Ilustracija: 123rf.com
NAKON što je čitavu regiju potresao slučaj 14-godišnjeg Mahira iz Sarajeva koji se ubio nakon što su ga vršnjaci brutalno seksualno i verbalno zlostavljali, Indexu se javila čitateljica koja je i sama žrtva zlostavljanja.
U pismu opisuje kako se jedva izvukla iz pakla verbalnog i fizičkog maltretiranja kolega iz razreda te je često pomišljala i na samoubojstvo.
Čitateljica je željela ostati anonimna, a njezinu ispovijed prenosimo u cijelosti:
"Pišem ovo sa željom da se barem nekakva promjena dogodi. Čitajući članke i pritom silne komentare u kojima svi pitaju roditelje zašto nisu ništa poduzeli - ne postoji ništa što se može poduzeti po tom pitanju. Prošla sam kroz sve kroz što se može proći; od pogrdnih imena, batina pa čak i do prijetnji. U cijelom školskom iskustvu, jedan jedini ravnatelj je učinio nešto kada su moji roditelji došli u školu nakon što sam se pojavila u kući nakon škole šarena kao uskrsno jaje. Cure su dobile ukor, razgovor kod pedagoga narednih mjesec dana i savjetovanje sa psihologom - ali poduzeti nešto je dvosjekli mač. Nakon svega toga, maltretiranje je postalo još gore.
Pogrdni nazivi i batine umjesto da su prestali su postali još gori a povrh svega, uključila se i profesorica (tada učiteljica) jer eto, jedna od nasilnica je bila njena ljubimica a ja sam eto, jadna problematično dijete rastavljenih roditelja. Djeca, pogotovo tinejđeri mogu itekako biti pokvareni demoni, ali ponekad odrasle osobe mogu biti još i gore.
Čak sam i promijenila školu, ali biti nov u razredu i nije najlakše - kada još uz to dodate i nepovjerenje prema svima zbog prijašnjih iskustava, lako je moguće da se maltretiranje nastavi i u novoj školi. Maltretirali su me cijelu osnovnu školu; ‘drugačija si, čudna si, zašto se tako oblačiš? Kako možeš slušati takvu glazbu? Lezbačo. Fuj, gadiš mi se. Debela si. Ružna si, de smršavi malo. Kravo ogavna, pojedi salatu. Sotonjaro.’ Toliko riječi mržnje, a zbog čega? Zbog odjeće? Zbog glazbenog ukusa? Ili pak zbog tijela s kojim smo rođeni i koje ne možemo kontrolirati?
I kada smo točno, kao društvo, toliko nisko pali da su riječi poput ‘lezbačo’ ili ‘pederu’ ili ‘debeo/la si’ postale uvrede? Zatvarali su me u wc, naguravali su me, tukli su me do te mjere da sam sakrivala modrice maminom šminkom, bacali su hranu na mene - ali više nisam spominjala roditeljima što se događa u školi, jer zahvaljujući manjku kaznnih mjera s kojima bi se zlostavljači eventualno mogli suočiti, reći nekome je značilo prolaziti kroz još goru stvar. A i bude vas sram pričati o tome; kada vas netko sustavno maltretira do te mjere da se zapitate jeste li stvarno toliko bezvrijedni kao ljudsko biće da ne zaslužujete bolje i kada vas mentalno uništava iz dana u dan, tu počinjete razmišljati o samoubojstvu - jer na kraju krajeva, kada vam netko pola dana govori da ste nitko i ništa, počnete i razmišljati o sebi kao da ste nitko i ništa i kako bi svima bilo bolje kada vas ne bi bilo.
