Norveška je tijekom svoje povijesti često mijenjala svoje kraljeve. U vrijeme Napoleona bila je čvrsto pod danskom upravom, no kada je bilo vrijeme da se kroji nova Europa, 1815. godine postala je dio Švedskog Kraljevstva. Svoju je neovisnost proglasila 13. kolovoza 1905. godine kada je bilo jasno da je unija mrtva. Neovisnost je ostvarena bez vojne intervencije Švedske, premda su vlasti iz Stockholma već naredile mobilizaciju.
Švedska stečevina nakon Napoleona
Nakon što je poražen Napoleon Švedska je inzistirala da norveška regija postane dio njezine države kako bi se kaznilo Dansku koja je podupirala Napoleona (premda su u tom vremenu svi poduprli Napoleona na kraći ili duži period). Tako je Norveška postala dio Švedske, što je odmah rezultiralo nemirima u Oslu i ostalim gradovima.
Švedsko je vodstvo uspjelo smiriti situaciju te dozvoliti Norvežanima da zadrže svoj ustav, svoju vojsku, a njegova moć tamo bi bila ograničena. Započela je mirna integracija Norveške u švedsku državu te doba mira i prosperiteta.
Tijekom 19. stoljeća odnosi između norveške i švedske vlade postajali su sve bolji. Švedska je često dopuštala Norveškoj dodatne ustupke koje je zemlja tražila. Promijenjene su carine kako bi Norveška mogla lakše izvoziti ribu, povećana je norveška vojska te bi svakih par godina Norvežani dobili što su i tražili.
To je ljutilo određeni broj švedskih političara koji su smatrali da Švedska previše daje svojoj zapadnoj pokrajini. Govorili su vladi da Norveška nikada neće biti zadovoljna i da će samo tražiti sve više. Bili su u pravu. Norveški zahtjevi s vremenom su postajali sve češći pa se postavilo pitanje čemu uopće unija.
Situacija se mijenja s novom vladom iz 1891. godine
Krajem 19. stoljeća u Norveškoj vlast osvaja liberalna stranka koja je bila poznata po tome da stremi norveškoj neovisnosti. 1891. godine tražili su pravo da sklapaju zasebne gospodarske ugovore sa stranim zemljama. Švedska je na to uložila veto i oštro osudila novu vladu.
Norvežani su potom odlučili uložiti više u vojsku, maknuli su švedske simbole sa svoje zastave i počeli graditi utvrde na svojoj istočnoj granici. U novim okolnostima mnogi su smatrali da je nezavisnost samo pitanje vremena.
1905. godine Norvežani su samostalno izglasali da će se zasebno predstavljati u svjetskoj diplomaciji. Kralj je uložio veto, vlada je dala otkaz koji kralj nije prihvatio pa se vlada vratila i inatljivo proglasila neovisnost. Šveđani su potom krenuli mobilizirati vojsku i činilo se da će doći do rata.
Situacija se smirila tek kad je švedska javnost izašla na ulice protestirajući protiv intervencije u Norvešku. 13. kolovoza 1905. održan je referendum u kojem je preko 90% Norvežana glasalo za neovisnost pa je bilo jasno da više nitko ne može zadržati Norvešku u uniji.
Tako je Europa dobila novu zemlju na sjeveru. Norveška je bila siromašna periferija sve do 1960-ih godina kada su u Norveškom i Sjevernom moru otkrivena naftna nalazišta. Prodajom nafte Norveška se brzo pretvorila u moćnu državu s visokim životnim standardom i HDI-jem.