Dok saveznici talijanske premijerke Giorgie Meloni slave, francuska politička scena sve više nalikuje na Italiju iz prošlosti.
S dva srušena premijera u samo devet mjeseci i dugom koji se gomila pod budnim okom financijskih tržišta, Pariz danas podsjeća na Rim iz 80-ih i 90-ih godina, razdoblje poznato po kratkotrajnim vladama i dužničkim krizama, piše Politico.
S druge strane, vlada Giorgie Meloni pokazuje se uspješnijom u smanjenju talijanskog duga i očekuje se da će odraditi puni mandat, donoseći Italiji političku stabilnost koja je dugo bila obilježje Francuske.
U ovom krugu transalpskog rivalstva Italija odnosi pobjedu i ne skriva zadovoljstvo. Mediji skloni desnici likuju, a pridružio im se i temperamentni potpredsjednik vlade Matteo Salvini, koji je spremno proslavio, kako je rekao, "tko zna koji po redu poraz" francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Iako drugi saveznici talijanske premijerke izražavaju zabrinutost zbog situacije u Francuskoj, ne propuštaju priliku istaknuti kako desna vlada u Rimu uspijeva tamo gdje francuski centristi posrću. "U srcu, neki članovi talijanske vlade možda i nisu toliko uznemireni trenutnom situacijom, ali to ne mogu reći javno", komentirao je Marc Lazar, stručnjak za francusko-talijanske odnose.
Europarlamentarac Nicola Procaccini, bliski suradnik Meloni, primijetio je da je Francuska promijenila pet premijera u manje od dvije godine i gubi utjecaj u Bruxellesu, dok Italija sada može "utjecati na ostatak Europske unije" čak i više nego u vrijeme bivšeg premijera Marija Draghija. "Očito su politike koje su gurale Macronove vlade pogrešne politike", zaključio je Procaccini.
Jedan zastupnik iz koalicije premijerke Meloni, koji je želio ostati anoniman, u šali je primijetio kako je "nedugo nakon što nas je francuski premijer François Bayrou optužio za fiskalni damping, njegova vlastita vlada bila 'odbačena'".
Zastupnik je aludirao na Bayrouovu optužbu da talijanska vlada poreznim olakšicama pokušava privući bogata francuska kućanstva. Taj spor samo je posljednji u nizu javnih nesuglasica između Rima i Pariza, koje su se ranije doticale tema poput migracija i prava na pobačaj.
Nakon što su prijevremeni izbori u ljeto 2024. rezultirali podijeljenim parlamentom, Macron bezuspješno pokušava uvjeriti zastupnike na koalicijske dogovore, uobičajene u Italiji ili Njemačkoj, ali rijetke u Francuskoj.
Čak je i mandat novog premijera Sébastiena Lecornua započeo na talijanski način - Macron ga je zadužio da provede konzultacije sa strankama o proračunu prije formiranja vlade, što podsjeća na "istraživački mandat" koji talijanski predsjednici daju mandatarima.
Lecornuov je zadatak osigurati potporu za proračun kako francuske financije ne bi sve više sličile talijanskima, koje su dugo bile sinonim za neodgovornu potrošnju.
Obje zemlje opterećene su s više od 3 bilijuna eura javnog duga. Ipak, Italija, unatoč problemima s poreznim olakšicama tijekom pandemije, u posljednje dvije godine uspješnije ispravlja svoj smjer. Predviđa se da će talijanski proračunski deficit ove godine iznositi 3,3 posto BDP-a, dok će francuski dosegnuti čak 5,4 posto.
Rim je na putu da se uskladi s europskim pravilom od 3 posto već sljedeće godine, dok Pariz taj cilj planira dostići tek 2029. Financijska tržišta su reagirala - ulagači sada francuske obveznice smatraju jednako rizičnima kao i talijanske. Kreditni rejting Italije također se popravlja, dok francuski pada, smanjujući nekadašnji jaz.
U prošlim krizama Italija se često oslanjala na tehnokratske vlade koje su vodili stručnjaci poput Marija Montija i Marija Draghija. Međutim, upravo je bijes zbog Montijevih reformi potaknuo uspon populističkih stranaka, ističe Lazar.
Desetljeće kasnije, Meloni je iskoristila svoje protivljenje Draghijevoj vladi kako bi se profilirala kao antiestablišmentska liderica i pobijedila na izborima 2022. godine. Macronov tim vjerojatno ne vidi rješenje u talijanskoj tehnokratskoj opciji, svjestan da bi takav potez mogao dodatno ojačati krajnje desno Nacionalno okupljanje Marine Le Pen uoči ključnih lokalnih i predsjedničkih izbora.