Zašto sirotinja mora učiti

AKO ĆE se akcija Index po nečemu pamtiti, onda su to riječi jednog od njenih "junaka" koje je Mladen Bajić požurio podijeliti s hrvatskom javnošću. Na pitanje što je sa studentima koji nemaju novca da kupe ispite, stigao je odgovor "Tko nema novca, neka uči!"

Dok je o ishodu ove "maestralne" akcije još rano govoriti, nema sumnje da je Bajić, prenošenjem ovih pet riječi postigao pun pogodak u propagandnom smislu. Barem na trenutak je cinizam i apatija javnosti zamijenjen vješto podgrijanim sveopćim gnjevom i zgražanjem koji se može usporediti s onime što su svojevremeno francuski sankiloti osjećali prema Mariji Antoaneti kada im je poručila da "jedu kolače".

U jednom trenutku su se kroz te riječi mogle kanalizirati godine i desetljeća narodnih frustracija. "Indeksaši" su tako postali oličenje svega što ne valja u Hrvatskoj, a tom dojmu se nisu mogli otrgnuti čak ni oni koji - što zbog cinizma, što prethodnih razočaravajućih iskustava - ne očekuju mnogo od Indexa.

Čistačice stručnije od svojih šefova

Bilo bi, međutim, pogrešno gledati na "indeksaški" savjet sirotinji tek kao na simbol korupcijom isklesanih socijalnih podjela u Hrvatskoj. Afera je na vidjelo iznijela ono za što svi sada govore da je bila "javna tajna", ali i jedan od brojnih problema koje se u Hrvatskoj godinama trpalo pod tepih. Naime, postalo je jasno da je i akademska zajednica, odnosno onaj dio hrvatskog društva koji se smatra intelektualnom elitom, ne može biti neuprljan korupcijom zbog koje se izbrisala granica politike, ekonomije i organiziranog kriminala.

Štoviše, ova afera je ukazala na problem  koji bi po Hrvatsku mogao imati daleko gore posljedice od "puke" korupcije. Ako su se godinama i desetljećima na najprestižnijima akademskim institucijama kupovali ispiti i diplome to povlači sa sobom uznemirujući zaključak da stotine, a možda i tisuće ljudi koji se nalaze na najodgovornijim položajima imaju manje stručne kvalifikacije od svojih čistačica, a donedavno najprestižnije diplome imaju vrijednost toaletnog papira.

Još jedan neslavni rat

Sudeći po dosadašnjoj praksi, malo je vjerojatno da će itko u Hrvatskoj pomišljati na drastični, ali jedini zamislivi korak kojim bi se riješio taj problem - oduzimanje ili preispitivanje svih "sumnjivih" diploma.

Ogorčenost i zgražanje bi vrlo brzo zamijenile srcedrapateljne priče o nepotrebno uništenim karijerama i obiteljima i osude križarskog pohoda koji prijeti normalnom funkcioniranju države. Zato je lako zamisliti kako će priča o kupovini ispita na zagrebačkim fakultetima završiti isto onako neslavno kao rat Ruže Tomašić protiv hrvatske narkomafije.

Naprotiv, čini se da bi afera Index, ako bude imala nekih dugoročnih posljedica, mogla tek dodatno napuniti Augijeve štale u koje se pretvorila Hrvatska. Prvu naznaku u tom smjeru bi mogao dati za srijedu zakazani prosvjed studenata Ekonomskog fakulteta u kojem se, između ostalog, u svjetlu najnovijih "otkrića" traži ni manje ni više nego bezuvjetni upis na više godine studija.

Sirotinja će ipak morati učiti

Takva reakcija pokazuje da zgražanje u cijeloj aferi nije izazvala činjenica da su se ispiti mogli kupovati, nego što takvu kupovinu svi nisu mogli priuštiti. Ili, slikovito rečeno, sirotinja nije ljuta zato što je sirotinja nego zato što mora "učiti". Lako je zamisliti mnoge koji danas bacaju grmlje i kamenje na "indeksaše" kako bi postupili na njihov način da su se našli u istoj prilici. A to je lakše u državi gdje se posljednjih desetljeća agresivno promovira "hrvatski san" prema kojemu su slava, bogatstvo i uspjeh obrnuto proporcionalni količini u njihovo stjecanje uloženog fizičkog i mentalnog rada.

Index, stoga, zapravo i ne predstavlja nekakav skandal, jer je on samo odraz vrijednosti društva u cjelini. Ako Hrvatska uistinu želi bolje suce, liječnike, odvjetnike, političare i profesore, kozmetičke medijsko-policijske akcije za to nisu dovoljne. Da bi se to postiglo, sirotinja će ipak morati učiti.

Dragan Antulov