index.hr index.hr

"Zašto jednostavno, kad može komplicirano?": Tri najveće drame koje su obilježile hrvatski rukomet

Saša Čobanov
Zadnja nadopuna: 20:24, 10. siječnja 2017.
Sponzor
rubrike
"Zašto jednostavno, kad može komplicirano?": Tri najveće drame koje su obilježile hrvatski rukomet

Foto: Guliver Image/Getty Images, Video: YouTube, HRT

HRVATSKA rukometna reprezentacija od samostalnosti najuspješniji je domaći sportski brend. Dva olimpijska i jedno svjetsko zlato nalaze se u vitrinama HRS-a, a silna srebra i bronce gotovo nitko i ne broji. Ipak, koliko god su nam hrvatski rukometaši priuštili sreće, veselja i zadovoljstva, jednako tako smo zbog njih godinama čupali kosu i pili lijekove za smirenje. 
 
''Zašto bi bilo jednostavno, kad može komplicirano'', bila je to filozofija s kojom su Balić i ekipa godinama osvajali medalje, ali i uništavali zdravlje vlastitih navijača.
 
Od Islanda 1995. do Katara 2015., hrvatska rukometna reprezentacija na SP-ima odigrala je bezbroj dramatičnih utakmica i zaista je teško odlučiti se i izdvojiti neke najšokantnije trenutke.
 
Ipak, potrudili smo se zaviriti u prošlost i izabrali smo tri detalja za koje smatramo da najupečatljivije dočaravaju bogato nasljeđe hrvatskog rukometa na najvećoj svjetskoj smotri.
 
ŠOK BROJ 1: U samo godinu dana od najgorih u Europi do najboljih na svijetu
 
Nakon što je na Islandu 1995. osvojeno veliko svjetsko srebro, kruna te velike generacije hrvatskog rukometa bila je zlatna olimpijska medalja osvojena u Atlanti 1996. Generacija koju je vodio Velimir Kljajić, a predvodili su je Zlatan Saračević, Irfan Smajlagić, Iztok Puc i Patrik Ćavar, u velikom se stilu popela na rukometni Olimp.
 
Nakon Atlante uslijedila je smjena generacija koja nije prošla bezbolno. Štoviše, šest punih godina Hrvatska nije bila ni blizu postolja na velikim natjecanjima, a kulminacija kraha hrvatskog rukometa zbila se na EP-u u Švedskoj 2002., kad je momčad pod vodstvom izbornika Josipa Miljkovića osvojila posljednje, 16. mjesto.
 
Na povratku u domovinu Miljković je napustio klupu, a kao glavne krivce za debakl optužio je igrače proglasivši ih neperspektivnima.
 
Otpisane preuzeo anonimni Lino Červar
 
Donedavno perjanica hrvatskog sporta, rukometna reprezentacija, postala je predmet sprdnje koju nitko nije želio preuzeti. No HRS pozvao je do tada relativno anonimnog Linu Červara koji je trenerski kruh zarađivao u Conversanu, u nerukometnoj Italiji, da sjedne na klupu reprezentacije.
 
Na aerodromu, uoči puta na Svjetsko prvenstvo u Portugal 2003., gotovo da nitko od novinara nije došao ispratiti reprezentaciju, a valjda su prihvatili Miljkovićevu "teoriju o izgubljenoj generaciji", predviđajući joj još jedan krah.
 
Ipak, s tim se nije slagao Červar koji je baš tada, pred sam put u Portugal, izjavio da će njegovi igrači cijelom svijetu pokazati kako Hrvati igraju rukomet.
 
Naravno da je Červarove riječi malo tko shvaćao ozbiljno, no najvažnije je bilo da je on zaista u to i vjerovao.
 
