26. SRPNJA 2019. godine u američka kina stigao je deveti film Quentina Tarantina, Bilo jednom u Hollywoodu (Once Upon a Time in Hollywood). Dugoočekivani naslov, prepun holivudskih ikona, vizualne nostalgije i prepoznatljivog Tarantinovog potpisa, bio je više od još jednog filma – bilo je to ljubavno pismo industriji koja nestaje, bajka o prijateljstvu, starenju, nasilju i o tome što bi bilo kad bi povijest mogla biti ispričana drugačije.

U središtu priče nalaze se Rick Dalton (Leonardo DiCaprio), zvijezda vesterna čija slava blijedi, i njegov dugogodišnji dvojnik i kaskader Cliff Booth (Brad Pitt), dok pokušavaju pronaći svoje mjesto u Hollywoodu 1969. godine. Sve to bila bi samo još jedna priča o kraju jedne ere da se paralelno ne odvija i poznata tragedija vezana uz Sharon Tate.

Melankolija, prijateljstvo i nostalgija u sunčanom paketu

Za razliku od Tarantinovih ranijih filmova prepunih eksplozivnog tempa i dijaloga, Bilo jednom u Hollywoodu vodi nas sporijim, atmosferičnim ritmom. Kroz vožnje Los Angelesom, glazbene sekvence i statične kadrove iz prošlosti redatelj gradi svijet u kojem se Rick i Cliff, svaki na svoj način, pokušavaju suočiti s neizbježnim: da više nisu potrebni u Hollywoodu koji se okreće novim licima, žanrovima i idejama.

Film prikazuje bezuvjetno prijateljstvo, gdje jedan od njih gubi smisao bez slave, a drugi bez uloge. Rick je nestabilan, emotivan, boji se zaborava. Cliff je tih, suzdržan, ali s prošlošću koja nije bez sjena. Njihova dinamika je srce filma.

Sharon Tate i stvarnost koja je mogla biti drugačija

U pozadini priče nalazi se stvarna osoba, Sharon Tate, koju glumi Margot Robbie. Tarantino ju prikazuje kao optimističnu i simpatičnu figuru, ne kao tragičnu žrtvu, već kao osobu koja je voljela plesati, gledati filmove i sanjati.

Ovo je Tarantinova emocionalna isprika, svojevrsni pokušaj vraćanja dostojanstva ženi čije je ime predugo bilo vezano isključivo uz zločin.

Iako gledatelji znaju što se dogodilo te noći 1969. godine u stvarnosti, Tarantino odlučno mijenja povijest, baš kao što je to učinio i u Nemilosrdnim gadovima. U Bilo jednom u Hollywoodu nasilnici Mansonove sekte ne dolaze do Sharon Tate, već stižu na pogrešnu adresu, i ondje ih čeka Cliff Booth. U nepredvidivo brutalnoj i istovremeno komičnoj sceni Tarantino preokreće stvarnost i daruje nam sretan kraj koji povijest nije mogla napisati.

Glumački velikani u vrhunskoj formi

Leonardo DiCaprio briljira kao emocionalno nestabilni glumac Rick Dalton, osobito u scenama snimanja vestern serije, gdje svjedočimo njegovoj nesigurnosti i potrebi za potvrdom.

Brad Pitt kao Cliff Booth donosi ulogu s toliko ležernosti i karizme da je za nju nagrađen Oscarom za najboljeg sporednog glumca.

Margot Robbie je tiha, ali dojmljiva – njezina Sharon Tate nije karikatura, nego duh jednog vremena.

Sporedna postava prepuna je poznatih imena: Al Pacino, Damian Lewis, Timothy Olyphant, Dakota Fanning, Bruce Dern i mnogi drugi u manjim, ali važnim ulogama.

Zvuk, slika i duh 1969.

Vizualno, film je posveta epohi u prijelazu, od sjaja studijskog sustava prema buntovnijem, modernijem Hollywoodu. Dekor, kostimi, radiostanice, reklame, filmovi i neonski znakovi, sve je autentično rekonstruirano. Kamera Roberta Richardsona diše s gradom, a zvučna podloga ispunjena pjesmama iz kasnih šezdesetih dodatno pojačava nostalgiju.

Film je u potpunosti sniman na stvarnim lokacijama Los Angelesa, često bez CGI-ja, čime je dodatno naglašena vjernost vremenu.

Kritike, nagrade i podijeljena publika

Film je zaradio 10 nominacija za Oscara, uključujući one za najbolji film, režiju, scenarij, glumu i produkciju. Osvojio je dvije nagrade, za Brada Pitta i scenografiju. Također je dobio Zlatni globus za najbolji film (mjuzikl/komedija).

Iako je film naišao na podijeljene reakcije – neki su ga doživjeli kao remek-djelo, drugi kao sporu priču bez jasnog cilja – jedno je sigurno: malo tko je ostao ravnodušan.