OSIM što je uveo Turbo u dostupni B segment, ovaj je model bio prekretnica suprotstavljajući se modernom tehnologijom u uvijek šarmantnom talijanskom kroju.

Jedan od najtraženijih talijanskih youngtimera nastao je 1985. godine, a do 1994. godine proizvedeno je oko 50.000 primjeraka, što mu je osiguralo povlašteni status automobila iz snova po pristupačnoj cijeni i simbola osamdesetih.

Prije 40 godina FIAT je predstavio jedan od najsmjelijih i najneobičnijih automobila s proizvodne trake u Mirafioriju - Uno Turbo i.e. U vrijeme "džepnih raketa", kada su mladi i zaljubljenici u automobile žudjeli za sportskim performansama u kompaktnom pakiranju, FIAT je odgovorio na trend koji su već predvodili Francuzi i Nijemci. Uno Turbo i.e. ušao je u elitni klub zahvaljujući spoju napredne tehnologije, uzbudljivih performansi i jedinstvenog stila.

Roberto Giolito, šef Stellantis Heritage odjela, rekao je: "Uno Turbo i.e. bio je puno više od malog sportskog automobila. Bio je san na dohvat ruke i simbol slobode za čitavu generaciju čije je srce kucalo u ritmu turba. Imao je odlučnost, karakter i prepoznatljiv zvuk koji je okretao glave. Govorio je mladima zrelim jezikom tehnologije i inovacije. Čak i nakon četrdeset godina, oni koji su ga vozili i dalje ga pamte s nostalgijom. Neki automobili nikad ne ostare – postaju simboli jednog vremena i generacija koje još uvijek vjeruju u snove."

Službeno je predstavljen u proljeće 1985., nakon milijun prodanih primjeraka običnog Una. Jednostavna i učinkovita formula glasila je: motor od 1301 ccm s Bosch elektronskim ubrizgavanjem u više točaka ('i.e.' - Iniezione Elettronica), Magneti Marelli elektronskim paljenjem i IHI VL2 vodeno hlađenim turbo punjačem s međuhladnjakom.

Maksimum je iznosio 105 KS, uz 147 Nm okretnog momenta pri 3200 o/min, što je osiguralo maksimalnu brzinu od 200 km/h i ubrzanje do 100 km/h za 8,3 sekunde – sve to u karoseriji od samo 845 kg.

Sportski osjećaj zaokružen je ovjesom sa stabilizatorom i prednjim ventiliranim diskovima. Mjenjač s pet stupnjeva bio je preuzet s Ritma 105 TC. Analogni Veglia-Borletti ili, uz doplatu, potpuno digitalni Nippon-Seiki instrumenti nudili su sve – od brzinomjera i obrtomjera do pokazivača tlaka ulja, temperature vode i, naravno, tlaka turba. Uključen je bio i inovativni "check panel" koji je nadzirao vrata, svjetla, hlađenje i podmazivanje – novost u tadašnjem kompaktnom segmentu.

Karoserija je imala redizajnirani prednji branik s integriranim maglenkama i otvorima za hlađenje, bočne pragove i proširene blatobrane preuzete s modela Uno SX, kao i stražnji spojler i poklopac prtljažnika od stakloplastike. 13-colni aluminijski naplatci imali su dijamantnu obradu i bili su obučeni u niskoprofilne gume mjera 175/60, s čepovima koji su nosili Abarthov škorpion na crvenoj pozadini. 

Unutrašnjost je bila spoj sportske elegancije: crni baršun s pet crvenih linija Fiatovog loga, crveni tepisi, crni pojasevi, četverokraki volan i crveni LCD sat. Točka na i bio je sportski ispuh koji se brinuo za duboke tonove. 

Član Ferrari tima i F1 pilot Michele Alboreto 1985. godine testirao je Uno Turbo na stazi Jacarepaguá. Nakon vožnje rekao je: "Zabavan je, reagira brzo i turbo podiže adrenalin. S još malo konja bio bi savršen za stazu."

1986. Uno Turbo dobiva nove boje, rešetku hladnjaka, retrovizore u boji karoserije, bočne "Turbo i.e." pruge i jasno vidljiv zeleni digitalni kokpit. Redizajn iz 1987. donio je i revolucionarni, ali problematični "Antiskid" sustav kočenja AP Lockheeda koji je djelovao samo na prednje kotače.

Tri godine kasnije predstavljena je zrelija i modernija druga generacija. Motor je povećan na 1372 ccm, s Garett T2 turbinom, snagom od 116 KS i ubrzanjem do 100 km/h u 7,7 sekundi. Vizualno diskretniji, model je imao branike s crvenim detaljem, integrirani spojler, nove četverokrake naplatke te udobniju unutrašnjost sa sjedalima s crno-sivim uzorkom i kožnim Momo volanom.

Postojala je i verzija sa 112 KS s katalizatorom za usklađenost s Euro 1 normom te izuzetno sportska Racing izvedba s dodatnom opremom poput krovnog prozora, daljinskog zaključavanja, perača prednjih svjetala, električnih podizača i metalik boje.

U obje serije neki su primjerci pretvoreni u unikatne izvedbe koje su izrađivali karoseristi poput Scionerija, Gianninija, Morettija i Hormanna, a koji su od FIAT-a dobivali ogoljene školjke i po narudžbi ih dovršavali – s posebnim bojama, naplatcima, kožom ili alcantarom te dodacima poput klime, kakva se tada nalazila samo u višoj klasi.

Moretti je 1986. predstavio Uno Turbo MX – s jednobojnom karoserijom, niskoprofilnim gumama, Alcantara sjedalima i orahovom instrumentnom pločom s digitalnim instrumentima.

Uno Turbo i.e. proizvodio se do 1994. (s nekim registracijama i 1995.) kada je njegovo mjesto zauzeo Punto GT. Ipak, Uno Turbo je postao simbol jedne generacije koja je, kako je pjevao Vasco Rossi ("andava al massimo e voleva una vita spericolata"), uvijek išla do maksimuma i živjela bez kočnica.

Zvuk dobro očuvanog Uno Turba i danas privlači pažnju – bez obzira zna li promatrač o kojem je autu riječ. Danas je to ipak rijetkost, jer malo ih je preživjelo u izvornom stanju. Stoga ne čudi što cijene dosežu 20.000 eura – sasvim pristojno za auto koji je 1985. stajao 14.450.000 lira.

Fiat Uno Turbo ukratko:

Prva serija (1985.–1989.) imala je 1.3 motor sa 105 KS, Bosch elektronsko ubrizgavanje goriva, Magneti Marelli elektronsko paljenje i masu od samo 845 kg, što je jamčilo autentičan sportski doživljaj, uz maksimalnu brzinu od 200 km/h i ubrzanje od 0 do 100 km/h za 8.3 sekunde.

Druga serija (1989. – 1994.) donosi veću zapreminu motora od 1372 ccm, novu Garrett T2 turbinu, povećanje snage na 116 KS i ubrzanje od 0 do 100 km/h za 7,7 sekundi. Uz suzdržaniji izgled, ističe se profinjenom unutrašnjošću, Momo volanom, ergonomskim sjedalima, krovnim prozorom i daljinskim centralnim zaključavanjem.