ZA DVIJE godine obilježit će se točno 30 godina otkako je Barry Levinson snimio svoj posljednji zaista dobar kino film, ili da ne budem pretenciozan, posljednji koji se meni dopao, a riječ je o odličnoj političkoj satiri Predsjedničke laži s Dustinom Hoffmanom i Robertom De Nirom.

Jedan od prvaka Hollywooda iz osamdesetih (Diner, Prirodno obdaren, Dobro jutro Vijetname, Kišni čovjek), već u devedesetima je počeo autorski kopniti s tek dva zapaženija naslova, već spomenutih Predsjedničkih laži i prije njih korektne, ali ništa više od toga, gangsterske drame Bugsy. 

Ipak, istovremeno je počeo raditi na televiziji te je kao showrunner stajao iza jedne od najvažnijih serija tog, ali ne samo tog desetljeća, Homicide: Život na ulici, koja je na televizijske ekrane donijela iznimno autentičan i naturalističan prikaz kriminala i načina na koji se policija Baltimorea s njime suočava, inovativni kvazidokumentarni stil snimanja, za televiziju onog vremena neočekivano kompleksne priče i likove, što je čini prethodnicom jedne druge jako dobre i važne serije, Žice.

U tom su periodu televizijski filmovi snimljeni za HBO ujedno i njegovi najbolji radovi. Prije svega onaj o zloglasnom doktoru smrti, Jacku Kevorkianu pod naslovom Ne poznajete vi Jacka, zatim i Čarobnjak laži o glasovitom prevarantu s Wall Streeta Bernieju Madoffu, dok je Paterno, istinita priča o treneru američkog nogometa optuženom za seksualno uznemiravanje, razočarao.

Nada da će se vratiti u formu...

Ti HBO-ovi filmovi koliko toliko su održali živom priču o Levinsonu kao velikom redatelju stoga bih svaki njegov novi popratio s nadom da je možda baš to taj film kojim će se stari majstor vratiti u formu. Ako je ikad postojala šansa da se tako nešto zaista i dogodi, onda je to bio film The Alto Knights ili Vitezovi kriminala, kako su ga nezgrapno preveli na Maxu. 

U ovoj gangsterskoj drami Levinson se zaista trebao osjećati na domaćem terenu, a sigurnost u projekt unosi i autor scenarija, Nicolas Pileggi, dobar poznavatelj mafije i koscenarist Dobrih momaka i Kazina.

Pridodamo li tome Roberta De Nira koji u filmu glumi dvije glavne uloge, Vitezovi kriminala činili su se kao zicer koji je – pa nije Barry Levinson Ilija Sivonjić - nemoguće promašiti. No, dok ste rekli "hold my beer", Vitezovi kriminala već su okrznuli vratnicu, s pogrešne strane.

Riječ je o istinitoj priči koja prikazuje suparništvo dvojice mafijaških bossova, inače prijatelja iz djetinjstva koji su se, stjecajem okolnosti, od najboljih prijatelja i partnera pretvorili u neprijatelje.

Vito Genovese okrutno je vladao njujorškim podzemljem 30-ih godina, sve dok zbog optužbe za ubojstvo nije bio prisiljen napustiti SAD te je tron prepustio svom najboljem prijatelju Franku Costellu.

Ovaj je bio mnogo mirnijeg temperamenta te je izgradio efikasnu organizaciju koja je maksimalno izbjegavala sukobe što mu je olakšalo i građenje političkih i drugih korupcijskih veza s vlašću i organima reda.

Vito Genovese čitav je Drugi svjetski rat proveo u Europi, a po povratku u New York više nije mogao računati da će se vratiti na najviši položaj s čime se teško mirio, pa je između Costella i njega rastao rivalitet.

On je do sredine pedesetih prerastao u netrpeljivost koja je došla do točke pucanja, a samom pucanju prisustvujemo u prvoj sceni filma u kojoj Costello biva napucan u liftu, no nekim čudom preživi. Sada se nalazi pred izborom, ući u sukob s Genoveseom koji je naručio njegovo ubojstvo ili se povući u mirovinu. 

Reciklaža reciklaže

Ovako prepričana čini se kao zanimljiva priča, što vjerojatno i jest, no gledajući film uopće se ne čini tako. Pomalo kontradiktorno, film je istovremeno i prekratak, jer ne uspijeva ući malo dublje u likove i slojevitije prikazati njihove odnose, i predug, jer mu nedostaje zanimljivih događaja pa redundantnost prerasta u dosadu. 

Još je veći problem što gledatelj ima osjećaj kao da je sve u filmu već negdje vidio, čak i ako nije siguran gdje. I stilski i sadržajno, najviše ipak baštini od Dobrih momaka, što je s obzirom na istog scenarista i logično, s time da ovdje vrijedi napomenuti kako je Pileggi u GoodFellas, baš kao i u Kasinu, bio koscenarist s Martinom Scorseseom, a Marty čini veliku razliku, što se na loš način osjeća u Vitezovima kriminala.

Oni od Dobrih momaka preuzimaju motive ambicije, i lojalnosti, trop uništenog prijateljstva iz djetinjstva, nostalgičarski ton, komentatorsku upotrebu glazbe i konačno, stil glumačkih izvedbi. Ovo potonje posebno je problematično, osobito u kombinaciji s odlukom da Robert De Niro odigra obje glavne uloge, Franka Costella i Vitu Genovesea.

Pretpostavljam da je ideja tog postupka pokazati kako su Costello i Genovese, ma koliko različiti karakteri bili, tek lice i naličje istog problema, no rezultat je monotonija koja nastaje kad umjesto međuigre dva glumca dobijete glumca koji igra sam sa sobom, ili protiv sebe, svejedno.

Otkako je u Dobrim momcima razvio način govora s jako puno ponavljanja, što je zapravo započelo još u Taksistu s onim čuvenim “You talkin’ to me?”, De Niro se često koristi tim izričajem što se s godinama i nemalim brojem sličnih uloga pretvorilo u manirizam koji troši previše vremena, a ne donosi mnogo. 

U Vitezovima kriminala to je dotjerano do apsurda; dok se film u cjelini doima kao reciklaža reciklaže gangsterskog filma, isto vrijedi i na glumačkom planu pa u ulozi Genovesea De Niro kao da imitira Joea Pescija (iz GoodFellas), a u ulozi Costella samoga sebe (iz bilo koje svoje gangsterske role). Glumački stilovi su gotovo identični, tek je protetika nosa različita.

Kao da nam dva Roberta De Nira u jednom filmu nisu dovoljna, The Alto Knights ima i kvazidokumentarni ispovjedni dio u kojem De Niro, kao Frank Costello, ali ovdje u ulozi pripovjedača, daje okvir filmu i komentira zbivanja, što je dramaturški posve izlišno, a uz to ostavlja dojam kao da gledamo i treću inkarnaciju Roberta De Nira, što je čak i za njegove hardcore fanove previše.

Ma koliko bili skloni progledati kroz prste i Levinsonu i Pileggiju i De Niru, Vitezovi kriminala neosporno su loš film. Usprkos činjenici da je snimljen prema istinitim događajima, ostavlja dojam posvemašnje neautentičnosti, letargično je režiran, lišen stilske originalnosti i identiteta, osim ako u to ne uračunamo taj trik s dva De Nira, koji se umjesto kao prednost pokazao kao jedan od najvećih utega filma. 

Ocjena: 5/10