RASMUS BOYSEN (32) proteklih je godina postao prvo lice rukometa na društvenim mrežama. Ovaj Danac stvorio je profile na Facebooku i Twitteru s više desetaka tisuća pratitelja, a nedavno se pohvalio da mu je objave na Facebooku tijekom Svjetskog prvenstva vidjelo više od sedam milijuna ljudi. Također, njegove objave i komentare možete naći na brojnim stranim i domaćim portalima, pa tako i na Indexu.

Boysen je bio profesionalni rukometaš. Bio je srednji vanjski koji je igrao u danskim klubovima Skjernu, Tønderu, Ribe-Esbjergu i Fredericiji, kao i u norveškom Elverumu, u čijem dresu je nastupao i u Ligi prvaka.

Nakon završetka Svjetskog prvenstva razgovarali smo s njim kako bismo bolje upoznali čovjeka čije smo objave svakodnevno pratili i kako bismo s njim prokomentirali srebro hrvatske reprezentacije te nastavak dominacije njegove Danske. Evo što nam je rekao.

Kako je započela Vaša rukometna priča i kako ste odlučili baviti se rukometom i na društvenim mrežama?

To je duga priča. Moja obitelj je uvijek bila povezana s rukometom. Ja sam ga počeo pratiti i igrati vrlo mlad, krenuo sam u Skjernu, gdje je nekad igrao i moj otac. Kada se dogodila eksplozija društvenih mreža, počeo sam pisati o rukometu na Twitteru i Facebooku. Bio sam povezan s raznim rukometnim stranicama, portalima, podcastima. Zaista sam posvećen rukometu i želim mu nešto vratiti, igrao sam profesionalno i stekao sam puno lijepih uspomena i iskustava.

Mislim da rukometu nekad fali hrabrosti u medijima, a ja već dosta godina pokušavam to promijeniti. Dok sam igrao, imao sam puno vremena za to, sad sam i zaposlen u rukometu i više sam posvećen obitelji, pa ne mogu ulagati toliko vremena, ali i dalje ulažem puno truda i činim to jer volim rukomet i želim pomoći da se što više ljudi upozna s njim i gleda, po meni, sjajan sport.

Možete li nam reći malo više o svojoj profesionalnoj karijeri?

Otkad znam za sebe, sanjao sam da postanem rukometaš. Kao što sam rekao, brojni članovi moje obitelji su igrali na visokoj razini. U Danskoj smo i tih godina imali sjajnu reprezentaciju i sjajnu ligu, pa sam vidio što moram napraviti da dođem na tu razinu.

Sa 17-18 godina sam dobio prvi ugovor sa Skjernom. Bio sam u još par klubova u Danskoj, a s norveškim Elverumom sam igrao Ligu prvaka. Drago mi je da sam dobio tu priliku. Nažalost, prije dvije i pol godine sam na utakmici zadobio teški potres mozga i morao sam se umiroviti. 

U tom trenutku mi je najveća želja bila ostati u rukometu. Tada još nisam znao hoću li biti trener, agent, komentator ili nešto slično. Na kraju sam se vratio u svoj Skjern kao voditelj marketinga. Isto tako, tijekom ovog prvenstva sam imao priliku raditi i za danski TV2. 

Sve u svemu, kad gledam svoju karijeru, zadovoljan sam svime što sam napravio i naravno da je i to jedan od razloga zašto volim rukomet.

Srebro Hrvatske na ovom prvenstvu mnoge je iznenadilo. Je li i Vas?

Dugo pratim hrvatski rukomet. Kad sam ja ulazio u ovaj sport, Hrvatska je imala fantastičnu ekipu s puno legendi. Rukometna kultura u Hrvatskoj je vrlo važna za cijeli rukometni svijet, dovoljno je vidjeti koliko fanatične navijače imate. 

Iza Hrvatske je nekoliko teških godina i nisam imao ovako velika očekivanja za ovo Svjetsko prvenstvo, ali kad ekipa ima domaći teren, kroz povijest se pokazalo da uvijek ima šansu doći barem do polufinala.

Mislim da je Hrvatska u Daguru Sigurdssonu dobila sjajnog trenera i mislim da je bila jako dobra odluka dovesti stranog stručnjaka da podigne hrvatski rukomet. Morate pratiti trendove modernog rukometa, a on je to uspio implementirati. 

Hrvatska igra s puno srčanosti, posebice u Areni Zagreb pred svojim navijačima. To joj je bio vjetar u leđa da dođe sve do finala. To je velik rezultat i mislim da je čeka svijetla budućnost jer ima puno talentiranih igrača.

S Dominikom Kuzmanovićem i Matejom Mandićem imat ćete sjajan vratarski tandem dugi niz godina i to je vrlo važno. Ali i ostatak ekipe je popunjen s puno mladih igrača koji su sad stekli važno iskustvo i samopouzdanje da ovakav uspjeh mogu ponoviti u nadolazećim godinama.

Mislim da ćemo za pet ili deset godina gledati na ovo prvenstvo kao ključno za budućnost hrvatskog rukometa. Da zaključim, ovakav rezultat me jest iznenadio, ali nije ovo nikakva senzacija. Na kraju krajeva, s onakvim navijačima u Zagrebu sve je moguće. Drago mi je da se Hrvatska vratila u vrh rukometa.

Tijekom prvenstva, a posebice tijekom finala, mogle su se čuti kritike da Hrvatska igra pregrubo, čak i pomalo prljavo. Slažete li se s tim?

Znam da su se kritike pojavile i u Danskoj tijekom finala, bilo je par incidenata, ali reći ću vam ovako. Ja sam bio čvrst igrač, igrao sam svim srcem i meni se takva grublja igra sviđa. Jasno, kada igrate tako, možete prijeći i preko granice, ali gledajući cijelo prvenstvo, mislim da Hrvatska tu granicu nije prešla.

Kad igrate finale protiv Danske, jedina šansa Hrvatskoj bila je da igra čvrsto, do granice. Hrvatska je radila ono što je morala, u rukometu je i dozvoljeno igrati čvrsto. Po mom mišljenju nisu pretjerali, ali postoji više načina na koje možete gledati na rukomet.

Po meni, to nije bio problem i tijekom cijelog prvenstva nije bilo problema s pregrubom igrom. Bilo je puno ozljeda prije turnira, ali razlog za to nije gruba igra, nego sulud raspored s previše utakmica. 

Kako je moguće da je Danska postala ovako dominantna? Što je bio ključ?

To je jako teško pitanje. Puno ljudi me to pita jer takvo nešto ne bi trebalo biti moguće. Ne znam, u Danskoj imamo 100 tisuća rukometaša. To je puno, ali je ništa u usporedbi s Njemačkom i Francuskom. U Danskoj imamo puno ljudi koji volontiraju u rukometu, puno klubova u koje dođete igrati i zabaviti se.

Ne nabijamo pritisak djeci i ne guramo ih prema eliti dok su tinejdžeri, nego se trudimo da postanu profesionalci tek kad dođu do 17, 18 ili 19 godina. Prije toga dobiju priliku igrati i druge sportove, učiti iz drugih sportova i, što je najvažnije, zabaviti se. Zato i imate igrače poput Mathisa Gidsela i Simona Pytlicka, koji su puno naučili zabavljajući se i koji su tako stekli želju za radom.

Imamo i sjajnu trenersku kulturu, kako u mlađim kategorijama tako i u seniorskom rukometu. Naši treneri su odlični lideri, znaju raditi s mladim igračima i omogućiti im napredak.

Isto tako, jedan od faktora je i evolucija rukometa sa svim novim pravilima. Rukomet je puno brži prije nego deset godina, a mi imamo niže i brže igrače kojima takav stil odgovara, kojima odgovaraju brzina, igra jedan na jedan, prodori... Uz to imamo i vjerojatno najboljeg golmana svijeta u Emilu Nielsenu, što je također jako važno. 

Uz sve to, mislim da i izbornik Nikolaj Jacobsen ima velik utjecaj na ovakve rezultate. Danska je u proteklih pet godina izgubila puno važnih igrača. Mikkel Hansen i Niklas Landin su najnoviji primjeri, ali i prije njih je otišlo puno igrača. Jacobsen je tijekom svakog prvenstva uvodio nekoliko novih. Krenulo je s Gidselom, onda je došao Emil Jakobsen, pa Pytlick i Nielsen... 

Jacobsen jako dobro integrira nove igrače u momčad, ne boji im se odmah dati odgovornost. Na idućem prvenstvu bi novi ključni igrač mogao biti, recimo, Thomas Arnoldsen. Jednostavno u ovom trenutku u danskom rukometu ima puno talenta.

Mora se postaviti pitanje - hoće li onda itko moći zaustaviti Dansku u nadolazećim godinama?

Imam ogroman respekt prema svim drugim reprezentacijama i naravno da Danska nije nepobjediva. Prošle godine ju je Francuska pobijedila u finalu Europskog prvenstva. Na Olimpijskim igrama je Danska pobijedila Švedsku i Sloveniju sa samo jedan razlike u četvrtfinalu, odnosno u polufinalu. Na dobar dan naravno da se Dansku može pobijediti.

Ali isto tako mislim da će Danska godinama biti favorit na svakom prvenstvu. Treba reći da je ovo prvenstvo bilo i malo posebno. Španjolska ima smjenu generacija. Švedska je ostala bez tri ključna igrača prije turnira. Francuskoj su Dika Mem i Elohim Prandi bili ozlijeđeni sve do samog starta natjecanja. Ni Egipat nije mogao računati na dosta važnih igrača.

