NAKON što je CDU na izborima u pokrajini Hessen izgubio 10 posto glasova, njemačka kancelarka i predsjednica stranke Angela Merkel izašla je u Berlinu pred novinare i najavila da se više ne namjerava kandidirati za lidersku poziciju među njemačkim demokršćanima. U neobično direktnom nastupu Merkel je izjavila da je loš rezultat CDU-a u Hessenu njena odgovornost te je funkcioniranje vlade koju trenutno vodi opisala kao neprihvatljivo. Merkel je i najavila kako bi htjela voditi aktualnu vladu do kraja svog mandata 2021. godine, ali da se više nema namjeru kandidirati za kancelarku.
Bila je to iznenadna najava kraja jedne velike političke karijere, kraja koji su mnogi već neko vrijeme predviđali i prizivali, a opet su ostali zatečeni brzinom Merkeličine reakcije na loš izborni rezultat u Hessenu. No kada se pogleda cijela politička karijera Angele Merkel, iznenađenja ne bi trebalo biti jer ona se od početka trudila u vlastitim rukama držati kormilo svoje političke sudbine.
Iz predmeta marksizam imala ocjenu dovoljan
Angela Merkel rođena je u Hamburgu 1954. godine kao Angela Kasner, kći protestantskog pastora koji je ubrzo svoju obitelj preselio zbog posla u komunističku Istočnu Njemačku, u kojoj je proveo život u tihoj opoziciji režimu. Mala Angela odrastala je u idiličnom domu družeći se i s djecom s posebnim potrebama kojoj je pomagao njezin otac. U školi je bila izvrsna učenica, a u tom periodu je naučila i govoriti ruski jezik. Zanimljivo, iz predmeta marksizam imala je ocjenu - dovoljan.
U Leipzigu je diplomirala fiziku, a onda se 1978. preselila u Berlin i zaposlila na Akademiji znanosti. Doktorirala je 1986. godine te objavila i nekoliko znanstvenih radova iz područja kemijske fizike. Njen prvi brak s kolegom Ulrichom Merkelom trajao je od 1977. do 1982. godine, no nakon razvoda je zadržala njegovo prezime. Svojeg sadašnjeg supruga Joachima Sauera upoznala je 1981., kasnije su započeli ljubavnu vezu, a vjenčali su se tek 1998. godine. Po svemu sudeći, riječ je o skladnom braku. Djece nema.
Odbila zloglasni Stasi, a kad se rušio Berlinski zid bila je - u sauni
Sve do pada Berlinskog zida i kraja DDR-a, Merkel je živjela povučenim građanskim životom ne ističući se u opoziciji komunističkom režimu, ali ga i ne podržavajući. Kada joj je pristupila zloglasna istočnonjemačka tajna policija Stasi da je regrutira za doušnicu, Merkel ih je vješto uspjela odbiti.
Iako je bila u Berlinu u presudnim danima krajem 1989. koji su kulminirali rušenjem Berlinskog zida, Merkel nije sudjelovala u velikim demonstracijama koje su dovele do toga. Dapače, u noći 9. studenoga kada su ljudi iz Istočnog Berlina konačno prodrli kroz dotad neprobojni zid, Merkel je prvo bila u sauni i odmarala se od napornog radnog dana, a onda je - otišla u stan spavati. Doslovno je prespavala jedan od najvažnijih trenutaka novije njemačke povijesti.
No doktorica fizike se ubrzo probudila i shvatila da se padom Berlinskom zida stvorio jedan cijeli novi svijet s mnogo dotad nezamislivih šansi. Priključila se rastućem pokretu za demokratizaciju te postala zamjenica glasnogovornika jedinog demokratski izabranog lidera DDR-a Lothara de Maizierea, koji je vodio Istočnu Njemačku u prijelaznom periodu između pada komunističkog režima i ujedinjenja Njemačke. U tom razdoblju postala je i članica CDU-a, koji je tada vodio legendarni Helmut Kohl, te je na izborima za Bundestag krajem 1990. postala i zastupnica. Nije se dugo zadržala u parlamentarnim klupama jer ju je Kohl imenovao ministricom za žene i mladež, izabravši je gotovo slučajno jer mu je u kabinetu trebala žena iz Istočne Njemačke.
