DOK PREDSJEDNIK Vučić predlaže novog mandatara za izbor vlade, srbijanski studenti u prosvjedu, na biciklima, napreduju kroz Mađarsku prema Strasbourgu noseći poruku nagluhoj i kratkovidnoj staroj dami, koja se sve teže odaziva na ime Europa.

Ako ništa drugo, možda se približavamo uklanjanju iluzija i rješavanju dileme: jesu li kolijevci moderne demokracije važniji litij i najavljeno značajno sudjelovanje srbijanske namjenske industrije u dugoročnom, revolucionarnom projektu naoružavanja EU ili studentsko-građanska borba protiv korupcije, medijskog javašluka i sve otvorenijeg terora režima protiv prosvjetnih radnika, akademske mladeži i slobodnih građana?

S druge strane, nema suštinskog iznenađenja oko izbora novog mandatara jer je riječ o još jednom fikus-premijeru, podrijetlom s Korduna, kojemu će izabrati fikus-ministre i fikus-direktore…

Tako će Srpska napredna stranka, kao zgužvana limenka lošeg piva, biti bačena na smetlište povijesti, a domaćoj medijskoj fauni dodana osvježena biljna flora u džungli "srpskog svijeta". Zvjerinjak, naravno, ima svog kralja, a to nije Tarzan.

Prisjećanje Tijanića i Budimpešta u znaku solidarnosti

Gledajući kako građani Budimpešte sa svojim gradonačelnikom srdačno i oduševljeno dočekuju i ispraćaju srbijanske studente na biciklima dalje prema Slovačkoj, Austriji, Njemačkoj, gdje će još jednom prijeći Dunav i stići u Strasbourg, sjetio sam se govora koji je kontroverzni bard jugoslavenskog i srpskog novinarstva Aleksandar Tijanić održao studentima Fakulteta političkih znanosti u Beogradu.

Rodonačelnik političke nekorektnosti na prostoru bivše Jugoslavije "napušio" je te jeseni 2012. otvoreno svoje nasljednike u profesiji programskim govorom koji je uvrijedio većinu prisutnih studenata i oštro podijelio domaću i regionalnu javnost.

Jer, ako je postojao novinar koji je, kao nitko drugi, toliko duboko natapao i tresao jugoslavensko medijsko tlo žestokim tektonskim nabojem svog raskošnog talenta, onda je to bio rahmetli Saša Tijanić.

Zlatno doba pisane riječi i dolazak na televiziju

Čovjek je osamdesetih potpisivao legendarne rubrike i kolumne u beogradskom tjedniku NIN i Intervjui, zagrebačkim magazinima Start i Danas, splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, sarajevskom Oslobođenju, ljubljanskoj Mladini…

Slomljen zbog rata i raspada zemlje, 1991. pokreće i privremeno se sklanja u Sportski žurnal u Beogradu, ispisujući na trećoj stranici daleko najinspirativnije i najubitačnije rečenice domaćeg sportskog novinarstva.

Ulazi u elektroničke medije 1993. kao direktor TV Politike, ali i kao autor legendarne izborne kampanje "POŠTENO." koja je Zorana Đinđića lansirala u političku orbitu.

Milošević ga zbog toga kao kofer izbacuje na ulicu, što, prema izjavama pouzdanih svjedoka, nije previše dotaknulo ni potreslo njegovog pulena Đinđića. Nemilosrdno ga je iskulirao, jednom riječju.

Nosio je cijelo desetljeće žalac, onako prijek i zlopamtilo kakvim ga je Bog dao, da bi titulu "tamnog viteza" definitivno stekao ispisujući u hrvatskom Nacionalu osvetoljubivu rečenicu "Ako Đinđić preživi, Srbija neće" nekoliko mjeseci prije ubojstva premijera.

Esej koji je obilježio generaciju

Novinarski sam ga otkrio i doživotno se zarazio kada sam sredinom osamdesetih pročitao njegov urednički esej pod naslovom "Sjaj i bijeda Šok Junajteda". Natopljen noar spleenom beogradskog sivila, Tijanićev portret albanske underground zajednice u prijestolnici naslikan je s dubokom simpatijom i nevjerojatnom ekspresijom.

Nezaboravna slika ljudi koji noću rade snabdijevajući beogradske kvantaše i zelene tržnice, jutrom tresu tepihe, cijepaju drva i utovaruju ugljen za loženje, a preko dana spavaju na kartonima, po podrumima, pored vlažnog ogrjeva…

Sjetio sam ga se i nekoliko godina kasnije čitajući remek-djelo Ernesta Sabata O junacima i grobovima. To je ona knjiga o podzemnim galerijama i kanalima Buenos Airesa kojima vlada sekta slijepih...

Tijanićevo pismo studentima

Tako mi je i ovih dana, dok sam razmišljao o studentima, kao neočekivana sila iskrsla asocijacija na njegovo obraćanje studentariji u studenom 2012. polemičkim manirima kojih se ne bi posramio ni Miroslav Krleža.

