Ne mogu do mafijaša pa se okrenuli profesorima
NE MOŽE se reći da je baš sve tragično, ima tu i smiješnih momenata. Evo recimo, prije nekoliko dana zagrebačka policija pohvalila se uhićenjem tročlane bande koja je u proteklih osam mjeseci plinskim pištoljima opljačkala osam trgovina. U seriji razbojničkih prepada 20-godišnji banditi prikupili su ukupno - pazite sad! - devet tisuća kuna. Devet. Tisuća. Kuna. Ili tisuću po svakoj pljački. Kriminalu je definitivno odzvonilo.
I to nije sve. Samo dan nakon pokušaja ubojstva predsjednika Uprave Industrogradnje Josipa Galinca policija je započela sa spektakularnom akcijom hapšenja profesora po zagrebačkim fakultetima. Po četiri policajca na svakog profesora. Fale samo duge cijevi na mostovima. Kriminalu je opet odzvonilo. Napokon ćemo moći ponovno slobodno koračati ulicama (i mračnim pothodnicima) bez straha da nas metalnim palicama premlati banda - sveučilišnih profesora.
"Ni jedan nam nije pobjegao"
Ali šalu na stranu, stanje je doista tragično. Možda bi i činjenica da je Slobodan Ljubičić Kikaš optužen zbog nezakonitog rent-a-cara i 400 litara dizela ukupne vrijednosti 26 tisuća kuna, također bila smiješna, ali nije ovo trenutak da se bude sitničav. Samo dan nakon što je Josip Galinec brutalno, usred bijela dana u urbaniziranoj zoni Zagreba, pretučen na isti način kao što su prije četiri mjeseca pretučeni Igor Rađenović i Dušan Miljuš, policija je odjednom krenula u progon korumpiranih profesora. I to samo nekoliko sati nakon što je Ivo Sanader, pompozno kako samo on to zna, poručio da se mafijaški napadi "neće dopustiti i neće tolerirati", pa čak i inicirao val kadrovskih smjena. Smjene su izvršene, ali policija je umjesto u potragu za batinašima, iznenada krenula u hapšenje profesora. I kako reče Marijan Benko, "ni jedan im nije pobjegao".
Akcija "Indeks" upravo je ono što je Sanaderu trebalo u ovom trenutku. Puno dobrih vijesti. Puno dokaza da pravna država radi svoj posao. Da je policija efikasna i budna. Da se kriminal neće tolerirati. Jer za razliku od truleži u gospodarstvu, porast nasilja i bujanje kriminala samo su fizička manifestacija truleži i disfunkcionalnosti čitavog sustava. Dok nas inflacija i druge gospodarske nepogode uništavaju sporo i dugoročno, nasilje je vidljivo i opipljivo. Stoga je nabolje suzbijati ga opipljivim mjerama. Najprije propagandnim porukama kako se ovo "neće dopustiti i tolerirati", potom kadrovskim smjenama, a na kraju i konkretnim dokazima efikasnosti policije. Eto, ne može se stati na kraj batinašima, pa čak ni maloljetničkim bandama, ali zato može korumpiranim profesorima.
Nikad ne znaš kad će "pasti" netko od "tvojih"
U ovakvoj državi u kojoj zapravo nitko ne vlada, već njome upravlja jedan čovjek uz pomoć svoje kamarile, u društvu u kojem vladaju klijentelizam, nesposobnost i stranačka podobnost, normalno je da kriminal cvjeta. I nitko se s njime ne može sustavno obračunati: najprije zato što kriminalno-politička hobotnica seže do svih razina društva - od vrha do dna - a potom i zato što sustav ovako postavljen i izopačen jednostavno nije sposoban boriti se protiv anomalija. Jer on je anomalija sam po sebi.
Lako je uhititi trojicu klipana koji su u osam pljački ukrali devet tisuća kuna. Ali nije baš tako lako otkriti mafijaške batinaše i njihove šefove. Lako je parkirati "maricu" pred fakultetom, zapečatiti vrata i korumpiranom profesoru (u vestici i kariranoj košulji, sa cvikerima na glavi) nataknuti lisičine na ruke. I od toga napraviti spektakl. Ali puno je teže razbiti zločinačku organizaciju u Zagrebu ili desetak mafijaških organizacija u cijeloj Hrvatskoj. Jer nikad ne znaš kad će "pasti" netko od "tvojih". Konačno, mnogo je lakše državnom odvjetniku Mladenu Bajiću pohvaliti se da je "dobio podršku sveučilišta za svoju akciju", nego pronaći Maestra u onoj smiješnoj operaciji istog imena.
Daleko od toga da korupciji na fakultetima nije trebalo stati na kraj. No, jesu li obuhvaćeni svi kvarni profesori ili su opet, kao u Fondu za privatizaciju, uhićene samo sitne ribe? Koliko će ih završiti sa sudskim presudama? I je li baš to upravo u ovom trenutku bio prioritet? Možda smo u krivu, ali stekli smo dojam da je Sanader s ministrom Rončevićem u srijedu navečer održao hitnu i dramatičnu press konferenciju kako bi pronašao napadače na Galinca. Da je u to trebalo uprijeti. Kao što se nedavno na isti način "uprlo" u rješavanje slučaja Miljuš. Ali eto, kad nema mafijaša, dobri su i profesori.
Pravilno izolirani slučajevi
Marijan Benko, ravnatelj policije, prije godinu i pol dana izjavio je u jednom intervjuu da "građani nemaju razloga ne vjerovati policiji", te da su mjerilo uspješnosti rada policije "preventiva i osjećaj građana da su oni i njihova imovina sigurni te da se mogu slobodno kretati". Otad su zaredali mafijaški napadi, zavladale su maloljetničke bande, a na čelo policije stupio je čovjek koji je sam pod istragom Uskoka zbog korupcije. Srećom, otišao je čovjek koji molio Boga se mafijaši međusobno pokokaju kako policija ne bi imala posla. Ali svejedno, teško se može reći da se građani osjećaju sigurno. (Osim možda studenata.)
Josip Galinec prijavljivao je prijetnje. I svejedno je pretučen usred bijela dana. Igor Rađenović također je prijavio prijetnje. I on je pretučen. Dušanu Miljušu osvanula je "čitulja" u Večernjem listu. I opet je pretučen. A Marijan Benko je prije godinu i pol ustvrdio da građani koji prijavljuju prijetnje "imaju povjerenja u policiju", te da je slučaj poduzetnika Davora Cepetića, koji se ubio zbog prijetnji reketara, "izolirani slučaj i nije pravilo". A koje je onda pravilo?
Da stvar bude još gora, Ivo Sanader možda je jedini političar u državi koji bi imao snage - kad bi imao volje - pokrenuti pravu akciju suzbijanja kriminala. Ali ujedno je i posljednji koji će to zaista učiniti. Sve je stvar političke volje: samo što je ona najprije pokorila policiju, riješivši se sposobnih ljudi i promovirajući podobne, potom je pokorila državno odvjetništvo, a na kraju i sudove. Imao je predsjednik Mesić pravo u onom govoru na Velesajmu: "Da nije tragično, bilo bi smiješno. Ali je tragično". A znate što je najtragičnije? Da se tome ne vidi kraj.
Foto: Index