GRANICE filmskog nasilja stalno se pomiču, no Martin Scorsese nikad nije bio redatelj koji bi u svoje filmove uključivao prizore besmislenog brutalnog nasilja.

Koncept nasilja u fiktivnom kontekstu kinematografije uvijek je snažniji kada ima značenje. Publika je postala otporna na gledanje nepobjedivih akcijskih junaka koji ruše vojske ili zlikovaca s velikim brojem žrtava. No divlja sudbina tog jednog lika koju su gledatelji dugo iščekivali? To je potpuno drukčija stvar.

Takav je pristup Scorsese primjenjivao od početka svoje karijere, a jedan ga je film naučio svemu što je trebao znati. Dok je hvalio vrline filma Vrućina Michaela Manna – koji sadrži jednu od najboljih pucnjava na filmu – Scorsese je istaknuo klasični gangsterski film iz 1931. godine kao ključan za oblikovanje njegovog stava prema nasilju na ekranu.

Shvatio je da nasilne scene zapravo ne moraju prikazivati cijeli intenzitet nasilja

"Na mene je najveći utjecaj imao film Državni neprijatelj Williama Wellmana, u kojem je uvijek čin nasilja izvan ekrana. Zeznuto je. Nisam to shvaćao nekoliko godina jer sam film pogledao kad sam imao 12 godina", otkrio je redatelj za Rolling Stone.

Međutim, unatoč tome što se Scorsese dobro sjeća svakog trenutka radnje, tek je nakon drugog gledanja shvatio da nasilne scene zapravo ne moraju prikazivati cijeli intenzitet nasilja kako bi prenijele poruku.

"Dakle, nikad ne vidite cijelu scenu; na primjer, Jimmy Cagney ulazi u salon, vani pada kiša, a vidite samo bljeskove iz pištolja. Čujete vikanje, on izlazi, upucan je, ide u ogroman krupni plan i kaže: 'Nisam tako jak.' Zapravo, cijelu scenu nikad niste ni trebali vidjeti", dodao je Scorsese.

To mu je bila važna lekcija o tome kako ono što se ne vidi može biti jednako važno, ako ne i važnije od onoga što gledatelji zapravo vide.