Nastup ga je, da se podsjetimo, zatekao na funkciji direktora Javnog servisa RTS-a, što je dodatno skandaliziralo dio javnosti. Stavite kacige:

"Tko ste, pobogu, vi ljudi? Što je vaša generacija? Koja je vaša pjesma? Slogan? Što piše na vašoj znački? Čemu kličete? Protiv čega ste, za što jeste? Što mijenjate? Koje su knjige vaše? Koji su vaši budući klasici? Koji je razlog vašeg postojanja? Zašto ste na ovom svijetu? Zar se mirite sa sudbinom generacije nastale u trominutnom aritmičnom susretu nesretnog spermija i uplakane jajne stanice? Kome i što otplaćujete ovakvom sudbinom? Zašto su vaši dugovi kada ih niste napravili? Hoćete li da generacijski budete prokleti, beznačajni kusur povijesti? Da ličite na nas?

Zar je pogled na celulit Kim Kardashian vaš krajnji horizont? Vaši hiperpalčevi razvijeni SMS-om, vaš Veliki brat, medijski natureni idealno-tipski idoli s istim brojem pačjih usana i identičnim sisama…? Zar je to sve što generacijski možete? Što smijete?

Ovi poslijeratni prije vas vidjeli su Beatlese, Kennedyja, Vijetnam, šezdesetosmu, Muhammada Alija, Woodstock, Djecu cvijeća, Crne pantere, Brandona, Pozu 69, Salinera, nobelovca Andrića, slijetanje na Mjesec, Olimpijadu na Jahorini, Billa Gatesa, TV u boji, Marilyn Monroe, kompjuter Commodore, Dylana, kraj SSSR-a, Zorana Radmilovića, more, Maratonce, Zvezdu kao prvaka svijeta, smrt Tita, daljinski upravljač, kraj apartheida, zlato u košarci, Džajića, Picassa, prvi dio Kuma, CD-e, pad Berlinskog zida, Arsena Dedića, građanski rat i raspad Jugoslavije… Vidite li razliku? Zašto na nju pristajete? Zašto ste pristali da poslije silicijske generacije budete nijemi silikonski naraštaj?

Vi ste pokusni kunići

Vas su preparirali. Vi ste eksponati. Pokusni kunići… Bez integriteta nema osobnosti. Bez osobnosti nema građanske hrabrosti i odgovornosti. Bez građanske hrabrosti i odgovornosti nema demokracije… Tabloidna politika neminovno rađa tabloidnu ekonomiju, potom tabloidnu umjetnost, onda tabloidno novinarstvo i konačno tabloidni život s deset sati dnevnog omamljivanja TV programom. Kakav god da je, da Srbija nema RTS, sve bi kćeri bile kao Stoja, a svi sinovi kao zaštićeni svjedoci…

Na Balkanu je svako bogatstvo uglavnom plod snalažljivosti, nevaljalstva, korupcije, Alzheimerove bolesti ("ne sjećam se odakle mi novac") ili državne milosti. U središtu obrnute društvene piramide koju na glavi drže gubitnici tranzicije i pokojna srednja klasa funkcionira novac. Veliki. Desno od novca su stranke i država, lijevo su škola, crkva i mediji. Desni održavaju poredak i strah, a lijevi inerciju, društveni konsenzus i iluziju kretanja ka boljem. Korupcija, ispod koje viri mafija, povezuje poput otrovnog bršljana sve katove piramide…

Što bi neki budući analitičar našeg vremena mogao saznati o Srbiji proučavajući ovdašnje novine? Što bi zaključio o našoj kulturi, ekonomiji, pismenosti? Vjerojatno da smo sekta, pleme koje je radilo sebi o glavi sve dok nam to nije pošlo za rukom…

Kolege, možda sam vam ovim ubrzao sazrijevanje, možda sam vas zaplašio. Ali, nisam vam lagao, nisam vam povlađivao. Volio bih da me generacijski demantirate u svakoj tvrdnji. NEKI MEĐU VAMA ZNAM DA HOĆE. TALENT JE NESAVLADIVA PRIRODNA SILA. Unatoč urednicima, bršljanu, obrnutoj piramidi. ILI ĆE VAM USPJETI ILI VAS NEĆE BITI. Nemojte biti upadljiva generacija jer stojite na planini nepročitanih knjiga...“

Poruka koja je putovala 12 godina

Poruka iz boce stigla je do obale.

Ova nesvakidašnja provokacija putovala je kao "message in a bottle" punih 12 godina, taman onih koje se poklapaju s vladavinom Aleksandra Vučića.

Konačno je našla svoju obalu, a oni na koje je bila adresirana znali su je dešifrirati. Pronaći svoj slogan, svoju značku, svoje pjesme, klicati slobodi. Oni koji nisu htjeli ili znali je pročitati neka nastave učiti.