JEDNA od najvećih prednosti glumačkog posla svakako je prilika za suradnju s redateljima kojima ste se divili od malih nogu. Za strastvene filmofile među zvijezdama, to je ostvarenje sna, a upravo to se dogodilo legendarnom Michaelu Caineu. Nakon što je 1960-ih osvojio britansku scenu, Caine je hrabro zakoračio prema Hollywoodu.

Otvorila su mu se sva vrata u industriji, a 1975. godine stigla je najveća prilika u karijeri: suradnja s redateljem čiji su ga filmovi oblikovali dok je kao dječak sjedio u kinu - velikim Johnom Hustonom. Projekt je bio tim posebniji jer je uloga prvotno bila namijenjena Humphreyju Bogartu, jednom od Caineovih glumačkih uzora.

Najveći svestrani talent našeg vremena

Kako piše Far Out, u svojim memoarima Blowing the Bloody Doors Off, Caine je s divljenjem opisao suradnju s Hustonom: "Dvaput sam imao izvanredno iskustvo suradnje s redateljem kojeg sam smatrao najvećim svestranim filmskim talentom našeg vremena, pokojnim velikanom Johnom Hustonom. Petnaest puta je nominiran za Oscara, bio je redatelj mojih dječjih heroja, redatelj triju mojih najdražih filmova iz djetinjstva - Afričke kraljice, Blaga Sierra Madre, Malteškog sokola."

Od ratnih ruševina do tvornice snova

Za mladog Cainea, koji je odrastao okružen posljedicama njemačkog bombardiranja Londona, stari holivudski filmovi bili su prozor u drugi svijet. Kada se vlastitim trudom probio do vrha i dobio priliku raditi s umjetnikom čija su mu djela pružala utjehu i inspiraciju, nije mogao vjerovati svojoj sreći.

"John me prvi put angažirao u Čovjeku koji je htio biti kralj, u ulozi Peachyja Carnehana koju je izvorno napisao dvadeset godina ranije za mog idola Humphreyja Bogarta", prisjetio se Caine, prenosi Far Out.

"Drugi put smo radili zajedno u Bijegu u pobjedu 1981. godine." Iako njihov drugi zajednički film, u kojem je glumio i Sylvester Stallone, nije postigao slavu prvog, za Cainea je ponovna suradnja s Hustonom bila veliko osobno postignuće. Smatrao ga je gotovo "očinskom figurom".

Lekcije koje je pamtio cijeli život

"Bio je vrlo obziran prema glumcima jer je i sam volio biti glumac", napisao je Caine. "Zračio je posebnom aurom, možda karizmom ili onim zvjezdanim sjajem, koja je bez napora privlačila pažnju i poštovanje. John me naučio da ne očekujem stalne upute redatelja i da se kvaliteta redateljevih uputa ne može uvijek mjeriti time koliko je puta komunicirao sa mnom ili brojem riječi koje mi je uputio."

Caine je ove lekcije primijenio u svojoj daljnjoj karijeri, a godinama kasnije osvojio je i dva Oscara, za filmove Hannah i njene sestre te Kućna pravila.