Tri ključne stvari koje smo saznali o igri nove Hrvatske

PORTUGAL i Hrvatska remizirali su u prvoj utakmici naše reprezentacije nakon srebra na Svjetskom prvenstvu. I premda se analize iz prijateljskih utakmica uvijek trebaju uzeti s velikom rezervom, određeni zaključci o igri "nove" Dalićeve Hrvatske se nameću već sada.

Modrić na desetki je velika kocka

Igra s Modrićem kao najisturenijim veznim igračem u teoriji ima dovoljnu dozu razuma. Badelj i Kovačić dovoljno su plemeniti da mogu razigrati prvu fazu napada i dostaviti loptu glavnom igraču ekipe, jedinom koji može kontinuirano stvarati prednost i razliku. Pa ipak, Hrvatska već neko vrijeme mnogo bolje funkcionira s Modrićem dublje na terenu. Razlog je jednostavan - kada je on odsječen od igre, Hrvatska nema dubinu. Preostali veznjaci nemaju njegovu moć driblinga. Nemamo prednje igrače koji radom bez lopte traže okomicu i razaraju suparničke linije pa igra Hrvatske ide okolo-naokolo, samo u širinu terena. Tada Modriću dosadi biti statist pa se spusti po loptu, što pomogne u protoku lopte, ali Hrvatska ostane bez igrača u zoni u kojoj inače operira desetka. Gotovo svi napadi na postavljenu obranu su se tako sveli na izoliranu igru krila i bekova od kojih su vezni igrači predaleko da pomognu okrenuti stranu ili resetirati napad. Igra veze u posjedu i dalje je segment Dalićeve Hrvatske s daleko najvećim prostorom za napredak. Ono što djelomično zabrinjava u svemu tome nije rezultat ili igra u ovoj konkretnoj utakmici, nego činjenica da Modrić dolazi svom biološkom kraju na igračkom vrhuncu. Imamo li igrača (Kovačić), ali i igru spremnu da tu tranziciju preživimo što je lakše moguće?

Mitrović i Pjaca su sadašnjost, a ne budućnost

Iako su i Rebić i Vida odigrali vrlo dobro/odlično Svjetsko prvenstvo, bila bi velika Dalićeva pogreška, a kojoj su inače skloni hrvatski izbornici, samo zbog toga im zacementirati mjesto u početnom sastavu. Hrvatska je u pravilu najviše stagnirala kada je imala "sigurnih i poznatih 11". S druge strane, izmjene i zdrava konkurencija oduvijek su davali najbolje rezultate. Matej Mitrović već dvije sezone klupski igra barem na razini Domagoja Vide, i osim po čistim fizikalijama, nije ni po čemu slabiji napadač. Dapače, čitanje igre i situacijsko prepoznavanje izraženije je nego kod slavonske lole i dobrog duha ekipe. Ima pet godina manje od Vide i u ovom trenutku, do sazrijevanja drugih talenata, on mora biti barem srednjoročno rješenje za hrvatsku zadnju liniju. 

Marko Pjaca nije razorni bik kao Ante Rebić, ali je tehnički profinjeniji i lucidniji igrač. Između njega i svjetske karijere leži "samo" nedostatak kontinuiteta nogometa na vrhunskoj razini. Ako ga zaobiđu ozljede, Hrvatska će konačno i na drugom krilu dobiti igrača na kojem planski može graditi napad i dovoditi ga u situacije 1 na 1. U nekoliko navrata je, iako usamljen i izoliran, bljesnuo i pokazao kako je momentalno štucanje u njegovoj karijeri potencijalno tek prolaznog karaktera. Hrvatska je dugo igrala sa samo jednim pravim krilom, sada ima čak trojicu u užoj rotaciji koji mogu dati rezultat već danas. To bi moglo biti posebno bitno s obzirom na odlazak Mandžukića, a vjerojatno i Kalinića, koji je Hrvatsku ostavio dosta tankom u prednjem dijelu, barem u njenom centralnom dijelu. Santini ili Livaja su solidni europski napadači, ali teško mogu nositi breme prvotimca reprezentacije iz prve jakosne skupine. 

Opasno razdoblje

Hrvatska je večeras sa smiješkom napustila teren dresa polunatopljenog znojem. Ali već za pet dana slijedi puno jači i nabrijaniji suparnik, u utakmici u kojoj se pogreške puno teže toleriraju. Portugalci su imali još barem četiri odlične šanse i desetak ulazaka u zadnju trećinu s viškom igrača koje su upropastili krivim ili prekasnim dodavanjima. Teško je očekivati da će Španjolska biti jednako dobrohotna. Hrvatska je, što je i logično, još uvijek opijena svjetskim srebrom, ali nogomet priznaje samo današnje i sutrašnje, a ne jučerašnje naslovnice. Svi veliki turniri dosad (Francuska 1998., Austrija 2008.) bili su popraćeni debaklom u sljedećem ciklusu kao posljedicom izostanka duha koji skup odličnih reprezentativaca razlikuje od odlične reprezentacije. Konačno, tri najetabliranija igrača generacije su ili otišla (Mandžukić) ili prošla svoj zenit (Modrić i Rakitić) 

Hrvatska je, možda i prvi put u svojoj povijesti, postala lovina. I Španjolci i Englezi žele skalp viceprvaka svijeta, kao dokaz da je baš njima Hrvatska ukrala to mjesto. Put je to i prepreka na kojoj su mnogi zapeli. Mimo svih igračkih rošada, to je najveći Dalićev zadatak - kako uvjeriti igrače da njihova povijest, a ni reprezentativna, nije stala prije mjesec dana. Već ćemo u utorak imati jasniju sliku o Hrvatskoj poslije Rusije, ali ako je ikad bio potreban oprez radi baze na kojoj će se graditi nova, a opet stara Hrvatska, to je ovaj trenutak.