim ratom kako ga zove većina svijeta jer je započeo napadom na Poljsku 1939. i završio kapitulacijom Japana 1945. godine.

Različiti pristupi komemoraciji

Hrvatska, kao i cijeli civilizirani svijet, danas obilježava Dan sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata, a ne slavi ga. Rusija, pak, zajedno sa svojim satelitskim državama organizira parade i obilježava Dan velike pobjede. Prije 1965. godine takav praznik u SSSR-u uopće nije postojao.

Parada na Crvenom trgu održana je samo 1945., a zatim ponovno tek 1965. godine. Dan 9. svibnja 1947. Staljin je proglasio radnim danom, a ne praznikom, kako bi se spriječilo sjećanje ljudi na goleme gubitke ljudskih života koje je SSSR pretrpio tijekom Drugog svjetskog rata.

"Slavljenje" se uvelo 1965. za vrijeme Leonida Brežnjeva, koji je počeo graditi mit o velikoj pobjedi SSSR-a i herojskom podvigu Rusa. Upravo tada počinje se rađati kult pobjede, tzv. "pobjedobjesije", koji su Srbi preuzeli od Rusa.

Umanjivanje doprinosa partizana

Upravo su iz Rusije u Srbiju prenesene akcije "Besmrtni puk" i glorifikacija Crvene armije, što je dovelo do umanjivanja doprinosa NOVJ, njezinih vojnika i partizana u oslobođenju Jugoslavije.

Unatoč postojećoj potpori srpskih vlasti i povjesničara, Rusi ne uspijevaju prikriti istinu. Civilizirani svijet već je odavno shvatio da je moderna Rusija, kao i Sovjetski Savez, totalitarna država s rašističkom ideologijom.