NEDAVNO sam čuo vic koji plastično opisuje do koje su razine srozani suvremeni međunarodni odnosi. Naime, kaže vic, pošto najviši europski dužnosnici, primjerice predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ili francuski lider Macron, nemaju izravnu komunikaciju s ruskim predsjednikom Putinom, a jako bi željeli znati koje su mu buduće namjere, prinuđeni su zamoliti svog pulena iz Srbije da iskoristi veze u Kremlju.

Pulen, ne premišljajući se previše, uglavnom zbog studenata koji mu dišu za vratom, grabi ponuđenu priliku te zove vlastitog pulena iz Banje Luke da posjeti prijatelja u Moskvi.

Ovaj je kod Putina rado viđen gost, i to ne zbog svoje važnosti – potpuno nebitan lik – nego zato što je ruskom predsjedniku također stalo, makar i preko "pismonoše", da obavijesti europske partnere o svojim planovima u vezi s Ukrajinom, Baltikom, Pridnjestrovljem, eventualno jugoistokom Europe, ali i šire.

Strateški saveznici postali nepovjerljivi, a protivnici usklađeni kao bračni partneri

Kako bi cijeli vic dobio još groteskniju konotaciju, ako je to uopće moguće, pulenov pulen iz Banje Luke dobiva zaduženje od Putina da u suprotnom smjeru prenese i dodatnu poruku što o Ukrajini, Grenlandu, Panami, Kanadi, ali i EU, UK, Kini ili Tajvanu, te drugim mjestima od značaja za sljedbenike MAGA (Make America Great Again) pokreta misli američki predsjednik Trump.

Naime, u međuvremenu su strateški saveznici postali nepovjerljivi jedni prema drugima, a protivnici usklađeni kao bračni partneri na medenom mjesecu. Što bi se reklo, samo neka se ljute na mene kao što se Trump ljuti na Putina i sve ide u moju korist.

WTO i sustav rješavanja sporova

U međunarodnim odnosima, kao i u životu, važno je sačuvati vedrinu i pozitivan pristup. Međutim, šalu na stranu, posljednja događanja na geopolitičkoj sceni ne nagovještavaju da će se glavni akteri, odnosno vodeće svjetske sile, suzdržati od narušavanja onoga što sam u jednoj od ranijih kolumni definirao kao ključne karakteristike ozbiljne i kredibilne vanjske politike: predvidljivost i poštovanje općeprihvaćenih načela međunarodnog pravnog poretka.

Recentne trgovinske barijere u vidu uvoznih carina koje je Trumpova administracija uvela gotovo cijelom svijetu na najbolji način potvrđuju prethodnu tvrdnju.

Unatoč neospornom postojanju dispariteta u razmjeni s trgovinskim partnerima, SAD se morao suspregnuti od nametanja unilateralnih odluka te spor riješiti na jedinom relevantnom mjestu za rješavanje ove vrste sporova u multilateralnom sustavu utemeljenom na međunarodnom pravu. Riječ je o Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) i njenom instrumentariju za rješavanje sporova.

Trgovinski odnosi dio su sveukupnih međunarodnih odnosa

WTO kao najveća svjetska gospodarska organizacija - čini je 166 članica s više od 98% globalne trgovine i globalnog BDP-a - čije su najvažnije značajke uspostavljanje, revidiranje i provedba pravila u reguliranju međunarodne trgovine uz suradnju sa sustavom UN-a, trebao bi biti temeljni mehanizam koji zemljama sudionicama pruža okvir za pregovaranje o trgovinskim sporazumima s ciljem smanjenja ili uklanjanja carina, kvota i drugih ograničenja. Također, i glavni mehanizam u rješavanju eventualnih sporova.

Naime, zemlje članice WTO-a dogovorile su Sporazum o pravilima i postupcima za rješavanje sporova DSU, koji je priložen Završnom aktu potpisanom u Marrakechu, u Maroku, 1994. godine. Spomenuti sporazum smatralo se temeljem multilateralnog trgovinskog sustava i "jedinstvenim doprinosom stabilnosti globalnog gospodarstva". Također, tada je postignuta suglasnost da se u provedbi DSU isključe unilateralne akcije zemalja članica.

