"ZEMLJA ti se raspada", rekao je tiho sjedeći pred televizorom, u skvrčenom položaju nervozne rodbine koja čeka rezultat krvoločnog boksačkog meča, rukom prekrivajući oči od muke, a sve prste raširujući od znatiželje. Šutjela sam kako se obično šuti pred onima koji određene stvari i situacije mogu sagledati kirurški objektivno i bez trunke emocija, a koji dobro znaju prepoznati reski zvuk lomljenja države i njenih institucija jer su ga jednom već doživjeli. Šutjela sam također jer su se vatreni komadići koji su frcali s tih kaotičnih snimaka uživo, kao pikado zabili u pacifističke ideale svih mojih utopija, režući ih na najprostije atome čija je bolna istina zauvijek navlačila jezu niz leđa kao mokru kabanicu.
Ejup Ganić u epizodi zatvor-protest-kuća-birtija, romantično našetavanje Josipovića i Tadića pod pokroviteljstvom kompanije Isprike, gafovito, 60 tužnih minuta ponovnog nezapamćenog rasizma prema jednom narodu u televizijskom eteru, sahrana Rasima Delića uz sve vojne i državne počasti, reaktiviran sabor Herceg-Bosne, demoliranje Sarajeva u jednom danu na dva lokaliteta, takozvani borci i takozvani navijači u naletu "revolucijskih momenata", braniteljska blokada glavnog magistralnog puta za vrijeme najgušćeg prometa, samo su dio događaja proteklih dana u Bosni i Hercegovini. Jebo filmove i najnoviju produkciju, ekstremne sportove i luđačke hobije, ovdje je i samo disanje neponovljivi adrenalin. Trenutak kad pucaju veliki mitovi, kad padaju godinama konstruirane fatamorgane u pijesku, kad se laž izobličuje na najogoljeniji način, obično prate krš, lom i potpuna anarhija zdravog mozga. Zemlja koja se nalazi u totalnom financijskom, gospodarskom, socijalnom i ljudskom kolapsu za rezultat ne može imati parade cvijeća, nasmijane ljude i sretne bebe u kolicama. Može, ali nema. Ona ima destruktivne društvene odnose, rezigniranu i nezadovoljnu masu koju samo milimetri pridržavaju u umjetno sagrađenom kavezu. Ona ima ljude koji se godinama bore protiv nacionalizma i godinama biraju iste nacionalističke stranke koje prodaju maglu.
Kakva zajednička budućnost kad ljudi jedva preživljavaju sadašnjost?!
A upravo taj fenomen plastične stvarnosti je onaj koji (iako brižno stvaran i njegovan), kako dani idu, doživljava najveći poraz. Egzistiranje tri potpuno odvojena društva zatvorena u suludi laboratorij u kojemu bi i najizdržljiviji miševi već odavno pocrkali, neki još uvijek imaju muda i obraza da nazovu dobitnom formulacijom za zajedničku budućnost, dok ljudi jedva preživljavaju sadašnjost. A sadašnjost je ovakva (ma što vam lagali) – Dodikođija, Sarajevo i Hercegovina. Tri centra moći ili tri crne točke, ovisi kako se uzme. Bosnu namjerno izostavljam, jer današnja Bosna zapravo je samo preslika Sarajeva. Svako mišljenje u svakom djeliću Bosne formirano je pod vrsnim rukama sarajevske političke mašinerije uniformiranih stavova.
Potpomognuti medijskim mogulima, oni serviraju priče snošljivosti i jedinstva ubogim ljudima koji svakodnevno na sebi zorno uče kako sto puta ponovljena laž postaje jedina istina. Bošnjaci se tako u svojim životima mogu odlučiti za dvije opcije – nacionalizam i nacionalizam light. Prvi, onaj sličan, a različit, Tihić-Silajdžićev (ubojita kombinacija poslušnog i radikalnog, kamilice i ekstrema), na čiju smo idiotsku politiku "jedinog i temeljnog naroda", islamizaciju i korupciju već dobrano i oguglali, pa je iz očaja, a i zbog njima oprečne alternative donekle toleriramo, jer su u njihovom svrgavanju s vlasti najglasniji ovi drugi, Lagumdžijini Antifašisti, podanici strendžera, zaogrnuti aureolom univerzalne pravednosti, potpomognuti uvijek lojalnom državnom televizijom, lafo moderni i mulitetnički, a zapravo s većim smislom za reket od Samprasa u najboljim danima i bolje organizirani od mreže bossova po ulicama Palerma, elitni kvaziintelektualci bez imalo socijalne snošljivosti. Promatračnica svijeta za takve je u Sarajevu, a odatle je lako slati fraze o toleranciji u vremenu kad ljudi nakon dvadesetogodišnjeg ludila ne mogu više istolerirati niti svoje ukućane, a kamoli drugu vjeru ili naciju. Lako je i tako prokleto lažno.
Hrvati, naravno, nemaju svoju televiziju, nemaju ništa od ustavnih prava, ali zato imaju najhrvatskijeg predstavnika Želju Komšića i imat će ga opet, sve su prilike. Zašto ga ne imati opet, kad čovjek fantastično obnaša svoju dužnost? Predstavnik je dijela naroda s kojim nema ništa zajedničko, a njegovo zalaganje za isti ravno je entuzijazmu osamdesetogodišnje bakice na plesnom podiju u domu umirovljenika. Osim Željka, Hrvati imaju inkriminirajućih političara na izvoz. Mada i dalje nijednog pravog lidera. Što je iznimno pogodno i za Muslimane i za Srbe. Porazna je činjenica da klimanje glavom prosječnog hrvatskog političara u BiH kupiš jednim stanom. Po zakonu naravno. Ili firmom koju mu daš da je rastavlja na dijelove i igra se gazde. Ili carinom koja zatvori oči pred mesnim odrescima bez deklaracija uvezenim iz stranih zemalja. Tako se odrađuje federalni politički posao s Hrvatom. Koji se obično zove Dragan ili Božo ili Zvonko ili Jerko. Pa ga držiš na lancu kao najvjernijeg psa. Ko fol malo ga sudiš, naravno da ga svaki put pustiš, daš mu da se uvalja u med, pa ga baciš lavovima, pa ga spasiš jer dobro znaš da će ti valjati, jer kad god bude stani-pani, trenutni Hrvat u vladi je spreman izdati interese svog naroda zbog svoje vlastite guzice, vodeći se parolom - jebo kanal, bitan je anal.
Milorad Strašni Dodik najsretnija osoba u BiH
Jedino mjesto kojem ovakva nesnosna situacija donosi višestruki prosperitet je Dodikođija, to čudnovato mjestašce najčešće opjevano u epovima Federalne televizije, prćija u kojoj se pljačka sustavno i legalno, ali koju stoji matična zemlja na čelu sa Lepim Predsjednikom. Šerif Dodik intelektualno naočit i verbalno suveren, godinama igra stvarni monopoly sa živim ljudima, pravom lovom i ni za šta ne odgovara. Međutim, on suprotno očekivanjima umno zdravog čovjeka, kao takav biva čak i štovan od kojekakvih mlatimudana koji se zovu političari, a kojima kronično nedostaje Šerifove šake kojom bi lupnuli od stol. Kad bi se birala najsretnija osoba u Bosni i Hercegovini, to bi zasigurno bio Milorad Strašni Dodik. Jer život mora da je prava uživancija kad državu dijeliš s otomanskim sanjarima Muslimanima i političkim levatima Hrvatima.
Kad sastružeš sav taj korupcijski jad, ljudski politički šljam i luđačku trku za osobnim profitom, ostaje ti narod. Narod izjeban, narod razočaran, osiromašen, toliko puta prevaren i preveslan. Stvarni godinama manipulirani narod, stvarni borci i invalidi, stvarni potlačeni radnici. Narod koji bi ih jedini mogao zbaciti sa svojih leđa, koja su uzjahali davno i nametnički ne silaze. Narod koji bi se mogao izboriti za minimalna ljudska prava i normalan život u drugačije organiziranoj državi. Mogao bi. Kad bi to bio neki narod.