SCENA je poznata gotovo svima: u ranu zoru, dok ulicama New Yorka vlada tišina, žuti taksi klizi asfaltom uz prve, melankolične taktove pjesme Moon River Henryja Mancinija. Taksi se zaustavlja ispred draguljarnice Tiffany & Co, a iz njega izlazi elegantna žena u uskoj crnoj haljini, s bisernom ogrlicom, visokim rukavicama i tamnim naočalama. Zamišljeno podiže pogled i elegantno prilazi izlogu.

Kamera zatim prikazuje njezin profil i otkriva da u rukama, osim torbice, drži i papirnatu vrećicu. Iz nje vadi pecivo i nježno ga zagrize, dok u drugoj ruci drži kavu za van. Sve to čini s nevjerojatnom gracioznošću, s čežnjom promatrajući dijamante u izlogu, savršeno balansirajući doručak i eleganciju.

A sada zamislite da je Holly Golightly, koju glumi Audrey Hepburn, umjesto peciva iz vrećice izvadila - kornet sladoleda. Prizor bi bio potpuno drugačiji, zar ne? A upravo to se moglo dogoditi da se pitalo glavnu glumicu.

Snimanje prepuno problema

Iako je Doručak kod Tiffanyja jedan od najomiljenijih filmova 20. stoljeća, s nekim od najprepoznatljivijih scena u povijesti kinematografije, njegovo je snimanje bilo obilježeno brojnim poteškoćama. Za početak, autor romana Truman Capote protivio se angažmanu Audrey Hepburn za ulogu koja joj je obilježila karijeru. On je u ulozi Holly Golightly vidio isključivo Marilyn Monroe, izjavivši: "Paramount me izigrao i angažirao Audrey. Ona jednostavno nije bila za tu ulogu." Za današnje pojmove zvuči nevjerojatno, no Hepburn se tada, u usporedbi s Monroe, nije smatrala klasičnom ljepoticom.

Problemi su se samo nizali: promjena redatelja usred produkcije, poteškoće s odabirom glavnog muškog glumca, problemi sa snimanjem pred Tiffanyjem, neslaganja oko kultne pjesme, pa čak i prigovori na "nevini" imidž slavne glumice. Popis je bio dugačak, a ni sam Capote na kraju nije bio nimalo oduševljen filmskom adaptacijom.

Jedan detalj mogao je sve promijeniti

Ipak, postojao je jedan, naizgled nevažan detalj koji je prijetio da u potpunosti promijeni, a prema mišljenju mnogih i uništi, cijeli film: Audrey Hepburn jednostavno nije voljela peciva.

Da, dobro ste pročitali. Tko uopće ne voli peciva? Čine se kao univerzalan užitak - maslac, brašno i šećer, što tu može biti loše? No slavnoj Audrey bila su toliko odbojna da je upitala redatelja Blakea Edwardsa može li umjesto toga pred kamerama jesti sladoled. Iako bi to možda dodalo lascivnom podtonu scene, nešto u toj ideji jednostavno nije bilo kako treba.

Zašto sladoled nije dolazio u obzir

Redatelj je njezinu ideju odbio iz dva vrlo logična razloga. Kao prvo, sladoled se ne bi mogao održati u komadu tijekom vožnje taksijem do Tiffanyja; do trenutka snimanja scene već bi se otopio i uništio njezinu prekrasnu haljinu i rukavice.

Kao drugo, Edwards je glumicu podsjetio na jednostavnu činjenicu: tko jede sladoled za doručak, i to u samu zoru? Time bi se izgubio smisao samog naslova filma. To više ne bi bio 'Doručak kod Tiffanyja', već 'Poslastica kod Tiffanyja', što, složit ćete se, nema ni približno pamtljiv prizvuk.