10. LISTOPADA 1997. godine u kinima se počela prikazivati drama Kralj pornića (Boogie Nights), u režiji Paula Thomasa Andersona. Anderson, koji je u to vrijeme bio 27-godišnjak, svijetu je predstavio raskošnu, provokativnu i ljudsku priču o svijetu iza kamera industrije za odrasle. Bio je to film koji je istovremeno nostalgičan i brutalan, oda glamuru i porazu, i koji je u središte stavio pitanje što se događa kad američki san postane nešto što se može kupiti.

Uspon, pad i iluzija slave

Radnja je smještena u Kaliforniju kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih, razdoblje prelaska iz zlatnog doba filmske erotike u eru jeftinih videokazeta. U središtu priče nalazi se Eddie Adams (Mark Wahlberg), mladi konobar iz San Fernanda koji ulazi u svijet pornografske industrije pod pseudonimom Dirk Diggler.

Njegov meteorski uspon, potaknut šarmom, fizičkom privlačnošću i naivnom vjerom u slavu, odvija se pod budnim okom Jacka Hornera (Burt Reynolds), karizmatičnog producenta koji sanja o „umjetničkim porno filmovima“.

No, kako dolaze osamdesete, tržište se mijenja. Glamur blijedi, a iza svjetla reflektora otkrivaju se egomanija, ovisnosti i gubitak identiteta. Anderson pretvara život Dirka Digglera u američku alegoriju o slavi, propasti i čežnji za pripadanjem.
 

Film okuplja impresivnu glumačku postavu koja funkcionira poput orkestrirane zajednice izgubljenih duša:

• Mark Wahlberg kao Dirk Diggler, mladić čija karizma skriva duboku nesigurnost. Ova uloga otvorila je Wahlbergu vrata ozbiljne glumačke karijere.
• Burt Reynolds kao Jack Horner, mentor i očinska figura, u ulozi koja mu je donijela nominaciju za Oscara i novi profesionalni uzlet.
• Julianne Moore kao Amber Waves, „majčinska figura“ industrije, krhka i ranjiva ispod prividne kontrole.
• Heather Graham kao Rollergirl, tinejdžerica koja postaje simbol izgubljene nevinosti.
• Philip Seymour Hoffman, Don Cheadle i John C. Reilly daju slojeve topline, humora i tragedije u svijetu gdje svi glume, ali nitko nije istinski sretan.

Andersonov stil: kamera koja pleše kroz dekadenciju

Snimljen s energijom koju inače donosi Scorsese i emocionalnom dubinom Altmanovih hitova, Kralj pornića ističe se fluidnom filmskom fotografijom, dugačkim kadrovima i izvanrednim osjećajem za ritam. Anderson koristi glazbu, od disco klasika do soula i popa ranih osamdesetih, ne samo kao zvučnu kulisu, već kao emocionalni vodič kroz promjene epoha.

Po izlasku, Boogie Nights je bio kritički trijumf i potvrdio Andersonov status jednog od najvažnijih redatelja nove generacije. Film je nominiran za tri Oscara, u kategorijama najboljeg sporednog glumca (Reynolds), sporednu glumicu (Julianne Moore) i originalni scenarij (Anderson).

Bio je to početak Andersonove karijere koja će donijeti remek-djela poput Magnolije, There Will Be Blood i One Battle After Another. Za Marka Wahlberga, uloga Dirka Digglera bila je prekretnica - trenutak kad je bivši reper Marky Mark postao ozbiljan glumac.

Teme ispod površnog glamura

Boogie Nights nije film o pornografiji, već o američkoj potrebi za validacijom i ljubavlju. Industrija za odrasle služi kao metafora svijeta koji komodificira sve, čak i ljudske odnose. Anderson istražuje lažnu intimu unutar tog svemira, kao što su lažne obitelji i prijateljstva temeljena na interesu.

U središtu svega ostaje pitanje: može li u svijetu temeljenom na iluziji postojati išta stvarno? Anderson ne osuđuje svoje likove - promatra ih s empatijom, ali i bolnim realizmom. Upravo zato film ima srce, unatoč ciničnoj pozadini.