Horor se pretvorio u najljepšu bajku
 
Hrvatska je bila smještena u grupu s moćnim reprezentacijama Rusije i Francuske, jakom Mađarskom te autsajderima Argentinom i Saudijskom Arabijom. Predviđanja rukometnih stručnjaka bila su jasna: za prvo mjesto ''potući'' će se Rusi i Francuzi, a tko bude bolji između Mađarske i Hrvatske, bit će treći. Preostale dvije reprezentacije nitko nije ni analizirao i one su bile na turniru samo da popune kvotu takozvanih egzotičnih zemalja koje moraju nastupati na SP-u.
 
Ždrijeb je odlučio da Hrvatska odigra prve dvije utakmice baš protiv Argentine i Arabije
 
I odmah na početku, na otvaranju prvenstva, dogodio se šok. Senzacija nad senzacijama. Argentina dotad, ali ni poslije toga, nije ni postojala na rukometnoj mapi svijeta, ali je pobijedila Hrvatsku 30:29 i činilo se da su Miljkovićeve riječi zaista imale pokriće. "Horor" se nastavio i u drugoj utakmici protiv Saudijaca. Nakon prvih 30 minuta Saudijska Arabija imala je vodstvo 10:8, a pritom je crveni karton dobio Ivano Balić.
 
Pitanje za milijun kuna: Što je Lino rekao igračima u poluvremenu protiv Saudijske Arabije?
 

Što je Červar u svlačionici rekao svojim igračima, ostat će vjerojatno najveća tajna u povijesti rukometa. Jer od te 31. minute utakmice protiv Arabije hrvatski rukometaši pretvorili su se u stroj za mljevenje protivnika i na kraju su osvojili zlatnu medalju.
 
Nakon povratka u domovinu, mnogi su podcjenjivali Červarov uspjeh. Ismijavali su način na koji je ekscentrični Lino godinama vodio minute odmora, rugali su se njegovu stilu i dan danas puno je rukometnih ''stručnjaka'' koji tvrde da je u Portugalu taktiku slagao Červarov pomoćnik Irfan Pipe Smajlagić.
 

Nakon šoka u Portugalu Hrvatska se vratila na sam vrh svjetskog rukometa i do danas s njega nije sišla. U međuvremenu bilo je uspona i padova, bolje i lošije odigranih turnira, no Hrvatska je kao jedna od rijetkih reprezentacija više od desetljeća ostala dio elite svjetskog rukometa.
 
Linova i Balićeva Hrvatska promijenila je paradigmu rukometa 
 
U Ateni 2004. osvojeno je drugo olimpijsko zlato. Hrvatska se popela na tron kao nikad nitko prije toga, ali ni poslije. Igrači Line Červara pobijedili su sve protivnike, a rukomet koji su igrali bio je prekrasan – atraktivan, spektakularan i ubojit. Červarova Hrvatska u tom je trenutku promijenila paradigmu rukometne igre i dokazala je da rukomet ne mora nužno biti sport za gromade i sirovine.
 

Igra hrvatske reprezentacije, njen pristup, kreacija i mašta, bili su nešto što prije u rukometu nije bilo viđeno. Nevjerojatnim rješenjima nerijetko su se divili i protivnički igrači, a zbog Balića, Džombe, Lackovića i društva, rukomet su gledali i oni koji ovu igru ne vole ili ne razumiju.
 
Relativno statičan sport namijenjen isključivo grubijanima potpuno su redefinirali, pretvorivši ga u dinamičnu i vizualno atraktivnu igru ugodnu za oko. U njihovoj igri nije bilo šablona i obrazaca. Igrali su mimo ikakvih rukometnih pravila, a Lino im je to dopuštao jer je znao da se takav talent ne može i ne smije sputati krutim regulama trenerske struke.
 
ŠOK BROJ 2: Povijesno NE protiv Španjolske, najveća je pobjeda Balićeve generacije
 
U Tunisu 2005. Hrvatska je osvojila svjetsko srebro. Izgubila je u finalu od Španjolske, plativši danak umoru i ozljedama, a na SP-u u Njemačkoj cilj je bio isti kao i uvijek – zlato.
 