To nije ništa neuobičajeno na prvenstvu nakon Olimpijskih igara, igrači nisu imali vremena za odmor. Danska je imala ozljedu Madsa Hoxera, ali ima i toliko kvalitetnih igrača da joj ovakav gust raspored zapravo i odgovara.

Da odgovorim na pitanje, naravno da se Dansku može pobijediti. Pa moramo se sjetiti da nije osvojila Europsko prvenstvo od 2012. godine. Ne znam zašto, osvajamo Olimpijske igre i svjetska prvenstva, ali ne i europska.

Neki smatraju da je Mathias Gidsel već sad najbolji igrač svih vremena, da je bolji od Nikole Karabatića i Ivana Balića. Kako Vi gledate na to?

Teško mi je reći, Gidsel je iz Skjerna, kao i ja. Igrao je rukomet ovdje u mlađim kategorijama, poznajem ga otkad je bio dijete, prijatelji smo i zato mi je teško govoriti o tome. Mislim da je nevjerojatan i da je svojim stilom igre revolucionizirao rukomet.

Tako je dobar u postizanju golova iz svih pozicija. Ponekad gledate utakmicu i čini vam se da igra tek solidno, a na kraju vidite da je zabio deset golova. Kao strijelac, posebno kad znate da ne puca sedmerce, moguće je da će biti najbolji svih vremena.

Za mene je ipak prerano za usporedbu s Karabatićem. Karabatić je već s 19 godina osvojio Ligu prvaka, a Gidsel to još nije uspio. Morate imati na umu da se rukomet igra i u napadu i u obrani. Kad uzmemo u obzir sve što je Karabatić napravio s Francuskom, da je na klupskom nivou osvojio sve i da je pritom cijelo vrijeme igrao u oba smjera, po meni je on i dalje najbolji.

Vrijeme će pokazati može li Gidsel postati još bolji. Uvijek je nezahvalno uspoređivati igrače iz različitih rukometnih era, ali Karabatić je čak pobijedio Gidsela u finalu Olimpijskih igara u Tokiju, tako je da to možda još jedan argument u njegovu korist.

Gidsel će sigurno biti jedan od najvećih igrača svih vremena. Ludo mi je to reći već sada jer će tek napuniti 26 godina, ali on je tako dobar igrač. Ono što me najviše zapanjuje je kako čini da sve izgleda lako. Puca sa svih pozicija i jednostavno ga ne možete isključiti iz utakmice.

Reprezentacije poput Portugala i Brazila napravile su sjajan rezultat na ovom prvenstvu i pokazale da se rukomet ozbiljno igra u sve više zemalja. Ipak, mislite li da je previše imati 32 reprezentacije na Svjetskom prvenstvu?

Mislim da je važno uključiti i ekipe s drugih kontinenata na Svjetsko prvenstvo. Po meni 32 ekipe nisu previše, ali treba mijenjati sustav natjecanja. Previše je da tri od četiri ekipe prolaze u drugi krug, trebale bi prolaziti dvije. 

Moramo razmišljati o budućnosti rukometa. Reprezentacije poput Italije, Portugala, Brazila i Egipta su puno napredovale u posljednjih nekoliko godina. Vrijedi spomenuti i Čile, koji je prije bio izrazito loš, a sada se počeo razvijati.

Moramo uvoditi takve ekipe u natjecanja. Ako želimo da se države poput SAD-a i ostalih uključe u rukomet, moraju imati šansu sudjelovati u velikim natjecanjima. Trebaju nam reprezentacije s drugih kontinenata, ali treba nam i novi sustav da ekipe koje su još uvijek preslabe ne prolaze u drugi krug. Moramo širiti rukomet, ali moramo imati i ozbiljan sustav u kojem nije lako izboriti drugi krug ili nokaut-fazu.

Koliko Vam se čini da rukomet u budućnosti može napredovati po pitanju globalne popularnosti?

To je također teško reći. Mislim da i glavne rukometne organizacije moraju raditi više. Ovo prvenstvo nije bilo popraćeno koliko bi trebalo biti, recimo, na društvenim mrežama. Teško je reći kako treba promovirati rukomet danas. Postoji projekt s SAD-om i takve stvari nam trebaju i u Africi, Aziji... Teško je jer vam je za to potreban novac, na kraju se sve svede na novac.

Ali kad stalno održavamo prvenstva u Danskoj, Skandinaviji, Francuskoj, Njemačkoj, ne širimo se i ne promoviramo rukomet nigdje drugdje. Trebaju nam prvenstva u drugim dijelovima Europe i u svijetu.

Imali smo nesretan slučaj s koronavirusom kad smo 2021. imali priliku promovirati rukomet u Africi igranjem u Egiptu. Takve stvari nam trebaju i u budućnosti. Ne možemo promovirati ništa ako se natjecanja uvijek održavaju u istih par država. Mislim da od toga trebamo polaziti u budućnosti.