26. KOLOVOZA 1994. godine u američka kina stigao je film Natural Born Killers (Rođeni ubojice), kontroverzni triler u režiji Olivera Stonea. Scenarij je započeo Quentin Tarantino, a Stone ga je preradio u satiričnu priču o medijskom spektaklu nasilja.

Film je odmah izazvao burne reakcije, dok su ga neki slavili kao pronicljivu kritiku društva opsjednutog kriminalom i televizijom, drugi su ga osudili kao neodgovoran i pretjerano nasilan.

O čemu se radi u filmu?

Priča prati mladi par, Mickeyja i Mallory Knox (Woody Harrelson i Juliette Lewis), koji započinju krvavi pohod kroz Ameriku, ubijajući sve pred sobom. Iako su brutalni ubojice, mediji ih pretvaraju u ikone pop kulture - televizijske zvijezde i "romantične" antiheroje koje publika istodobno osuđuje i obožava.

Njihov krvavi put završava u zatvoru, gdje medijska pompa postaje još intenzivnija, a gledateljima se postavlja pitanje: "Tko je zapravo monstrum - ubojice ili društvo koje ih slavi?"

Zvjezdana glumačka postava

• Woody Harrelson kao Mickey Knox – hladnokrvni, ali šarmantni ubojica.
• Juliette Lewis kao Mallory Knox – jednako opasna i nepredvidiva partnerica.
• Tommy Lee Jones u ulozi zatvorskog upravitelja.
• Robert Downey Jr. kao senzacionalistički novinar Wayne Gale.
• Rodney Dangerfield u iznenađujuće mračnoj ulozi Mallorynog nasilnog oca.

Kontroverze i kritike

Pri izlasku, film je bio optuživan da slavi nasilje i da može potaknuti stvarne zločine. Doista, neki su se nasilni incidenti, poput masakra u srednjoj školi Columbine, kasnije povezivali s filmom, iako nikada nije dokazano da je on bio izravan uzrok.

Kritičari su bili podijeljeni: jedni su ga smatrali genijalnom satiričnom alegorijom o ulozi medija u normalizaciji nasilja, dok su drugi tvrdili da je film postao upravo ono što navodno kritizira - senzacionalistički i nasilan spektakl.

Utjecaj i naslijeđe

Unatoč (ili upravo zbog) kontroverzi, Natural Born Killers postao je kultni film devedesetih. Njegova eksperimentalna montaža, mješavina crno-bijelog i filma u boji, brza izmjena kadrova i nadrealne sekvence stvorile su vizualni kaos koji je odražavao temu medijskog ludila.

Film se i danas navodi kao jedan od najsmjelijih pokušaja da se prikaže simbioza nasilja i televizije, ali i kao primjer kako granica između kritike i reprodukcije onoga što kritizira može biti opasno tanka.