Da postoji neka sportska pravda ili da je rukomet po popularnosti barem približno ravnopravan nogometu, onda bi za hrvatskom rukometnom reprezentacijom 2007. svijet lio suze, baš onako kako se plakalo za Socratesovim i Zicovim Brazilom nakon poraza od Italije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982.
 
Balićeva Hrvatska u Njemačkoj 2007. kao Socratesov Brazil u Španjolskoj 1982.
 
Balić, Metličić, Lacković i ekipa igrali su te 2007. na rukometnom Mundijalu najljepši i najspektakularniji rukomet na svijetu. Bila je to rukometna joga bonito. U Portugalu i Ateni Červarovi igrači možda i jesu bili zlatni, no u Njemačkoj su bili najbolji, najzreliji.
 
Međutim, kako to često biva u sportu, ne pobjeđuju uvijek najbolji te, kao što je Rossijeva Italija nezasluženo izbacila Brazil, tako je Omeyerova Francuska, također u četvrtfinalu, pobijedila rukometni Brazil.
 

Nikad se navijač hrvatske rukometne reprezentacije nije osjećao tako prazno kao nakon tog poraza u Njemačkoj. Zato što jednostavno nije bilo pošteno da jedna tako talentirana i dobra ekipa ispadne tek tako, u tamo nekom četvrtfinalu, a trebala je i morala je uzeti ono što joj je po svemu pripadalo – zlato.
 
Međutim, koliko je taj poraz bolio, toliko smo bili ponosni na Peru, Ivana, Blaža i društvo jer su na tom prvenstvu pokazali zbog čega su najveća sportska družina koju je ova država ikad imala, i to ne samo zbog svojih sportskih uspjeha.
 
Naime, Hrvatska je prije posljednje utakmice drugog kruga prvenstva bila vrhnunska reprezentacija na turniru. Danska, Rusija, Mađarska, da ne nabrajamo slabije ekipe, nisu se mogli ravnopravno nositi s razigranom Hrvatskom. Bila je to prava demonstracija moći, snage, lepršavosti i siline.
 
Nevažna utakmica pokazala je tko je tko u hrvatskom sportu
 
I onda je na red došla Španjolska. U slučaju pobjede bili bismo prvi i igrali s moćnim i po nas uvijek nezgodnim Francuzima (koji su do četvrtfinala imali dva poraza, od Islanda i Njemačke), a u slučaju poraza bili bismo treći i polufinale bismo tražili protiv ipak slabijeg Islanda.
 
Uoči utakmice protiv Španjolske tadašnji predsjednik Saveza Željko Kavran tražio je da se glavni igrači odmore i tako izbjegnu Omeyera, Karabatića i Abaloa. Plan prvog čovjeka Saveza bio je, točnije rečeno, taj da se pobjeda prepusti Španjolcima. Nekoliko je verzija razvoja događaja, od one da su se igrači pobunili zbog toga, do one da su promijenili mišljenje na poluvremenu.
 
Igrači su, kako god bilo, rekli NE. Bila je to pobjeda sporta
 
Hrvatska je tu utakmicu pobijedila i  za nagradu si je na vrat natovarila Francusku. Savez je odmah napao izbornika i igračie, nazvavši njihovu odluku da pobijede, pazite sad, BAHATOM! Čak je i veliki dio medija prihvatio tezu da su Španjolcima morali pustiti utakmicu jer, dovraga, zar nije važniji plasman od čiste savjesti? Navodno se i Červar poslije opravdavao da odluka da se POBIJEDI nije bila njegova, prebacujući ODGOVORNOST na igrače!
 

Jedna nebitna pobjeda postala je najvažnija pobjeda najveće momčadi u povijesti hrvatskog sporta
 
Na svu sreću, Balić i suigrači bili su dovoljno oholi i slavili su u jednoj rezultatski nevažnoj utakmici, što ih je, istina, vjerojatno i koštalo medalje, možda čak i zlata, no tim činom dokazali su da postoje trenuci kad su neki porazi dragocjeniji od nekih pobjeda.
 
