Gledali smo "Ja sam Rocky": Moderna božićna bajka o Sylvesteru Stalloneu
HOLLYWOOD katkad zaista piše priče zanimljivije od onih koje snima, a jedna od njih govori o tome kako je tada još posve nepoznati mladi glumac i scenarist Sylvester Stallone stvorio "Rockyja".
U fascinantnoj priči o nastanku filma koji su gledali gotovo svi, ali malo tko zna kako je zapravo snimljen, priliku je prepoznao redatelj Peter Farrelly, stariji brat iz dvojca Farrelly koji je s mlađim Bobbyjem zaslužan za neke od najšašavijih komedija devedesetih ("Glup i gluplji", "Svi su ludi za Mary"), te dvostruki oskarovac za "Zelenu knjigu", nagrađenu za najbolji film i originalni scenarij.
Film "Ja sam Rocky" zatječe mladog Stallonea (Anthony Ippolito) kao siromašnog pomoćnog radnika u kuhinjama i hotelima s ambicijom da uspije kao glumac, što mu zasad polazi za rukom tek povremeno, u marginalnim ulogama i jednako tako marginalnim filmovima. Posve švorc, prisiljen je živjeti na ulici, no televizijski prijenos boksačkog meča između svjetskog prvaka Muhammada Alija i gotovo anonimnog izazivača Chucka Wepnera daje mu inspiraciju za filmsku priču.
Naime, sasvim neočekivano, Wepner je izdržao gotovo svih 15 rundi s Alijem, čak je na kratko složio Alija na pod, no na kraju je ipak izgubio tehničkim nokautom. Ta priča o autsajderu koji, čak i ako nije pobijedio, ipak uspijeva izaći iz gubitničke putanje dala je osnovni motiv i ton budućeg filmskog klasika.
Stallone je shvatio da postoji samo jedan način da uspije u Hollywoodu, a taj je da, kako se to danas voli reći, uzme stvari u svoje ruke. I učinio je to na doista impresivan način. U svega tri i pol dana napisao je scenarij koji je izazvao interes producenata Irwina Winklera (P.J. Byrne) i Roberta Chartoffa (Toby Kebbell).
Oni su mu ponudili otkup prava na scenarij, no kad su počeli naglas razmišljati o potencijalnim tumačima glavne uloge - Burt Reynolds, Clint Eastwood ili Ryan O'Neal - Stallone ih prekida i izgovara rečenicu iz naslova "I play Rocky".
Nepokolebljivi Stallone
Legenda kaže da studio United Artists zaista nije štedio ni novaca ni truda kako bi nagovorio Stallonea da prepusti prava na scenarij bez uvjetovanja da glumi Rockyja, no ni ponude od 250, pa čak i 300 tisuća dolara nisu pokolebale mladog Stallonea.
Inače, ti iznosi preračunati za inflaciju danas bi vrijedili oko 1,5-1,8 milijuna dolara. Sasvim pristojno za mladića koji ne može platiti stanarinu i prodaje psa kako bi kupio hranu, no ostao je nepokolebljiv pa je na kraju studio pristao da sam glumi Rockyja, no kako bi smanjio rizik, spustio je budžet filma na svega milijun dolara.
Srećom, redatelj John Avildsen pokazao se kao prilično spretan u takvim skromnim produkcijama pa je film, unatoč nekoliko ozljeda koje je Stallone zadobio tijekom snimanja, završen prema planu. A ostalo je povijest, prihod filma od približno 225 milijuna dolara i 10 nominacija za Oscara.
Iako je bio nominiran u kategorijama najboljeg scenarija i glavnog glumca, Stallone tada nije osobno dobio Oscara, no dobili su ga montažeri, redatelj i producenti u onoj najvažnijoj kategoriji, za najbolji film.
Zanimljivo je da je ovu nagradu dobio u jednoj od najkonkurentnijih godina u povijesti; suparnici su mu bili "Taksist", "Svi predsjednikovi ljudi", "TV mreža" i "Put prema slavi".
Za razliku od većine nominiranih koji su bili djelo autorskih vedeta novog Hollywooda, "Rocky" je uspio napraviti most između starog i novog Hollywooda, spajajući staromodnu priču o uspjehu autsajdera koji se probija s društvenog dna do samog vrha s uvjerljivim realizmom i snažnom socijalnom komponentom.
Priča sastavljena od filmskih anegdota
Peter Farrelly, međutim, nije bio pretjerano zainteresiran za socijalnu fenomenologiju "Rockyja", već je svoj film utemeljio na Stalloneovom liku, a priču sastavio od trivija o nastanku filma. Već su i u svojim ranim filmovima, poznatima po brutalnom humoru koji nije štedio nikoga, braća Farrelly pokazivala neočekivanu nježnost i toplinu prema svojim likovima.
Upravo taj emotivni sloj ovdje pretvara Stalloneov hod preko trnja do zvijezda u neodoljivu bajku o američkom snu za koji već odavno znamo da ne postoji, no svejedno uživamo gledajući ga na platnu.
Ipak, ništa od toga ne bi bilo moguće bez mladog glumca Anthonyja Ippolita koji je sam snimio audiciju za ulogu i poslao je produkciji nakon čega je Farrelly, navodno, prekinuo daljnje audicije. Ippolito je izgledom, gestikulacijom i načinom govora toliko sličan mladom Stalloneu da je impresionirao i samog Slyja, koji je projektu dao blagoslov, ali nije neposredno sudjelovao u njegovoj realizaciji.
Pritom, kao što je i Stallone primijetio, nije riječ o djelu imitatora, već o ozbiljnoj dramskoj ulozi što je preduvjet za dobar film, a to vrijedi i za tretman ostalih likova u filmu. Posebno je dojmljivo kako nekadašnji prvak političke nekorektnosti, koji u filmovima nije štedio čak ni invalide, ovdje demonstrira iznimnu pristojnost u kreiranju likova, i to u najpozitivnijem značenju te riječi.
Malo bi koji redatelj odolio prilici da karikira poneki lik koji se prepriječio Stalloneu na putu do uspjeha. Obično u filmovima o filmovima prvi stradaju holivudski producenti kojima ne ginu uloge bešćutnih, nepristojnih, gramzivih i priglupih diletanata, no ništa od toga ne vrijedi za Winklera i Chartoffa koji su, lako moguće, prikazani u pozitivnijem svjetlu nego što je zaista bio slučaj.
Moderna filmska bajka bez velikih negativaca
Čini se da je Farrelly dosljedno film zadržao u registru moderne bajke u kojoj nema mjesta za velike negativce pa takav nije čak ni fiktivni holivudski mogul Sandy Maddox (Tracy Letts). Čovjek je, istinabog, veći dio filma prilično antipatičan, no teško je ne razumjeti njegovu frustraciju dok objašnjava kako je navikao "pregovarati s državama, pa čak i s komunistima, ali ne mogu s nekakvim Slyjem Spillaneom".
Dojmljiv je i način na koji film prikazuje odnos između Stallonea i njegove djevojke, kasnije i supruge, Sashe (AnnaSophia Robb), pri čemu izbjegava klišeizirane nesporazume i sukobe te umjesto toga izgrađuje istodobno emotivan, ali i vrlo racionalan odnos pun međusobnog poštovanja i potpore.
Drugi po važnosti je odnos s ocem (Matt Dillon), vjerojatno najmanje laskavo prikazanim likom u filmu, no čak ni njegova sebičnost i nasilničko ponašanje nisu prenaglašeni.
Peter Farrelly i ovaj put, kao i u većini svojih najuspjelijih ostvarenja, demonstrira rijedak talent za uspostavljanje specifičnog filmskog tona kojemu je sve podređeno. Film ima čvrstu naraciju, izvrsnu dinamiku i sugestivnu atmosferu kojoj znatno pridonose fotografija i nostalgičan izbor glazbe.
Iako se predstavlja kao simpatična biografska drama lake kategorije, bez velikih pretenzija, "Ja sam Rocky" uspijeva ispričati priču o usponu mladog glumca sa samog dna do holivudskog Olimpa, priču o pothvatu koji je po mnogo čemu veći od Rockyjeva podviga.
Doduše, ne vjerujem da će ponoviti "Rockyjev" uspjeh kad je o Oscarima riječ, no to nimalo ne umanjuje dobar dojam. Riječ je o rijetko vješto napravljenom crowd-pleaseru koji je zaista teško ne voljeti.
Ocjena: 4/5
