27. LISTOPADA 1995. na velika je platna stiglo jedno od najpotresnijih djela američkog nezavisnog filma - Napuštajući Las Vegas (Leaving Las Vegas), u režiji Mikea Figgisa.

Film je nastao prema poluautobiografskom romanu Johna O’Briena, koji je tragično počinio samoubojstvo nedugo nakon što je saznao da će njegov roman dobiti igranu adaptaciju. Rezultat je bio film koji djeluje kao ispovijed, kao pogled u prazninu - priča o dvoje ljudi na rubu života, koji ne traži oprost ni izlaz.

Film u kojem nema spasa 

Film prati Bena Sandersona (Nicolas Cage), scenarista iz Los Angelesa koji gubi sve - posao, obitelj, dostojanstvo - i odlučuje se preseliti u Las Vegas kako bi se ubio u alkoholu. U tom gradu poroka i zaborava upoznaje Seru (Elisabeth Shue), prostitutku koja, poput njega, živi na rubu.

Njihov odnos započinje neobičnim dogovorom - Sera ne pokušava promijeniti Bena, a on nju ne osuđuje. U toj međusobnoj iskrenosti i prihvaćanju rađa se iskrena ljubav koja nema budućnosti.

Film ne traži romantični spas; naprotiv, pokazuje kako i najiskrenija povezanost ne može spasiti ljude koji su već odustali od sebe.

Nicolas Cage i uloga koja ga je zauvijek obilježila

Nicolas Cage, tada već poznat po ulogama u filmovima Raising Arizona i Wild at Heart, u Napuštajući Las Vegas dao je najautentičniju izvedbu svoje karijere. Njegov Ben nije karikatura alkoholičara, nego portret čovjeka koji tiho propada.

Cage je tjednima proučavao ovisnike, opijao se kako bi se pripremio za ulogu, a na setu je mnoge dijaloge improvizirao, što filmu daje gotovo dokumentaristički realizam.

Za tu ulogu osvojio je Oscara za najboljeg glumca, dok je Elisabeth Shue zaradila nominaciju za najbolju glumicu.

Režija i atmosfera: prljavi realizam u gradu svjetla

Redatelj Mike Figgis snimio je film s minimalnim budžetom, što mu je dalo surov, intiman izgled. Umjesto glamuroznog Las Vegasa, prikazuje grad propalih snova, prljavih motela i praznih ulica.
Kamera se često zadržava predugo, dopuštajući gledatelju da osjeti neugodu i stvarnost trenutka.

Glazba, koju je Figgis sam skladao, kombinira jazz i melankoliju, stvarajući kontrast između romantičnog tona i tragične stvarnosti.

Autodestrukcija, ovisnost i iskrenost

U središtu filma nije alkoholizam, nego potpuna kapitulacija pred životom. Ben ne pije da zaboravi - on pije jer više nema razloga da se sjeća. S druge strane, Sera prihvaća vlastiti život kao niz kompromisa. Njihova veza nije spas, nego posljednja oaza ljudske topline u svijetu koji ih je odbacio.

Ono što film čini iznimnim jest odsustvo osuđivanja. Napuštajući Las Vegas ne pokušava moralizirati niti nuditi rješenja - on samo prikazuje što znači biti čovjek kad je svaka iluzija već izgubljena.

Kritike i naslijeđe

Film je nominiran za četiri Oscara, uključujući kategorije za najbolji film, režiju, glumca i glumicu. Osvojio je brojne nagrade kritičara, uključujući Zlatni globus i BAFTA-u. Nicolas Cage, koji je za svoju izvedbu osvojio Oscara za najboljeg glavnog glumca i Zlatni globus, postao je simbol glumačke odvažnosti u devedesetima.