Foto: Boris Kovačev / Cropix

TRI GODINE nakon smrti Ivice Račana, SDP ima 56 saborskih zastupnika, ima svog predsjednika Republike, ima najbolji rejting u povijesti i nema više Milana Bandića. No, je li Milanovićeva stranka danas zaista bolja nego što je bila u Račanovo vrijeme?

SDP je danas upravo tamo gdje ga je Račan ostavio prije tri godine - u opoziciji. Međutim, brojke govore da je njegova formalna snaga veća nego prije. Pa ako je već i dalje oporba, neka je onda barem snažna oporba. Ili možda ipak nije?

Je li snažna stranka? Je li snažna oporba?

To je zapravo pitanje koje danas najviše muči sam SDP, njegove pristalice, birače, medije i javnost. A u neku ruku, ono muči i potencijalne SDP-ove koalicijske partnere, pa i sam HDZ. Je li SDP danas snažna stranka? Je li snažna oporba? I je li sposoban sutra doći na vlast i postati bolja opcija od HDZ-a?

Iako je današnji Milanovićev SDP moćniji u Saboru i u anketama - pa i na Pantovčaku - rijetki će se usuditi priznati mu da je snažna stranka. Još manje da je snažna opozicija. U doba Ivice Račana SDP je osvojio vlast sa 34 mandata. Milanoviću to nije uspjelo ni sa 56 zastupnika. U Račanovo doba SDP je artikulirao nezadovoljstvo javnosti, okupljao nezadovoljnike i reformatore, mobilizirao udruge i građane, borio se za naklonost medija i novinara. Njegov koalicijski potencijal bio je neusporedivo veći. Čak je i Račan bolje kotirao kao šef oporbe.

Milanovićev osobni rejting je danas porazan. A rejting negova SDP-a posljedica je blokovske podjele na političkoj sceni gdje HDZ usisava sve desno, a SDP sve lijevo od centra. U Račanovo doba SDP je bio izbor, dok je Milanovićev SDP neizbježnost za sve one koji žele smijeniti HDZ s vlasti.

Ima Josipovića, nema Bandića

Pa ipak, u Račanovo doba SDP nikad nije imao predsjednika Republike. Imao je samo jednog kandidata - Zdravka Tomca. Milanovićev SDP uspio je izgurati Ivu Josipovića na Pantovčak, međutim, pobjeda anonimnog saborskog zastupnika SDP-a realna je preslika oporbenog raspoloženja javnosti, a još više od toga, društveni trijumf nad Milanom Bandićem i svime što on predstavlja.

I kad smo već kod Bandića... Upravo je Ivica Račan bio odgovoran za bujanje moći zagrebačkog gradonačelnika. On ga je godinama tolerirao, trpio, poticao i na kraju, onako ojačalog i nedodirljivog, uvalio u ruke Zoranu Milanoviću. Koji ga se naposljetku ipak uspio riješiti. Ne vlastitom voljom, jer za to nije imao hrabrosti ni volje, već Bandićevom predsjedničkom avanturom. Svejedno, SDP je danas bolji zbog toga. Nije valjda samo zbog toga?

Račan tolerirao protivnike, Milanović stvara neprijatelje

Ivica Račan godinama je mnogima išao na živce. I članovima, i biračima, i novinarima, i javnosti. Ali ipak ne kao Zoran Milanović. Na političkoj sceni Račan je izazivao poštovanje, Milanovića baš ne cijene. U stranci Račan je tolerirao protivnike, dok Milanović stvara neprijatelje. Račan je kritizirao novinare i često se nije slagao s njima, ali je poštovao njihovo pravo da stvari vide drugačije od njega. Milanović kritičare vrijeđa, ponižava, izbacuje iz stranke, drži na distanci, pa čak i intervenira da ih se makne s praćenja SDP-a.

Ivici Račanu mnogi su predbacivali da previše taktizira, odugovlači, da se koleba, da nema hrabrosti napraviti velike poteze. Zoran Milanović nastoji ostaviti dojam kako ima hrabrosti, ali u mnogim ključnim situacijama lopta mu je ispadala iz ruke: ne samo na prošlim parlamentarnim izborima, pa i dobrim dijelom na lokalnim, nego i u konkretnim kriznim situacijama, kao što su arbitraža sa Slovenijom ili aktualna gospodarska kriza.

Milanovića su ubila prevelika očekivanja

I tu se možda krije objašnjenje: Milanovića su "ubila" prevelika očekivanja. Račan je bio gospodar stranke. Nenadmašni autoritet s pravom na grešku. Pravom da izgubi izbore. Pravom da izgubi vlast. S pravom da očisti stranku i okruži se svojim ljudima. Pravom da se okruži svojim novinarima i svojim spin doktorima.

Milanović je četiri mjeseca nakon dolaska na čelo SDP-a trebao dobiti dobivene izbore. Pa ih je izgubio. Onda se čak i za dobivene lokalne izbore govorilo da ih je izgubio. Sad opet mora dobiti već dobivene izbore i opet postoji mogućnost da ih izgubi. Milanović je obilježen kao gubitnik. I konstantno ima osjećaj da mu se trese stolica pa stoga tako obranaški reagira na svaku kritiku - iznutra i izvana.

Milanović kao mali Sanader

Grčevito drži tu fotelju jer je svjestan da se druge neće lako dočepati. Panično se boji konkurencije jer se plaši da je neće izdržati. Od početka je zavađen sa svim Račanovim ljudima, ni kod Račana nije najbolje stajao, dok sada, kad okuplja svoj tim, bira samo one koji ga ne mogu ugroziti, one koji će ga slijepo slušati i štititi od konkurencije. Nešto kao Sanader. Ako je Račanu bilo stalo do SDP-a, Milanoviću je prvenstveno stalo do njega samog.

I zato SDP danas ima većih problema nego u Račanovo doba. Unutar stranke koja je zavađena, podijeljena, zbunjena i nezadovoljna, koja pati od krize liderstva, prevelikih očekivanja i manjkavih kapaciteta. Među biračima koji u toj stranci danas žele vidjeti snažnu oporbu, a sutra snažnu vlast. I u javnosti koja želi vidjeti alternativu lošoj vlasti.

Ista meta, isto rastojanje

SDP je danas postao sam sebi svrha. Milanović je postao sam sebi svrha. SDP je postao najjača oporbena stranka jer nema druge. Milanović je postao vođa opozicije jer nema drugog.

I tako, danas se SDP nalazi u sličnoj situaciji kao i u vrijeme Račanove smrti. U opoziciji, u krizi liderstva i pred izborima koji se smatraju dobivenim. Hoće li i ishod biti isti?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje