NADA. To je dominantan osjećaj u mnogim svjetskim prijestolnicama dok se prilagođavaju realnosti da će Joe Biden uskoro biti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, odnosno još preciznije, da Donald Trump uskoro to neće biti.
Barem zasad, NATO je siguran, transatlantski savez je siguran, globalna slobodna trgovina je sigurna, svijet kakav poznajemo je siguran. Odrasli su opet preuzeli uzde. Ponovno se može udahnuti život Pariškom klimatskom sporazumu, iranskom nuklearnom sporazumu, pa čak i ispuhanoj ideji multilateralizma. Za one koji vjeruju u takve stvari, uklanjanje najmoćnije figure u novijoj povijesti koja u njih ne vjeruje očito je prilično važan trenutak, za The Atlantic piše Tom McTague.
Ostaje strah da svijet nije vidio posljednje od Trumpa
Neizvjesna utrka, međutim, ipak ostavlja strah da svijet nije vidio posljednje od Trumpa. Poput alegorijskog čudovišta, on je ranjen, ali i dalje vreba, spreman na osvetu. Čak i ako se ne pojavi iz grmlja i izbori pobjedu na sudovima ili se 2024. godine pokuša ponovno kandidirati za predsjednika, njegova dogma ostaje. To što je Trump došao tako blizu pobjede usred pandemije i globalne recesije znači da trumpizam ostaje prkosno živ. Za cijeli svijet od fundamentalne je važnosti da je potrebna zaštita.
Sljedeći zaključak svjetskih čelnika je da što god se u sljedećim tjednima i godinama dogodilo s Trumpom i trumpizmom, uzroci njihovog uspona i problemi koje su oni identificirali svakako nisu nestali. Da, ti čelnici vjeruju da je Trump bio, a možda će biti i opet temeljno zloćudan, neuki i opasan predsjednik, ali on nije bio uzrok strukturalnog problema u središtu američkih odnosa sa svijetom.
Ozbiljna pitanja o ulozi Amerike neće nestati
McTague piše kako je tijekom predizborne kampanje razgovarao s desecima diplomata i dužnosnika u SAD-u i Europi, od kojih je većina očekivala Bidenovu pobjedu, a mnogi su na razgovor o osjetljivim diplomatskim pitanjima pristali pod uvjetom da ostanu anonimni. Gotovo svi su prihvatili da ozbiljna pitanja o ulozi Amerike u svijetu neće nestati samo zato što je Trump zbačen. Činjenica da su izbori bili tješnji i neizvjesniji nego se očekivalo samo potvrđuje ovaj zaključak.
"Stara politika je gotova", rekao je McTagueu viši pomoćnik jednog europskog lidera uoči izbora. Bila je to poruka koja se stalno ponavljala, posebice od onih koji su sumnjičavi prema transformativnim moćima Bidena kao predsjednika. Tijekom posljednje četiri godine u Berlinu, Parizu, Bruxellesu i Londonu razvila se sposobnost kako raditi ne samo u suradnji s američkom moći nego i protiv nje, posebice na pitanjima kao što su klimatske promjene i trgovina. Manje antagonistički, ali podjednako važno, Atlanticovu je komentatoru rečeno da su američki saveznici naučili djelovali u prostoru koji je ostao otvoren zbog ravnodušnosti Washingtona, bilo da se radi o krizi u Bjelorusiji, turskom manevriranju na Mediteranu ili upravljanju devastacijom u Libanonu.
Tamo gdje je SAD nekad mogao igrati ulogu posrednika ili spasitelja, danas je često praznina ili jednostavno nema jasnih ciljeva i namjera. U Bijelu kuću uskoro će doći novi predsjednik, ali povjerenje u bilo kakvu američku odluku gotovo je nepostojeće. Što Biden može postići bude li ljutiti Trump ometao svaki njegov potez u sljedeće četiri godine?
Moguća je zajednička ideja da nije nepouzdan Trump, nego sama Amerika
Većina onih s kojima je McTague razgovarao po Europi već je uzela zdravo za gotovo da je američko povlačenje počelo još u mandatu Baracka Obame iako se intenziviralo u Trumpovo vrijeme. Čak i ako Biden, Obamin potpredsjednik, uspije okupiti američki sustav iza svog vodstva, takva analiza, ispravna ili pogrešna, u riziku je da se pretvori u nešto akutno problematično, da se izrodi u zajedničku ideju kako nije Trump nepouzdan, nego same Sjedinjene Američke Države.