Merkel je u tom periodu dobila i nadimak Kohlova Djevojčica, što svjedoči o tome koliko su je drugi političari i mediji ozbiljno shvaćali, ali je to bilo i razdoblje njenog velikog učenja kako politika na najvišem nivou izgleda iznutra te kako se kao žena nositi s moćnim muškarcima. U Kohlovom kabinetu nakon izbora 1994. postala je ministrica okoliša i nuklearne sigurnosti, čime je podignut njen profil u njemačkoj javnosti, no i dalje je bila političarka drugog ešalona. Njena dva ministarska mandata u vladama Helmuta Kohla ponajviše se ističu time što nije proizvela nijedan značajan skandal, ali ni provela nikakve značajne reforme. Bila je kompetentna i neinovativna, što je ocjena koja se u mnogočemu može primijeniti i za njene kancelarske mandate.
Nakon Kohlova poraza na izborima 1998., Merkel je u pretumbavanju unutar CDU-a postala glavna tajnica stranke, koja se uskoro našla u ogromnoj aferi kada je otkriveno da je Kohl koristio crne fondove za predizborne kampanje CDU-a. U sve je bio donekle upetljan i njegov nasljednik Wolfgang Schäuble, no CDU nije uspijevao odlučiti da se odvoji od svojeg višedesetljetnog lidera i ujedinitelja Njemačke unatoč gubitku izbora i unatoč korupcijskom skandalu.
Presudan trenutak političke karijere
U tom trenutku je Merkel povukla jedan od najvažnijih poteza svoje političke karijere koji pokazuje da nije sposobna samo beskrajno taktizirati nego i odlučno udariti šakom o stol (kako se to voli reći u Hrvatskoj). U uglednom konzervativnom dnevnom listu objavila je komentar u kojemu poziva CDU da se oslobodi Kohlova utjecaja i krene u bolju budućnost, što je bio poziv na koji je stranka željno čekala. Ubrzo je izabrana za predsjednicu CDU-a, 10. travnja 2000. godine.
Iako je to bila pozicija s koje se puca na Kanzleramt, Merkel nije odmah imala stranku pod svojom kontrolom - s jedne strane tu je bilo mnogo muških rivala koji su se vidjeli kao budući kancelari Njemačke, a s druge je bio sestrinski CSU, koji je tada vodio bavarski premijer Edmund Stoiber, inače vrhunski političar mnogo staloženijeg temperamenta od aktualnog predsjednika CSU-a, kolerika Horsta Seehofera. Unutar sestrinskih stranaka eksplodirala je debata o tome tko treba biti njihov kancelarski kandidat koji će izaći na megdan alfa-mužjaku Gerhardu Schröderu - iskusni pokrajinski Stoiber ili neiskusna bivša ministrica irelevantnih resora Merkel.
Dio njemačkih političkih legendi postao je doručak na kojemu su se Stoiber i Merkel sastali i navodno zajednički i u drugarstvu odlučili da će kancelarski kandidat ipak biti on, dok je u realnosti Merkel procijenila da jednostavno nema dovoljno podrške ni unutar vlastite stranke, a ni kod sestrinskog CSU-a da bude njihova kancelarska kandidatkinja te da treba pričekati bolji trenutak. Stoiber je naravno izgubio od Schrödera te je time i završena rasprava među demokršćanima oko toga tko bi ubuduće trebao biti njihov kancelarski kandidat - Merkel je jedina preostala tako što je strpljivo čekala.
Na vlast je doveo ego glavnog suparnika
Schröder je, zbog previranja unutar SPD-a koje je izazivala njegova reformska agenda i gubitka vlasti svoje stranke u pokrajini Nordrhein-Westfalen, nenadano 2005. raspisao izvanredne izbore u kojima je Merkel prezentirala prilično neoliberalan ekonomski program zalažući se za smanjenje poreza i privatizaciju. Nije bila baš uvjerljiva u kampanji pa je Schröder u furioznom finišu uspio SPD - koji je mjesecima loše stajao u anketama - dovesti do 34,2 posto glasova, dok je CDU dobio tek jedan posto više. To definitivno nije izgledalo kao uvjerljiva pobjeda Merkel, no onda je Schröderov ego odigrao ključnu ulogu - u televizijskoj emisiji u kojoj su se u izbornoj noći skupili svi predstavnici parlamentarnih stranaka, tzv. Elefantenrunde, Schröder se nevjerojatno bahatio objašnjavajući Merkel da ona nikad neće postati kancelarka i da SPD nikada neće ući u veliku koaliciju s njom kao kancelarkom. (Velika je koalicija bila jedina opcija da samo dvije stranke sastave vladu jer ni demokršćansko-liberalni lager nije imao većinu u Bundestagu, kao ni crveno-zeleni, dok s istočnonjemačkim nasljednicima komunista iz PDS-a nitko nije htio koalirati.)