Međutim, Trump je već u prvom predsjedničkom mandatu blokirao imenovanje novih sudaca u Žalbenom tijelu WTO-a, odnosno organu koji se smatra vrhovnim sudom za međunarodnu trgovinu, čime je praktički onemogućio presuđivanje u slučaju sporova te paralizirao rad ovog tijela.

Ako se usporedno analiziraju i izjave koje je tadašnji i sadašnji američki predsjednik davao u vezi s drugim multilateralnim organizacijama, onda je jasno da je blokada WTO-a bila samo nagovještaj zaokreta politike SAD-a u međunarodnim odnosima u smislu totalnog rastakanja multilateralizma. Naime, trgovinski odnosi jesu važan, ali ne i najvažniji segment međunarodnih odnosa.

Što je neusporedivo opasnije od trgovinskog rata?

Premda promatračima diljem svijeta nije najjasnije kako će se razvijati Trumpova politika oko uvoznih carina - hoće li biti zadržane na dulji rok ili kao alat za dovođenje partnera za pregovarački stol, te dokle će ići reakcija drugih aktera, prije svih EU i Kine, koja je, u trenutku dok ovo pišem, uvela 125% carina na uvoz američke robe kao odgovor na Trumpovih 145% na uvoz kineske robe, što znači eskalaciju trgovinskog rata - već sada se može nazrijeti da američki predsjednik zapravo cilja na promjenu paradigme globalnog trgovinskog sustava.

Međutim, ono što je mnogo opasnije od globalnih trgovinskih poremećaja je pravni i sigurnosni aspekt Trumpove namjere zatiranja funkcioniranja multilateralizma kao nesavršenog ali – barem se do danas pokazalo – jedinog realnog mehanizma koji je uspio održati općenitu ravnotežu i mir.

Dezavuiranje ideje suvereniteta

Naime, Trump i njegov tim ni tijekom prvog predsjedničkog mandata, a ni početkom ovog nisu ponudili nikakvu alternativu "neučinkovitom multilateralnom sustavu", koji po njihovom mišljenju "pljačka američke porezne obveznike" ili "ugrožava suverenitet SAD-a" bilo da je riječ o WTO-u, ICC-ju, NATO-u, UN-u, IMF-u, WB-ju ili nekoj drugoj od glavnih međunarodnih organizacija. Ili možda ipak jesu?

Odgovor na prethodno pitanje bio bi ad hoc rješavanje problema u bilateralnoj ravni, gdje se, stječe se dojam, bez potrebne konzistentnosti, uz karakterističnu površnost i neupućenost, u nekim slučajevima čak i diletantizam - što pojedini promatrači uspoređuju s "balkanizacijom" vođenja vanjske politike i tumačenja međunarodnih odnosa - bezrazložno kritiziraju europske demokracije, ruše osnovni postulati međunarodnog prava, bilo da je riječ o javnoj, privatnoj, ratnoj ili humanitarnoj domeni, te, posebno rizično, dezavuira ideja suvereniteta kao vrhunskog dostignuća naše civilizacije kad je u pitanju međunarodni pravni poredak.

Transakcijski pristup i povratak interesnim sferama

U tom kontekstu treba razumjeti i Trumpov transakcijski pristup u vođenju diplomacije kojim se na dnevnoj razini mijenjaju stavovi do te mjere da i najvještijim promatračima nije lako determinirati što je politički spin, a što službena politika. Ipak, određeni kontinuitet ideja postoji, a tiče se osporavanja suvereniteta bilo da je riječ o svojatanju Grenlanda, Panamskog kanala, Pojasa Gaze ili neugodne mješavine pošalica i prijetnji upućenih Kanadi i njenoj državnosti.

Ako se svemu doda krajnje nejasna pozicija po pitanju budućnosti Ukrajine i Tajvana, lako se dolazi do rješenja jednadžbe perspektive međunarodnih odnosa, barem u naredne četiri godine: sirovi bilateralizam u kojem vlada pravo jačeg te puni zaokret prema sustavu interesnih sfera.