RAT U UKRAJINI ušao je u drugi tjedan relativnog zatišja. Barem što se tiče ruskih pokušaja osvajanja u Donjecku. S relativno malim snagama i uz snažnu potporu artiljerije ruske su snage uspjele probiti ukrajinsku crtu obrane na nekoliko mjesta te ostvariti plitka osvajanja.

Probivši južnu crtu njegove obrane, grad Siversk (prije rata imao je oko 11 tisuća stanovnika) pokušavaju staviti u okruženje i tako natjerati ukrajinske snage na povlačenje. Doduše, ruski su mediji već objavili da su njihove snage osvojile Siversk, no to je po svemu sudeći bilo malo preuranjeno. U svakom slučaju, nastavlja se ruska taktika osvajanja kilometar po kilometar.

Borbe za glavne ruske ciljeve još nisu počele

Prave borbe za trenutno dva glavna ruska cilja, Slovjansk i Kramatorsk, još uvijek nisu započele. S obzirom na veličinu (oba grada imala su više od 100 tisuća stanovnika prije rata) i činjenicu da su skoro pa spojeni u jedinstvenu urbanu cjelinu, bit će to velik izazov za ruske snage. Jedini način da ih Rusi osvoje je da se oba grada istovremeno stavi u potpuno okruženje.

Činjenica da se gradovi protežu od sjevera prema jugu od ruskih snaga zahtijeva da sa sadašnjih pozicija osvoje jako puno kilometara preko otvorenog područja. Rusi takva osvajanja isključivo izvode oklopnim snagama koje Ukrajinci sve učinkovitije uništavaju Javelinima i ostalom protuoklopnom oružjem.

Uostalom, ruski su generali i počeli primjenjivati taktiku osvajanja kilometar po kilometar kako bi smanjili gubitke oklopnih snaga. Zbog toga neće biti iznenađenje ako će Rusi prvo pokušati osvojiti grad Bakmut jer bi njegovim zauzimanjem osigurali mogućnost prodora prema Slovjansku i Kramatorsku s istoka i juga.

Na jugu Ukrajine, kod Hersona, ukrajinska je vojska najavila veliku ofenzivu koja se nije dogodila. Nije to prvi, a zasigurno ni posljednji put da ukrajinski politički vrh najavljuje ofenzive koje se onda ne ostvare. Iako se mora reći da su ukrajinske snage u prošla tri mjeseca uspjele potisnuti ruske snage iz predgrađa Mikolajiva i doći na manje od dvadeset kilometara do Hersona, pritom koristeći ruski princip osvajanja kilometar po kilometar, selo po selo.

Selo po selo, grad po grad

Uz od prije znan problem nedostatka ljudstva ruska vojska se sada mora nositi i s problemom nedostatka streljiva. Ukrajinsko ministarstvo obrane tvrdi da Rusi svaki dan ispale više od 20 tisuća granata i raketa, a da im oni mogu odgovoriti sa samo 6 tisuća (od toga je 3 tisuće u NATO kalibru 155 mm).

Zbog tako intenzivne potrošnje Rusi su bili primorani dovoziti streljivo s dalekog istoka i „posuđivati” ga od Bjelorusije. Dovoženje streljiva s dalekog istoka u jednom je trenutku pobudilo sumnje da se radi o isporukama iz Kine (kineska vojska uglavnom je naoružana kopijama sovjetskog naoružanja pa bi ruska vojska mogla koristiti kinesko streljivo). Međutim, zapadne obavještajne službe su objavile da za sada nemaju dokaza o tome.

No onda su ukrajinski višecijevni lanseri HIMARS počeli pogađati skladišta streljiva na okupiranom dijelu Ukrajine pa se stanje ruske logistike još više pogoršalo. Kako bi izbjegli raketne udare, bili su primorani početi premještati skladišta na udaljenosti veće od 90 kilometara od crte dodira bojišta. Rusi se pritom nadaju da Ukrajinci nisu dobili projektile povećanog dometa ER GMLRS od 150 kilometara. Jer ako jesu, skladišta će morati preseliti na rusko-ukrajinsku granicu i na Krim.

Ako se ostvari želja (a do sada su mu se većinom ostvarivale) ukrajinskog ministra obrane Oleksija Reznikova da uz dodatne HIMARS-e dobiju i projektile dometa 300 kilometara (ATACMS), onda će Rusi skladišta streljiva morati premjestiti na svoj nacionalni teritorij. Ne zato što ih Ukrajinci tamo ne bi mogli napasti, već zbog toga što je jedan od američkih uvjeta isporuke HIMARS-a da se ne koriste protiv ciljeva u Rusiji.

Velika briga generala u Moskvi

Uništavanje skladišta streljiva i njihovo premještanje u dubinu velika je briga generala u Moskvi. Međutim, ruskim generalima na terenu HIMARS-i stvaraju noćnu moru jer ih Ukrajinci uspješno koriste i za pogađanje ruskih zapovjednih sjedišta. Jedna od trenutno posljednjih žrtvi takvih napada je general bojnik Artem Nasbulin za kojeg Ukrajinci tvrde da su ga likvidirali u Hersonskoj oblasti. U međuvremenu je potvrđeno i da su u napadu izvedenom 9. srpnja ukrajinski HIMARS-i pogodili zapovjedno središte 106. zračno-desantne divizije i neutralizirali skoro cjelokupni zapovjedni kadar.