"Ako otvorimo tu Pandorinu kutiju, nikad se ne zna kakvi trojanski konji će iskočiti", rekao je jednom veliki britanski poslijeratni ministar vanjskih poslova Ernest Bevin. U Europi barem znamo da je jedna ideja iskočila - neovisnost od Amerike.
Macron je lani ustvrdio da Europa mora shvatiti da se svijet promijenio
U "Zdravom razumu", revolucionarnom pamfletu u prilog američkoj neovisnosti, Thomas Paine tvrdio je da postoji "nešto vrlo apsurdno u pretpostavci da kontinentom neprestano treba upravljati otok". U to vrijeme, naravno, mislio je na vladavinu Engleske nad Amerikom. Paine vjerojatno nikad nije mogao zamisliti da bi Amerika jednog dana mogla biti geopolitički otok koji će upravljati europskim kontinentom, čiji će čelnici biti prisiljeni obratiti se SAD-u za zaštitu. Protiv takve realnosti su se pobunile europske političke elite, posebice one u trima najvećim zemljama na kontinentu, ističe McTague.
U razgovoru za The Economist prošle godine francuski predsjednik Emmanuel Macron ustvrdio je da Europa mora shvatiti da se svijet promijenio. "Da će nam američki saveznik tako brzo okrenuti leđa u strateškim pitanjima, nitko ne bi vjerovao da je to moguće", rekao je Macron. Raspadanje je započelo pod Obamom, čiji je neuspjeh da intervenira kao odgovor na korištenje kemijskog oružja u Siriji Macron nazvao "prvom fazom kolapsa zapadnog bloka". Kao rezultat toga trebalo je ponovno preispitati europsku obranu, sigurnost i ekonomsku suverenost. Za Francuze, koji već dugo kroz Europsku uniju nastoje uspostaviti svoj izgubljeni globalni utjecaj, američko povlačenje nije prijetnja već prilika koja se ne smije propustiti samo zato što se pojavio simpatični Amerikanac.
Obama u zadnjoj godini mandata: Ne moramo uvijek mi biti na čelu
Obama je sa svoje strane bio zabrinut za Europu. U razgovoru za The Atlantic u posljednjoj godini mandata pogađao je mnoge Trumpove note, napadajući europske "slobodne jahače", upozoravajući Veliku Britaniju da ne može polagati pravo na "poseban odnos" ako ne uloži više u obranu te zahtijevajući da Europa preuzme veći teret globalnog vodstva. "Ne moramo uvijek mi biti na čelu", rekao je Obama, prezrivo govoreći kako se europske i arapske zemlje "drže za američki kaput dok se mi borimo".
Za cinično britansko uho Macron nije ništa preispitao, nego je jednostavno ponovio degolističku dogmu da Francuska mora zatezati povodac američke moći, a da pritom zapravo ne izlazi iz kućice. Velika Britanija, međutim, ima niz vlastitih potencijalnih problema s Bidenovom administracijom, ističe McTague za The Atlantic. Uznemirenost je posebice zahvatila Downing Street tijekom Obamina mandata zbog uočenog izostanka kompenzacije za britansku lojalnost. Kao što je rekao jedan dužnosnik blizak Borisu Johnsonu, koji je želio ostati anoniman, Britanija se gotovo dva desetljeća borila i krvarila s SAD-om u Afganistanu i Iraku i dosljedno je ulagala u obranu više nego bilo koja druga članica NATO-a. Što je dobila zauzvrat?
Merkel utjelovljuje nedostatak vodstva koji Obama prezire
Unatoč očitom nezadovoljstvu europskim saveznicima, Obala je bio sretan što može udovoljiti njemačkoj kancelarki Angeli Merkel iako ona utjelovljuje nedostatak vodstva koji Obama prezire i nikad se nije približila cilju ulaganja u obranu dva posto BDP-a, s kojim su se složile sve članice NATO-a.
Francuska i Velika Britanija također imaju svoje političke brige oko demokratskog predsjednika u Bijeloj kući. Obje zemlje udvarale su se Trumpovoj administraciji ili tražile određenu mjeru neovisnosti od američke vanjske politike. Jedan je bivši francuski diplomat pričao McTagueu o Macronovoj zabrinutosti zbog njegove nepopularnosti u Bidenovom okruženju, s obzirom na potporu francuskog predsjednika europskoj strateškoj autonomiji od SAD-a i žestoke kritike na Obamin račun. Slično tome, britanski napori da se pogura trgovinski sporazum s SAD-om te očita britanska spremnost da ugrozi mirovni sporazum u Sjevernoj Irskoj kako bi se ishodio dogovor o Brexitu s Europskom unijom zabrinuli su dužnosnike u Londonu da su se previše približili Trumpu.
Tijesna izborna pobjeda, nastavlja McTague, stvara još jedan problem Bidenu. Tijekom posljednje četiri godine, mnoge europske zemlje odlučile su pričekati Trumpov odlazak, održavajući razne međunarodne sporazume u nadi da će im budući predsjednik iz redova demokrata udahnuti novi život. S obzirom na tijesnu pobjedu demokrata, hoće li se druge države ponašati slično s Bidenom, čekajući povratak republikanaca?
Ako Francuska i Velika Britanija predstavljaju novi problem za Bidena, Njemačka je posebno teško pitanje iako zategnuti odnosi Angele Merkel s Trumpom sugeriraju da će Berlin glasno pozdraviti Bidenovu izbornu pobjedu. Jedan od važnijih veleposlanika u EU rekao je McTagueu da Njemačka predvodi ideju veće europske autonomije od SAD-a, ponajviše zbog duboke promjene u tamošnjim stavovima javnosti, kao i sve veće ovisnosti o pristupu kineskom tržištu.
Lekcija koju je Njemačka naučila u zadnjih 12 godina je sasvim jasna
Dva visoka europska dužnosnika rekla su Atlanticovu komentatoru da je lekcija koju je Njemačka naučila u posljednjih 12 godina sasvim jasna - Amerika se udaljava od Europe, bez obzira na to tko bio u Bijeloj kući. Trumpova je poruka također bila jasna - mi se povlačimo. EU i Njemačka su se pritom složile s Obamom i Trumpom oko toga da Europa mora učiniti više za vlastitu obranu.
U veljači 1942. godine oko 80.000 britanskih vojnika predalo je Singapur Japancima, što je tadašnji premijer Winston Churchill opisao kao najgoru katastrofu u britanskoj vojnoj povijesti. Pritisnuta u Europi i Sjevernoj Africi, Velika Britanija pokazala se nesposobnom zaštititi strateški ključnu pomorsku bazu. Za Britaniju je poraz bio ponižavajući, ali za Australiju je to bila egzistencijalna prijetnja. Odjednom je neprijatelj u ruke dobio ključ kompletne australske sigurnosne strategije. Kad je Britanija krajem Drugog svjetskog rata ponovno osvojila Singapur, Australija nije mogla zaboraviti lekciju koju je naučila. Do 1951. godine Washington je formalno preuzeo održavanje obrane Australije te uspostavio obrazac koji će se replicirati po cijelom svijetu.
Do tog trenutka, piše McTague, Britanija je već objavila kako si više ne može priuštiti obranu Grčke, pa je zbog mogućnosti da cijeli Mediteran padne pod utjecaj Moskve intervenirao tadašnji američki predsjednik Harry Truman, proglasivši da će od tada politika Sjedinjenih Američkih Država biti "potpora slobodnim narodima koji se opiru pokušajima podčinjavanja od strane naoružanih manjina ili vanjskom pritisku". Tako je rođena Trumanova doktrina, cementirajući doba američkog imperijalizma.
Percepcija o američkoj zaštiti polako kopni
Danas, bez obzira na Trumpove pogreške, nije bilo singapurske kataklizme ni za jednu zemlju koja se oslanja na američke sigurnosne garancije. Rusija nije teritorijalno iskušala američku predanost NATO-u niti je Kina pokušala poteze protiv Tajvana. Ali u razgovorima s europskim diplomatima, dužnosnicima i vanjskopolitičkim analitičarima može se primijetiti da percepcija o američkoj zaštiti polako kopni, ističe McTague.
Unatoč razlikama između Britanije 1947. godine i SAD-a danas, Amerika se suočava s istim strateškim pitanjem. Može li i dalje održavati svoju poziciju jamca sigurnosti u Europi i Aziji, s obzirom na domaće podjele i relativni ekonomski pad? Danas je ovo pitanje egzistencijalno za mnoge zemlje, kao što je 40-ih godina bilo za Grčku i Australiju. Radi se o pitanju koje se proteže dalje od toga može se li trenutnom američkom predsjedniku vjerovati kad je u pitanju zaštita, radi se o tome može li dugoročno gledano ikoji predsjednik to jamčiti. I što je možda još važnije, hoće li američki birači i dalje prihvaćati prateći financijski teret toga?
Više od 70 godina nakon što je uvedena Trumanova doktrina tenzije u Grčkoj ponovno rastu, ali ovaj put nema mnogo naznaka da Washington obraća pažnju. Priča je bila slična i tijekom Trumpova mandata. Tijekom britanskih bitaka s Bruxellesom oko Brexita u Londonu je s gorčinom zabilježeno da su Amerikanci nestali, dok bi se u prošlim godinama pokušali makar postaviti kao posrednici. Čak i da su to učinili ovaj put, prema razgovorima koje je Atlanticov komentator vodio u Parizu, Berlinu i Bruxellesu, Europska unija ne bi pozdravila takvu intervenciju u svoje unutarnje poslove. Europa se tiho širi, baš kao što se Amerika povlači.
Je li američka javnost spremna na obavezu transatlantskih odnosa?
Stoga pitanje za europske sile danas nije hoće li se Biden posvetiti transatlantskim odnosima, nego je li američka javnost spremna na tu obvezu. McTague je prije izbora razgovarao s bivšim Trumpovim pomoćnikom u Bijeloj kući, koji se prisjetio predsjednikove frustracije zbog europske nefleksibilnosti u doprinosima za NATO. Bio je nezadovoljan kad je vidio relativno male iznose koje svaka država članica troši na NATO-ove svakodnevne aktivnosti te se usredotočio na to da Berlin plati više.
Iako je Trumpov fokus na Njemačku i njen doprinos njegovim savjetnicima djelovao ekscentrično, ipak su vjerovali da je bio u pravu te da je njemački doprinos NATO-ovoj kolektivnoj obrani neprihvatljivo nizak s obzirom na njemačko bogatstvo, veličinu i ovisnost o tom sigurnosnom savezu. Međutim, kad su se našli suočeni s američkim pritiskom da povećaju doprinos, njemački su dužnosnici izjavili da takav potez neće moći obraniti pred svojim poreznim obveznicima. U tom su trenutku Amerikanci planuli, pitajući se kako će Washington objasniti ovu situaciju pred vlastitim poreznim obveznicima.
Lekcija za koju europski lideri tvrde da je razumiju
Na kraju je Njemačka pristala povećati svoj doprinos, spriječivši potencijalno opasnu situaciju, ali incident je bio podsjetnik da SAD unatoč neizmjernom bogatstvu nije imun na politički i financijski teret vođenja sigurnosnog imperija. Kao što kaže bivši britanski veleposlanik u SAD-u Kim Darroch, Amerikanci su glasali za Trumpa jer "mainstream političari i stranke nisu radili ono što bi vlada trebala raditi". Radi se o lekciji za koju europski lideri tvrde da je razumiju.
Lawrence Freedman, profesor emeritus međunarodnih odnosa na King’s Collegeu u Londonu, rekao je McTagueu da je razlika između australske i grčke krize iz 40-ih godina i današnjih američkih saveznika u tome da je američka nadmoć nakon Drugog svjetskog rata uspostavila gotovu alternativu britanskim sigurnosnim jamstvima. Današnji američki saveznici nemaju takvu alternativu. Kina je "spektakularno propustila" iskoristiti Trumpovu nepopularnost i steći nove prijatelje, tvrdi Freedman, dok se Europska unija mučila i s dogovorom o sankcijama Bjelorusiji, a kamoli da je uspjela iskazati volju, institucionalne instrumente i obrambene sposobnosti da razvije vlastitu funkcionalnu vanjsku politiku.
Tranzicija za Ameriku nije nužno tranzicija za svijet
Uoči izbora Biden se nadao da će biti tranzicijski predsjednik za svoje Amerikance. Ipak, za mnoge američke saveznike malo je naznaka kakvu tranziciju može očekivati svijet u cjelini, zaključio je McTague za The Atlantic.