"ČOVJEK bi uvijek trebao biti zaljubljen. Zato se ne bi trebao nikada oženiti", ovom čuvenom dosjetkom Oscara Wildea intrigantno se otvara novi američki film Poziv te zahvaljujući njoj, ali i ponekoj unaprijed skupljenoj informaciji o filmu, daje naslutiti kako nas očekuje ili neka nova inačica čuvene drame Tko se boji Virginije Woolf ili još jedna komedija o ljubavi i braku u stilu Woodyja Allena. Ono što nismo očekivali jest film koji je i jedno i drugo u isto vrijeme.

Komorna dramedija koja se 99 % vremena odvija u samo jednom stanu, a u kojoj su jedini protagonisti dva bračna para može podsjetiti i na film Romana Polanskog Bračne svađe (Carnage) u kojem također pratimo neočekivanu dinamiku između dva bračna para, no sadržajno je riječ ipak o posve različitim filmovima.

Joe (Seth Rogen), frustrirani bivši glazbenik o profesor glazbenog, i njegova supruga Angela (Olivia Wilde) nalaze se u dubokoj bračnoj krizi pa se čini da im je veza na rubu propasti. Unatoč Joeovom negodovanju, Angela poziva njihove nove susjede s gornjeg kata, Pínu (Penélope Cruz) i Hawka (Edward Norton), na večeru.

Joe se pomiri sa situacijom tek kad se dosjeti kako može iskoristiti večeru da susjede upozori na buku koju proizvode tijekom seksa, a koja im ne da spavati. Nešto kasnije shvatit ćemo da je dodatan razlog Joeve iritacije zbog glasne ševe izostanak intimnog života s Angelom.

No, upravo u trenutku kad zausti da izgovori svoj prigovor, Pína i Hawk ga preduhitre te se ispričaju zbog preglasnog seksa, što im pruži priliku da dotaknu temu zbog koje su zapravo došli. Saznajemo kako su zaljubljenici u grupni seks koji se povremeno odvija i u njihovom stanu pa gledatelji već slute što slijedi. Hoće li zaista doći do seksa u četvero?

Remake koji je pronašao vlastiti glas

Film Poziv američki je remake španjolske komedije Sentimental koja je polučila velik uspjeh u domovini te zatim doživjela i brojne lokalne adaptacije na svim krajevima svijeta, između ostalih u Francuskoj, Italiji, Švicarskoj, Rusiji, Češkoj i Južnoj Koreji.

Američku je verziju režirala Olivia Wilde koja je kao glumica postala zvijezdom nakon nastupa u Doktoru Houseu, dok je kao redateljica zablistala u svom debiju, odličnoj teen komediji Booksmart. Nakon nje, poskliznula se filmom koji je najlakše opisati kao ne baš uspjelu varijaciju Trumanova svijeta (Don't Worry Darling), dok je ovaj, njezin treći redateljski film, definitivno učvršćuje kao zanatski kompetentnu te autorski potentnu redateljicu nove generacije.

Četiri lika, jedan stan i gotovo dva sata napetosti

Zanatsku kompetenciju dokazuje iznimno vještim orkestriranjem filma koji se cijeli događa u jednom stanu sa svega četiri lika, no usprkos tome ni za trenutak ne postaje monoton, nedajbože dosadan, dapače gleda ga se s napetošću nalik onoj s kojom gledamo trilere, a ne komedije ili dramedije. U suradnji s direktorom fotografije Adamom Newport-Berrom pronalazi kreativne načine da iskoristi arhitekturu stana opremljenog s brojnim ogledalima te da kreira zanimljive vizuale u kojima se likovi osamljuju ili pak grupiraju unutar kadra.

Film ima furiozan tempo, dijalozi piče sto na sat, vrlo često i više njih istovremeno, a nerijetko su podcrtani iznimno agresivnom glazbenom kulisom koja kao da se ponekad s riječima bori za dominaciju u zvučnom kanalu. Rezultat je osjećaj nervoze i nelagode koji se, kako vrijeme odmiče, sve naglašenije uvlači u odnose između likova.

Ljubav, brak i pitanje na koje nema jednostavnog odgovora

Autorska potentnost ogleda se i u izbjegavanju konvencionalne opreke u kojoj ljubav ima ulogu protagonista, a brak antagonista, već u potrazi za uzrokom propasti braka pokušava kopati malo dublje od općih mjesta i dijagnoza poput one o bračnoj rutini koja ubija ljubav.

Kad zahrđalom braku neočekivano u ruke padne pojas za spašavanje u vidu mogućnosti orgija s novim susjedima, pitanje o tome može li ponuđena poliamorija biti alternativa dobrom starom monogamnom braku, nije mamac na koji će se film olako uloviti. Ni Wilde ne podliježe lakim zaključcima, još manje jeftinoj sentimentalnosti, no ipak uspijeva film zatvoriti dramaturški smisleno, elegantno i emotivno dojmljivo.

Njezin film kao da testira već izlizanu Tolstojevu rečenicu da su "sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način", te nam pokazuje da je većina brakova ipak i nesretna na vrlo sličan način, o čemu, uostalom, najbolje svjedoči interes publike za ovim filmom na svim dijelovima svijeta. Publike koja, bez sumnje, u protagonistima i njihovim problemima prepoznaje samu sebe.

Penélope Cruz krade svaku scenu

No, redateljičina vještina možda ipak najviše dolazi do izražaja u radu s glumcima. Na Edwarda Nortona sam slab još od njegovih početaka, posljednjih godina ga nemamo priliku često gledati, a kolika je to šteta najbolje se vidi ovdje u ulozi koja nije nimalo laka, no on pronalazi način da je iznese na neki vrlo osoben i osebujan način.

Seth Rogen jako je napredovao u odnosu na početke s Juddom Apatowom kod kojega je redovito briljirao, no sada je stekao i zrelost koja mu daje dodatnu dimenziju i mogućnost da se snađe i u nešto kompleksnijim registrima.

Olivia Wilde također si je dodijelila ulogu koja je malo pomaknuta u odnosu na one koje inače često glumi, one u kojima je seksepil često najvažniji dio identiteta lika, i dobro joj stoji, no najbolji je posao ipak napravila s Penélope Cruz koja s mnogo samosvijesti i autoironije igra lik koji kao da je svojedobno ispao iz nekog Almodóvarovog filma pa ušao u drugi, ali ovaj put Woody Allenov.

Napaljena Penélope nesumnjivo je jedan od vrhunaca ovog emotivno-seksualnog hali-galija koji uspijeva gotovo nemoguće, istovremeno biti pametan, no ne i pretenciozan, napet, ali i duhovit te diskretno ističe nominaciju za listu najboljih filmova godine.

Ocjena 4/5