KADA se spominju talijanski velikani horora, Michele Soavi obično se ne nalazi među prvih nekoliko redatelja, ali razlozi su prije svega kvantitativne, a ne kvalitativne prirode. Riječ je o učeniku ljudi čija se imena upravo među prvima spominju kada se govori o horor žanru u zemlji tjestenine. Drugim riječima, Soavi je zanat doista učio od samog vrha u poslu kojim se i sam želio baviti, iako je počeo kao glumac.

Dario Argento bio mu je glavni uzor i mentor. Soavi mu je asistirao na filmovima "Tenebrae", "Phenomena" i "Opera", što je za mnoge posljednje vrijedno razdoblje Argentova stvaralaštva. Upravo je otprilike tada započela Soavijeva, znatno kraća karijera. Njegovo debitantsko ostvarenje bio je dokumentarac posvećen samom Argentu, nakon čega se prebacio na igrane filmove.

Osim s Dariom, prije toga surađivao je i s drugim autorima, među kojima su Lucio Fulci, Lamberto Bava, i to nekoliko puta, te Joe D'Amato. Kao što smo rekli, riječ je o imenima koja su objektivno slavnija od njega samoga.

Od Argenta do samostalne redateljske karijere

Kada je ispekao zanat i naučio poneki trik od svakoga od njih, 1987. godine krenuo je samostalnim putem. Njegov prvi igrani film bio je "Stage Fright", o čudovištu unutar zaključanog kazališta koje ubija glumce i pretenciozne autore (san snova, realno).

Film ne dijeli samo ime s jednim Hitchcockovim djelom nego je Soavi, po uzoru na Hitchcocka, prakticirao i pojavljivanje u vlastitim scenama. Tako je u filmu "Stage Fright" jedan od dvojice policajaca koji su najmirnije proveli večer ispunjenu krvlju nevinih. Drugi je Mickey Knox, ali on tek zaslužuje poseban tekst. O tome nekom drugom prilikom.

Soavi ima četiri glavna ostvarenja, a ovo je prvo od njih i jedino u kojem nema natprirodnih elemenata. Gotovo bi se moglo nazvati klasičnim slasherom, ali nekoliko scena svojom poetikom nagovještava da će u njegovim sljedećim filmovima biti i izleta u onostrano.

Prije svega, tu je predivan prizor u kojem ubojica s maskom sove na glavi sjedi okružen mrtvacima i perjem. Slika "za Louvre", kako bi se reklo. Preostala tri filma su "Crkva" (1989.), "Sekta" (1991.) i "Cemetery Man" (1994.).

"Crkva" i "Sekta" donijele su prepoznatljivu estetiku

Kada govorimo o "Crkvi" i "Sekti", već se vidjelo u kojem smjeru želi ići. Oba filma počivaju na fantastičnim vizualima i glazbi koju se može nazvati argentovskom jer su je skladali i neki članovi benda Goblin. Same priče manje su važne i pomalo je teško utvrditi imaju li uopće smisla, ali tko o tome razmišlja kada počne odsijecanje udova?

Oba filma iznimno su učinkovita u svojim horor elementima. Zanimljivo je da u "Sekti", odnosno "Đavolovoj kćeri", glavnu protagonisticu tumači Kelly Curtis, sestra Jamie Lee Curtis i na neki način doista đavlova kći. Soavi ju je vjerojatno dobio po povoljnijoj cijeni jer si nije mogao priuštiti Jamie Lee, a inače je to Kelly ostala jedina značajna uloga.

"Cemetery Man" kao vrhunac njegova stvaralaštva

Za "Cemetery Man" može se reći da je stilski vrhunac Soavijeva rada, a možda i vrhunac njegova cjelokupnog stvaralaštva. Naslov je inače engleska verzija, dok je izvorni talijanski "Dellamorte Dellamore". Kod nas je preveden kao "O smrti ljubavi", Rusi su bili nešto bliže s "O smrti, o ljubavi", mada su Bugari svakako ponovno pobijedili i jednostavno ga nazvali "Гробарят" (Grobar).

Riječ je o filmu temeljenom na knjizi Tiziana Sclavija, u kojem glavnu ulogu igra Rupert Everett. Na temelju ta dva imena moglo bi se pomisliti da je glavni lik Dylan Dog, a na neki način to i jest, samo što se ne zove tako i nije detektiv strave i užasa, nego čuvar groblja. Ipak, svjetovi Dylana Doga i Grobara vrlo su slični, kao i glavni nositelj radnje.

Malo koji film više nalikuje stripu od ovoga. Možda mu u tom segmentu ne parira čak ni "Grad grijeha". Prije svega, riječ je o velikom vizualnom užitku, kao i kod prethodnih radova Michelea Soavija. Međutim, i priča postaje vrlo privlačna kada shvatite pravilo da ono što se dogodilo u prethodnim scenama nema previše utjecaja na ono što gledate u trenutačnoj. Crni humor pritom je bolji nego ikad.

Estetika je prvoklasna, a groblje i cijeli taj svijet iz kojeg nema izlaza jedno su od najugodnijih mjesta na koja vas film kao medij može odvesti. Soavi je doista pokazao da je spreman za sve što dolazi nakon toga. Međutim, postoje i važnije stvari od filmova.

Obitelj je bila važnija od filmske karijere

Sredinom devedesetih odlučio se potpuno povući iz posla, a razlog je bila bolest njegova sina. Redatelj nakon toga više nije prihvaćao nikakve projekte. Između ostalog, odbio je režirati i film "Od sumraka do zore", u kojem bi i Amerikanci vjerojatno shvatili o kakvom je potencijalnom tvorcu hitova riječ.

Vratio se tek mnogo godina poslije, ali prvenstveno televiziji, čisto kako bi imao od čega živjeti, a da pritom ne mora odlaziti daleko od kuće. Snimio je i nekoliko neambicioznih filmova, no sve ono što je najavio svojim prvim četirima odličnim ostvarenjima nije se ostvarilo u kasnijim fazama njegove karijere.

Od nekoliko važnijih stvari koje smo propustili spomenuti možemo dodati i da je dvaput bio pomoćnik redatelja Terryju Gilliamu. Prvi put na "Avanturama baruna Munchausena", kada je još mnogo toga imao naučiti od iskusnijih kolega, a zatim i tijekom rada na filmu "Braća Grimm" 2005. godine, kada je već i sam mogao podijeliti poneku lekciju Terryju.

No i sama činjenica da je prihvatio taj posao u vrijeme kada je već imao kultna ostvarenja iza sebe govori da mu vrijeme nije bilo naklonjeno i da je propustio val koji ga je možda mogao svrstati među glavne igrače. Istina, propustio ga je s dobrim razlogom. Sigurno bi se mnogo više kajao da je ostao u poslu dok je njegova obitelj prolazila kroz najteže trenutke.

Četiri filma koja su ostavila trag

Danas je Michele Soavi negdje na pragu sedmog desetljeća života i ne čini se da će u nadolazećim godinama snimiti nešto veliko. Mora se reći i da su njegovi filmovi imali onaj mladenački kreativni naboj koji mu je vjerojatno odavno nestao iz organizma.

No snimiti četiri dobra filma već je više nego što postigne otprilike 97 posto redatelja tijekom života. Zato stvari jednostavno treba gledati s pozitivne strane. Član odabranog društva s Čizme - Michele Soavi.