I te noći je Merkel de facto postala njemačka kancelarka jer CDU/CSU i SPD jesu uskoro ušli u veliku koaliciju bez Schrödera, a s njom na čelu. Merkel je još jednom primijetila kako treba samo pričekati da se njeni protivnici samounište, što je postala jedna od ključnih vodilja njene političke taktike.
Za divno čudo, prvi kabinet pod vodstvom Angele Merkel funkcionirao je prilično harmonično, previranja su se događala samo u SPD-u, dok je ona kao kancelarka zauzela poziciju osobe koja lebdi nad svime time, nad vladom i nad strankama, poziciju osobe koja se samo brine o Njemačkoj dok se ostali bave sitnim prepucavanjima. Ključni trenutak prve Merkeličine vlade bila je svjetska financijska kriza 2008., kada je jednim istupom sa svojim socijaldemokratskim ministrom financija Peerom Steinbrückom (koji će kasnije biti jedan od propalih kancelarskih kandidata protiv Merkel) zaustavila pad Njemačke u ekonomski ponor. Njih dvoje su poručili da njemačka država garantira depozite u bankama i to je sve što je bilo potrebno. No to je bila Steinbrückova ideja, koju je kasnije Merkel prezentirala kao svoj veliki uspjeh, što je također postalo stalno obilježje njene politike.
Na izborima 2009. opet je ostvarila solidan rezultat za CDU i ušla u željenu koaliciju s liberalnim FDP-om, koji je u četiri godine mandata maestralno politički nadigrala. Merkel je u tom periodu CDU pomaknula prema centru preuzimajući mnoge socijaldemokratske, zelene i liberalne politike kao vlastite pa su se politički suparnici žalili kako ona provodi njihovu politiku i za to dobiva kredit kod birača.
Godine 2013. njena stranka dobila je 41,5 posto
To je bilo točno, ali birače nije bilo briga pa je Merkel na izborima 2013. ostvarila izvrstan rezultat za CDU od 41,5 posto, ali je FDP ispao nakon šezdeset godina iz Bundestaga pa je Merkel opet sklopila veliku koaliciju sa SPD-om. Bio je to trenutak njene najveće političke moći, dobila je ogromnu podršku za treći kancelarski mandat i već bila ovjenčana nadimkom Mutti, s jedne strane ironičnim, a s druge izrazom strahopoštovanja. Merkel je tada doista bila Mutti ne samo CDU-a nego i cijele Njemačke.
Što se tiče njene pozicije u svijetu, Merkel je s pravom u jednom trenutku ponijela titulu najmoćnije političarke svijeta. Tijekom svojih kancelarskih mandata sa svjetske političke scene ispratila je Georgea W. Busha, Jacquesa Chiraca, Tonyja Blaira, Nicolasa Sarkozyja, Davida Camerona, Silvija Berlusconija, Baracka Obamu i mnoge druge. Jedini od velikih faca koji će je politički nadživjeti je, kako se čini, Vladimir Putin, s kojim je imala istovremeno napete i dobre odnose. Osim donekle s Obamom, s ostalim svjetskim liderima ciljano nije izgradila prisnije odnose, ali je zato osobno dobra sa šeficom MMF-a Christine Legarde, koju iznimno poštuje i za koju skoro pri svakom službenom susretu ostavlja vremena za privatno druženje.
Njemačka je pod dugogodišnjim vodstvom Angele Merkel postala uspavana republika u kojoj se većinom dobro živi i koja je pošteđena potresa i drama kakve su u ostatku svijeta bile svakodnevica, što su joj birači honorirali, ali što je zapravo i naštetilo njemačkoj demokraciji. Uspon ekstremno desnog AfD-a jedna je od posljedica takve Merkeličine politike.
Dvije stvari koje su obilježile eru kancelarke Merkel
Dvije su stvari ključno obilježile Merkel kao kancelarku - kriza eurozone, odnosno Grčke, i izbjeglička kriza. Neće se moći ispisati politička povijest Europe 21. stoljeća i politička biografija Angele Merkel, a da se to ne spomene. Teško je reći da je u oba slučaja izabrala pravu politiku, ali je pogriješila na različite načine. Grčku krizu je trebalo presjeći i što prije završiti umjesto da se godinama mrcvare i ta članica EU-a, i cijela Europska unija politikom malih koraka koja zapravo na kraju nije riješila nijedan uzrok te krize. Merkel je u svemu tome previše taktizirala i odugovlačila, umjesto da je odlučno i jasno djelovala, kao što bi učinio njezin prethodnik Schröder. Na kraju svega je uspjela spasiti njemačke banke koje su Grčku kreditirale, a ne Grčku, a upadanje cijele eurozone u krizu zapravo je zaustavio guverner Europske centralne banke Mario Draghi.
U izbjegličkoj krizi je, pak, nakon što je problem predugo ignorirala, donijela u kasno ljeto 2015. naprasitu odluku da izbjeglice i migrante koje je u Mađarskoj zlostavljala vlada Viktora Orbana pusti u Njemačku. Ovu hvalevrijednu humanitarnu odluku, koja je onda zapravo legitimirala balkansku rutu kao validan put u Europsku uniju, Merkel je u organizacijskom smislu posve kompromitirala - nije se konzultirala s partnerima u Europskoj uniji, nije osigurala kapacitete u Njemačkoj za prihvat stotine tisuća izbjeglica. Njeno poznato “Wir schaffen das”, odnosno “Mi to možemo”, nije bilo dovoljno - trebao je konkretan plan koji se počeo osmišljavati prekasno da bi sve prošlo bez skandala i napetosti. Na kraju je svoju politiku prema izbjeglicama i imigrantima posve promijenila te s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom ispregovarala da ih za velike pare od EU-a drži u Turskoj.
Ljudi su se umorili, Merkel je naprosto predugo na sceni
Sve to se odrazilo na rezultat CDU-a na izborima za Bundestag prošle godine, kada su demokršćani dobili tek 32,9 posto, skoro deset posto manje nego 2013., a Merkel krenula u pregovore za svoj četvrti kabinet. Željena koalicija sa Zelenima i liberalnim FDP-om nije uspjela pa je Njemačka još jednom završila s vladom velike koalicije koju nitko ne želi, pa ni stranke koje je čine, i s kancelarkom koju mnogi više ne mogu gledati, neovisno o tome priznaju li joj velike zasluge ili je smatraju najgorom štetočinom. Merkel je jednostavno predugo na sceni da se ljudi ne bi zaželjeli novih lica.
U ponedjeljak smo svjedočili početku političkog kraja Angele Merkel koji bi mogao doći i prije 2021., do kada ona želi biti kancelarka. Ostala je bez velikog dijela svoje političke moći - primjerice, nedavno su zastupnici CDU-a u Bundestagu smijenili njenog intimusa s pozicije šefa kluba - i zapravo više ne vodi njemačku vladu niti uspijeva lebdjeti iznad svojih ministara kao nedodirljiva Mutti, nego je jedna od isluženih političara koji zauzimaju ključne pozicije tog suštinski bezidejnog kabineta. Merkel više nije jamstvo stabilnosti, nego jedan od generatora nestabilnosti, naročito kroz stalnu napetost u odnosima s nepredvidljivim ministrom unutarnjih poslova Seehoferom, koji se noktima drži na poziciji predsjednika CSU-a.
Merkel je uvijek najavljivala da želi otići iz politike prije nego što “postane ljudska olupina”, a čini se da je ipak ostala predugo. Međutim, teško je povjerovati da se neće snaći u civilnom životu kada više ne bude kancelarka - uvijek može pohoditi nogometne utakmice što inače obožava, kao ići i na izvedbe djela Richarda Wagnera, omiljenog joj skladatelja. Nekoć je sanjarila da nakon političke karijere otvori restoran.
Merkel je od povučene istočnonjemačke fizičarke postala najmoćnija političarka svijeta. Bit će zanimljivo vidjeti kako će izgledati treći čin njenog nevjerojatnog života.