Hrvatska te godine nije postala prvak svijeta jer su Francuzi bili bolji, ali je ta reprezentacija svojim NO PASARAN hohštapleraju i sportskom podzemlju pokazala zbog čega ju i danas toliko obožavamo.
 
ŠOK BROJ 3: Utučene milijarde u zlato koje su na kraju uzeli Francuzi
 
Hrvatska je 2009. ugostila najbolje svjetske rukometne reprezentacije, a gradovi domaćini bili su Split, Zagreb, Osijek, Varaždin, Poreč, Pula i Zadar.
 
Tadašnja Vlada RH nije štedjela novac da bi se osiguralo domaćinstvo, a kako Hrvatska u tom trenutku nije imala dvorane koje bi zadovoljavale standarde potrebne za organizaciju takvog sportskog događaja, podignuti su ogromni krediti za izgradnju dvorana, od kojih dobar dio njih nikad neće biti profitabilan. Štoviše, primjer Spaladium Arene u Splitu najbolje pokazuje u kakvu je financijsku dubiozu Hrvatska upala, sve samo da bi se na domaćem tlu, u domovini, osvojilo zlato.
 
Međutim, drugačije su planove imali Oni. Momčad Francuske koja je osvojila apsolutno sve i koja nas je toliko puta zaustavila - samo korak do.
 
Hrvatska je bez većih problema došla do finala, a tamo ju je čekao njen arhetipski neprijatelj, najbolja rukometna družina svih vremena.
 
Kao i uvijek kad su igrale ove dvije velike momčadi, utakmica je bila nervozna, na trenutke i gruba. Hrvatsku maštu i kreaciju odmah su sjekli francuski "specijalci" u obrani, predvođeni čuvenim Didierom Dinartom, a danski sudački par dopuštao im je igru koja je više podsjećala na ragbi, nego na rukomet.
 

U 46. minuti dogodio se jedan od upečatljivijih trenutaka u novijoj povijesti svjetskog rukometa. Pri rezultatu 18:18 Balić se verbalno sukobio s Nikolom Karabatićem, svašta mu je izgovorio nakon jednoga prekršaja, a ovaj je sve to stoički podnio. Ta je scena u trenutku postala ikonska.
 

Nakon toga stvorila se još veća nervoza i gruba igra, što je išlo na ruku Francuzima. Šprem je ostao ležati s bolnom grimasom na licu, a Francuzi su nastavili igrati kao da to ne primjećuju, što je izazvalo pravu buru negodovanja na našoj klupi i na tribinama.
 
Danski suci usmjerili su tijek utakmice, a koliko su perfidno "navlačili" za Tricolore pokazala je i reakcija pobješnjelog Igora Vorija koji je u jednom trenutku s loptom u ruci zamahnuo prema glavi danskog suca. 
 

Na dodjeli medalja Ivano Balić odbio je primiti srebro i okačiti ga oko vrata. Metličić mu se pridružio i svoju medalju stavio je oko vrata svog sina Dine. Ivano Balić je zamolio suigrače i da ga zaobiđu prilikom podizanja pehara za drugoplasiranu ekipu Svjetskog prvenstva. Koliko mu je bilo stalo samo do zlata, Balić je pokazao i na Euru u Norveškoj, godinu dana ranije, kad je također odbio primiti srebro.
 
Za najvećeg svih vremena jedina medalja koju je cijenio bila je ona zlatne boje, samo ga je ona mogla istinski zadovoljiti. Valjda zato i jest najveći ikad!
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Homepage nacije.
Imate važnu priču? Javite se na desk@index.hr ili klikom ovdje. Atraktivne fotografije i videe plaćamo.
Želite raditi na Indexu? Prijavite se ovdje.
Učitavanje komentara