Ruske generale i visoke časnike u Ukrajini zasigurno neće razveseliti ni vijest da je ukrajinskoj vojsci isporučen prvi od (za sada) dvanaest obećanih M270 MLRS-a. S obzirom na to da se nalazi na gusjeničaru MLRS ima bitno manju pokretljivost, ali zato za razliku od HIMARS-ovih šest, nosi dvanaest projektila.

Ruski glavni stožer i dalje muku muči kako namaknuti dovoljno vojnika za Ukrajinu, a kako bi nadomjesti gubitke. Nakon što su fizički i psihički isterorizirali mlade novake na odsluženju vojnog roka, ne bi li ih prisilili da potpišu profesionalni ugovor, te su potencijalne vojnike regrutirali po ruskim zatvorima, sad su odlučili da svaka ruska regija mora formirati, opremiti i financirati barem jednu bojnu.

Tako 85 regija (uključujući Krim i Sevastopolj) moraju formirati postrojbe jačine barem 400 ljudi (ukupno 48 tisuća) te ih nakon jednomjesečne obuke poslati u Ukrajinu. Zapravo se radi o plaćenicima koji potpisuju ugovor na šest mjeseci za plaću od 200 do 500 tisuća rublji (od 3430 do 8580 američkih dolara). Do ogromnih razlika u plaćanjima dolazi zbog činjenice da svaka autonomna oblast mora sama financirati ustrojavanje bojne, a kako su regije različitih financijskih mogućnosti, one bogatije mogu izdašnije trošiti.

Putin je od Ukrajine napravio stratište

Ti su iznosi za ruske uvjete ogromni, posebice što ih sad imaju priliku dobiti ljudi s niskom ili nikakvom naobrazbom. Zbog toga ne čudi da su najsiromašnije regije, iako najslabije plaćaju, bez problema formirale prve bojne. Tako je Republika Tatarstan formirala dvije, a Čečenija čak četiri. S druge strane Volgograd za sada nije uspio naći dostatan broj dobrovoljaca. 

Putin je s neselektivnim svakodnevnim gađanjem civilnih ciljeva od Ukrajine učinio stratište. Raketni napadi na Vinicu, Kremenčuk, Časiv Jar, Harkiv, Odesu, Kijev i mnoge druge gradove pokazuju da se Rusija opredijelila za teroriziranje civilnog stanovništva kako bi poljuljala volju za obranom. S druge strane masovni udari po civilnim ciljevima najbolji su pokazatelj da ruski politički i vojni vrh zapravo ne vjeruje da će u skoro vrijeme dobiti rat. 

Istovremeno Putin koristi rat u Ukrajini da ukine zadnje ostatke slobode medija, a time i ruske demokracije. Po najnovijem zakonu, s dvije do četiri godine zatvora osudit će se svatko tko djeluje protiv sigurnosti Rusije, uključujući i sve koji javno iskažu svoje neslaganje s agresijom na Ukrajinu.

Kazna se može povećati na pet godina ako neslaganje bude objavljeno u medijima te sedam godina ako iza njega stoji organizirana skupina. Potpunom zabranom slobode govora (i mišljena) Putin je konačno ostvario svoj prvotni cilj – pretvorio je Rusiju u diktaturu.

Nazire se novi ruski savez

S produživanjem borbi ukrajinski rat postaje sve više globalni problem. Ne samo kroz povećanje cijena nafte i prirodnog plina, ili nestašice žitarica, već i kroz politička svrstavanja. Tako se sada nazire mogući savez koji bi uz Rusiju obuhvatio Bjelorusiju, Siriju, Iran i Sjevernu Koreju.

Bjelorusija je već jako uključena u rat u Ukrajini. Sirijski diktator Bashar al-Assad uspio je otići i korak dalje od bjeloruskoj Lukašenka te dozvoliti otvaranje centara za regrutiranje plaćenika koji se potom šalju da se bore na ruskoj strani. Iako su potencijalnim plaćenicima obećani solidni prihodi – do 3000 američkih dolara mjesečno, 7000 dolara za ranjavanje, te 15.000 odštete obitelji za poginulog, odaziv je bio nikakav. Al-Assad je Putinu za početak obećao 40 tisuća boraca. Međutim, nije uspio skupiti ni 4000. 

Neposredno prije odlaska američkog predsjednika Bidena u Izrael, američki (pa posljedično i svjetski) mediji imali su za udarnu vijest da se Iran sprema isporučiti Rusiji stotine bespilotnih letjelica, izvidničkih i borbenih. Time bi se Iran izravno uključio u ukrajinski rat, ali Teheran se odlučio da će i tako odgovoriti na posjet američkog predsjednika Izraelu.

Predsjednik Biden je nakon Izraela otišao u posjet Saudijskoj Arabiji, još jednoj državi koja se jako boji Irana. Izravne posljedice Bidenovih putovanja Bliskim istokom Europljani bi trebali osjetiti nakon sastanka najvećih proizvođača nafte OPEC+ 3. kolovoza i odluka o povećanju isporuka. Naravno, Moskva snažno lobira protiv takve odluke.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala