MEĐU ozlijeđenima u eksploziji skladišta gotovo tri tisuće tona amonijeva nitrata u luci libanonskog glavnog grada Bejruta, koja se dogodila 4. kolovoza, bio je i pomorac Branko Pavošević iz Tenje. On je bio jedan od 11-orice hrvatskih članova posade japanskog broda City of Rome.
Pavošević je u Hrvatsku stigao 14. kolovoza. Oporavlja se od teške ozljede gležnja i lakta.
Za Glas Slavonije prepričao je dan kada se dogodila eksplozija.
"Završila je večera nakon koje obično odnosim smeće u kontejner na kraju broda. Nakon prve ture polako sam se vraćao u kuhinju kada se dogodila prva, manja eksplozija. Pomislio sam da je eksplodiralo nešto na našem ili susjednom brodu, gdje su se toga dana odvijali nekakvi radovi, međutim, dok sam se kretao dalje prema pramcu, dogodila se i druga, razorna eksplozija. Osvrnuvši se, vidio sam kako mi prilazi nešto što je nalikovalo na val pritiska i brzo sam skočio prema vratima koja su se nalazila u blizini, no kako je riječ o hidrauličnim vratima, nisam ih mogao do kraja zatvoriti te su ostala otvorena oko 15 centimetara, što je bilo dovoljno da ih pritisak razbije, a mene odbaci na drugu stranu hodnika", opisuje stravičan trenutak.
"Takav osjećaj nikada do tada nisam doživio, bio sam nemoćan"
"Okrenuo sam se u zraku nekoliko puta i udario o štok drugih vrata, nakon čega sam pao u nesvijest. Kada sam se probudio bio sam naslonjen na zid, s glavom na podu, a s nogama u zraku. Takav osjećaj nikada do tada nisam doživio, bio sam nemoćan bilo što učiniti, iako sam znao da se nešto strašno dogodilo i da mi je život ugrožen. U tom trenutku nisam znao da mi je ruka slomljena, jedva sam disao te sam pomislio da sam slomio rebra, no ubrzo sam vidio da krvarim, nakon čega sam počeo dozivati dečke koji su, srećom, u trenutku eksplozije bili unutar broda. I ja sam imao sreće što sam se našao u blizini tog hodnika, da sam kojim slučajem bio na palubi vjerojatno bi me odnijelo u more, i tko zna bi li me u onome kaosu ikada pronašli."
Kolege pomorci stavili su ga na nosila i preko drugog broda iznijeli na cestu u luci u kojoj je vladao potpuni kaos.
"Ležao sam oko sat vremena na cesti, dok dečki nisu prisilno zaustavili neko manje medicinsko vozilo. Jedan od njih krenuo je sa mnom da bi mogao javiti u kojoj sam bolnici, međutim, kako je vojska brzo opkolila luku, nitko osim ozlijeđenih nije mogao izići te sam ostao u neizvjesnosti sam sa sobom. Srećom, dok smo još bili na brodu, bio sam dovoljno priseban da zatražim da mi u torbicu stave mobitel i novčanik", opisuje dalje svoju golgotu.
"Ostavili su me na podu i otišli. Ležao sam tako oko dva i pol sata"
"Ostavili su me na podu i otišli dalje. Ležao sam tako oko dva i pol sata, dok mi nije prišao jedan čovjek, dao mi vode i stao dozivati liječnike. Kako tamo svi dobro govore engleski, lako smo se sporazumjeli, dao sam mu mobitel i zamolio ga da gospođi Franki Bojanović iz moje agencije Pasat iz Šibenika javi gdje se nalazim", opisuje trenutke u kojima je do izražaja došla čovječnost.
U pomoć mu je ubrzo priskočio i drugi čovjek, i on ga je pogurao do recepcije, gdje je nastao manji nesporazum oko zdravstvenog osiguranja.
"Rekao sam im da nazovu hrvatski konzulat, što su odmah i učinili. Konzul Badih Hobeiche brzo je došao i pobrinuo se da dobijem svu potrebnu pomoć. I više od toga, jer nakon što sam dva dana bio u prostoriji s 20-ak drugih pacijenata, na njegovu su me inicijativu prebacili u sobu koja je djelovala kao da je namijenjena VIP osobama, gdje su nas bila samo dvojica, a imali smo i 24-satnu njegu", ispričao je za Glas Slavonije.