Svim zlostavljačima: razmislite o svojim riječima, i svaku odvažite prije nego što ju kažete, jer nikada ne znate što netko misli i kroz što prolazi u svojoj glavi. Godinama sam mrzila samu sebe, borila se (i još uvijek se borim) sa depresijom, raznim ‘dijetama’ koje su mi uništile zdravlje a zbog čega? I zbog koga? Nebrojeni “školski kolege” su mi u par navrata rekli da se ubijem. Profesor mi je “u šali” rekao da se ubijem. Ono što nitko od vas nije znao, dok ste eto tako u šali izgovarali te riječi, je to da sam neprestano o tome razmišljala. Ono što je za vas šala, za nekoga može biti okrutna stvarnost. Prijavila sam to sve, naravno, ali nasilnik je opet bio ‘ljubimac’ pa umjesto dobivanja mjera za svoje postupke, ja sam ta koja je dobila po nosu jer sam se usudila nešto reći. Kada i kako smo postali ovakvo društvo, neosjetljivi i okrutni prema onima koji pate u tišini? I kakva osoba netko mora biti, pa čak i dijete koje je u stanju nekoga maltretirati i ponižavati do te mjere da taj netko ne vidi drugi izlaz osim da si oduzme život?
Što to govori o roditeljima koji odgajaju to dijete? Kakvu ga to poruku učite kod kuće da on/ona misli kako je takvo ponašanje u redu? Roditelji, posvetite vrijeme svojoj djeci, razgovarajte s njima i objasnite im da zlostavljati nekoga zato što drugačije izgleda ili se drugačije ponaša nije u redu. Zahvaljujući stigmi koju smo opet, kao društvo nametnuli, čak i oni koji žele pomoć se ne usude obratiti nekome, jer biti depresivan i lječiti se u današnje vrijeme znači biti ‘nakaza’ ili ‘teški bolesnik’. Iskreno, mislila sam da neću doživjeti 17-ti rođendan, ali prešla sam taj cilj; prešla sam i 18-ti rođendan - i sa svakim koji prođe, zadam si cilj da dočekam i sljedeći. Ono što se dogodilo će me vjerojatno zauvijek pratiti kroz život i uvijek će biti dio mene ali ja se mogu nositi s tim teretom - mnogi ne mogu, što s njima? Zbog slučajeva kao što je ovaj, kao što je moj i kao što je još tisuću drugih koji nikada nisu ispričani trebamo nekakve zakone protiv zlostavljača, jer trenutno nemamo zakon tog tipa. Zbog sve djece koja se bore sama sa sobom iz dana u dan, koji razmišljaju o samoubojstvu ili se izgladnjuju kako bi udovoljili zlostavljačima, zbog njih trebamo promjenu!
Pišući sve ovo, nije mi namjera “izigravati žrtvu” kako bi mnogi rekli; namjera mi je možda potaknuti i druge koji su proživjeli isto da ispričaju svoju priču. Možda dovoljno glasova poštedi drugu obitelj patnje i boli i gubitka djeteta. Možda dovoljno glasova napravi promjenu pa se uvedu zakoni za ova poremećena djela, ne samo u BiH, već i u cijeloj regiji. Svi koji se bore sa maltertiranjem u školi: glavu gore. Nemoj odustati jer kroz par kratkih godina, škola će završiti i ti ćeš nastaviti dalje sa životom. Znam da se trenutno čini neizdrživo i da svaki dan nalikuje paklu, ali postaje bolje. Otkriti ćeš da je život lijep i da unatoč svemu, postoji toliko toga što te očekuje u budućnosti. Ovo nije tvoj kraj. A nasilnici? Kroz par godina, nećeš im se moći ni imena sjetiti, to ti obećajem. Život 14-togodišnjeg dječaka je ugašen i nijedna isprika ga neće vratiti. Zahtjevajte promjenu, zahtjevajte kaznenu odgovornost i strože mjere - ozbiljnije shvaćanje problema od strane školskih administracija i mjere koje mogu biti poduzete, pa čak i ako je nasilnik ‘ljubimac’ profesora ili sin/kćer elite. Da si sami Isus koji silazi sa Nebesa, nemaš pravo maltretirati i ponižavati sve oko sebe i proći nekažnjeno."